Zapis

Bila je otprilike 1950, a ja zlovoljna, osamljena, nedruštvena šesnaestogodišnjakinja, odana čestom opuštajućem čamljenju u Clayu i Larkinu, jedinim kinima u San Franciscu koji su prikazivali strane filmove. Već dugo sam poznavala taj soj. Od ranih četrdesetih moj otac, Francuz rođen u Italiji i emigrant koji govori talijanski, vodio bi me na projekcije nedjeljom poslijepodne u Palaču Legije časti blizu plaže. Još me spopada jeza kada se prisjetim golema bolnog lica i izbrijane glave Marije Falconetti u Dreyerovu filmu Stradanje Ivane Orleanske. Za djevojčicu od osam-devet godina, ambijent kina bio je čaroban. Prije gašenja svjetla u baroknoj, zaobljenoj dvorani urešenoj poput kutije s draguljima krivila sam vrat ne bih li proučila panorame načičkane kupidima, anđelima, nimfama i konjima što se propinju stropom. Tihi žamor glasova – i dječjih i odraslih – pristajao je prigušenu svjetlu što se prosipalo iz svijećnjaka na zidu, stvarajući ugođaj slatka iščekivanja. Mora da je bio petak ili subota poslijepodne kada sam otišla sama u Clay i vidjela Cocteauova Orfeja. Sjećam se kako sam se nakon toga ushićena spuštala ulicom Fillmore, a moja usijana glava kao da je odjednom zbacila uobičajeni teret mladenačkih bojazni. Sljedećega tjedna vidjela sam film još tri puta. Od tada ga nisam gledala. Evo još jedne kinoobjave: početkom pedesetih Michael Grieg utemeljio je kinoudrugu San Francisca. Rođeni Njujorčanin, koji je nakon rata preselio u San Francisco, postat će poznati zaljevski pjesnik, romanopisac i novinar. Ali tad se još morao boriti da pomogne obitelji. Prikazivao je filmove vikendom u North Beachu (polugole karijatide još su podupirale svod proscenija). Ja sam prodavala ulaznice. Kada bih prodala posljednju ulaznicu, popela bih se gore i gledala filmove. Ovdje sam prvi put vidjela Renoira, Vigoa i Keatona. Mike je uvijek pratio nijeme filmove glazbom koju je birao iz svoje zbirke starih ploča. Tako je Generala pratila orkestralna izvedba Prosjačke opere, a tako se prikazivao četiri-pet puta tijekom vikenda. Prosjedila sam svaku projekciju, hipnotizirana. Ni danas ne mogu gledati Generala bez glazbe Kurta Weilla.