Zapis

Iz teorije krećem u praksu. Četvrti sam put u Školi medijske kulture, nakon tri godine teorije prvi put pohađam praktičnu nastavu, i to u videoradionici za dokumentarni film. MALA ZAIGRANA SKUPINA Prvo okupljanje i službeno upoznavanje. Skupina je raznolika – srednjoškolke, fotografi, snimatelji amateri, učitelji razredne nastave, tehničke kulture, hrvatskoga jezika...Doputovali smo iz Koprivnice, Karlovca, Daruvara, Bjelovara, Splita, Zagreba. Neki su već snimili i tri dokumentarca (ambiciozna Marija), nekima su fotografiranje i tehnika snimanja u malome prstu (Zoran, Vladek, Ivan, Marijana), a većina ima samo predodžbu o tome kako se snima i veliku volju da u sljedećih nekoliko dana nauči što više o snimanju dokumentarca. Naš voditelj Petar Krelja, filmski redatelj, njegova asistentica Vesna Švec-Krelja, Kamilo Kursar, filmski snimatelj i Boris Flajpan, tonski snimatelj, bit će naši voditelji, pomagači, supatnici ... u danima koji slijede, u danima nastanka našega zajedničkoga dokumentarnoga filma. (A da ćemo biti zaigrani i da će našem voditelju - redatelju ponekad biti teško s nama, zaigranom grupom, saznali smo tijekom snimanja.) TEMOLOV Za dobar film treba naći i dobru temu. Gdje? U zelenoj bednjanskoj dolini, čiji smo stanovnici još tjedan dana. Marljivi Krelje već su nešto istražili (napuštena škola, dječak, majka i baka stanovnici te škole), a mi smo se sljedeće popodne uputili u lov na dobre teme. Što smo pronašli? Ne jednu, nego nekoliko podjednako zanimljivih tema i životnih priča: o baki Sremici, gatari i proročici; o dobroćudnome vozaču autobusa Ivanu, o graditelju cimbala i vrsnome cimbulašu, o bednjanskim samoukim kiparima, o bednjanskim tamburašima ...Nakon poduljeg razgovora i pretresa tema dogovor je pao: snimat ćemo priču o Denisu, dječaku koji s majkom i bakom živi u napuštenoj školi i kao glazbenu podlogu rabiti izvornu bednjansku glazbu u interpretaciji cimbalista. TKO SE DOBRO ORGANIZIRA – PROFITIRA Prije odlaska na teren, u selo Pleš, snimatelj i tonac objasnili su osnovne zakonitosti rada kamere (osvjetljenje, položaji kamere, fremovi, brojevi, gumbići ...) i mikrofona (kefa – partviš, prijenosni mikrofon, skriveni mikrofon ...). Gospodin Krelja (jedan od rijetkih redatelja koji "i javno može poljubiti svoju asistenticu", završen citat) podijelio je zadatke: tko će voditi skript? (nenadmašne skripterice Željka i Mirjana, zlata vrijedne u kasnijoj montaži), tko će se brinuti za tehniku? (Vladek, desna tončeva ruka, gosp. Virag, briga oko punjača i baterija, kabeli, monitor, Davorka, Marijana, i svi redom), tko će asistirati redatelju? (u tri dana snimanja gotovo svi, a na početku najmlađe srednjoškolke Marija i Martina). TIŠINA!!! KAMERA?? KAMERA IDE! A K C I J A!!!!!!!!!!!!!!! STOP! Dobro organizirani, raspoloženi, stižemo u selo Pleš, u napuštenu školu u kojoj danas žive Denis, mama, baka (bivša školska kuharica) i nestašni četveronožac Kiko. Prva klapa je pala u bivšoj školskoj kuhinji. Denis je odličan, spontan, nije mu teško ponavljati, kamera ga voli. Polako osvajamo bivše školske prostore: napuštene učionice, zbornicu, bivšu knjižnicu u kojoj danas živi Denis s obitelji. Selimo se u eksterijer sela Pleš, uglavnom snimamo zaticajne prizore (neponovljivi kadar s Kikom i vješanjem zastave), ponešto je i priređivački (Denis s omiljenim sladoledom), neki se prizori zbog buke ili nepoželjnih gostiju u kadru moraju i više puta ponavljati. Snimali smo tri dana, a jedno je popodne bilo rezervirano za intervju s Denisom, koji je znalački obavila Vesna Krelja. SIROVI MATERIJAL Nakon naporna snimanja, naravno da nas je zanimalo što smo snimili. Za vrijeme pregledavanja snimljenoga, kovao se plan što bi još trebalo snimiti sutradan, skripterice su označavale bitne kadrove, uživali smo slušajući glazbeno nadmudrivanje cimbulaša i njegova pijetla, komentirali snimljeno (lijepe krupne kadrove, Denis i njegove pjegice, osmijeh). MUKE PO MONTAŽI Subota. Šesti dan je mala, zaigrana ekipa na okupu. Snimanje je završeno. Baš lijepo, imamo dovoljno vremena, dva dana za jednu pristojnu montažu. Ali... tehnika nas je izdala. Cijelu subotu do 18 sati svi montažeri, stručnjaci i laici, nisu mogli osposobiti kompjutorski program pa smo montirali na klasičnom montažnom stolu, tj. uz redateljeve i naše sugestije montirao je Bruno (Brunčica, red bull). Što izabrati? Snimljeno je 150 minuta (na 6 kaseta), a finalni je proizvod imao 17 minuta. Za montažu je neprocjenjivo važan dobro vođen skript te tonska montaža kadrova. PREMIJERA Posljednje jutro Četvrte škole medijske kulture u Trakošćanu. Premijere snimljenih uradaka u dvorani za večernje projekcije. S nestrpljenjem očekujemo projekciju našega uratka. Isto nestrpljivo iščekuju Denis i njegova mama, naša vrijedna konobarica i restoranska poslužiteljica. Nakon projekcije veeeliki pljesak. Sretni smo svi: Denis, mama, zaigrani dokumentaristi, Vesna, Pjer, Karmelo, ... I ŠTO REĆI NA KRAJU? Petar Krelja nam je, sa svojim suradnicima, pokazao kako nastaju dokumentarni filmovi, kako treba funkcionirati ekipa u pripremi snimanja, na samome snimanju i u montaži. Naučili smo mnogo i nakon ovoga seminara krećemo u A K C I J U !!!! Kad se male dokumentarističke ruke slože i Denis se snimiti može! Doviđenja dogodine, u nekoj drugoj radionici? Možda u specijaliziranoj videoradionici za kameru i snimanje? P. S. A komarci u pohodu na gospođu Vesnu, režiser i glavni glumac u crvenom kabrioletu u počasnoj vožnji Plešom, intervjui za Hrvatski radio, piknik, znoj, krv, suze ... radosnice i oproštajna ljubljenja? Sve to je snimala još jedna kamera, a za njom je bio Zoran Erceg, snimatelj amater čiji se ratni dokumentarac već vrtio na HTV-u. Premijeru dokumentarca Kako se snimao Denis? očekujte ili na HTV-u ili na Petoj školi medijske kulture. Melita Horvatek Forjan (profesorica hrvatskoga jezika i asistentica Petra Krelje od 9 do13 h, 30. kolovoza 2002. godine, u selu Pleš)