Zapis

Okrugli stol 40. revije ne bi trebalo shvatiti samo kao prigodničarski, obljetnički, ali 40. revija jest povod da se u kratkoj retrospektivi rezimira put filmskog i videostvaralaštva mladih u protekla četiri desetljeća - barem u svojevrsnoj statistici, ako ne i estetskoj valorizaciji. Više od 170 dječjih kino i videoklubova javljalo se u proteklih četrdeset godina na revijama, a to je najbolji pokazatelj njihove aktivnosti - povremene ili kontinuirane. Tom broju valja pribrojiti i tridesetak klubova srednjoškolaca, koji se na revijama javljaju od 1996. godine. Sudeći po broju prijavljenih klubova na revijama i broju njihovih radova, dječje je filmsko stvaralaštvo doživjelo vrhunac u razdoblju od 1975. do 1980., godinama kad se na revijama javlja 34 - 44 kluba s 81 - 103 filma. Stanovita stagnacija, kvantitativna, započinje početkom osamdesetih godina i očituje se u smanjenju broja aktivnih klubova, pa onda i u broju ostvarenja devedesetih godina, traje sve do poratne 1996. godine. 35. revija u Osijeku, nakon petnaestak godina bilježi 31 prijavljeni klub (a broj prijavljenih klubova nije dosezao broj 30 od 18. revije Šibenik 1980.) I od tada do danas, od 35. do 40. revije kontinuirano se povećava broj kino-videoklubova i broj prijavljenih radova, da bi na 39. reviji u Čakovcu bilo prijavljeno 56 klubova s 106 radova, a 40. revija u Pagu bilježi rekordni broj - 75 klubova sa 142 videorada. Premda ne postoji nijedan dječji kino/videoklub koji bi trajno djelovao četrdeset godina, valja respektirati i one koji su u ovom specifičnom obliku dječjeg stvaralaštva izdržali deset i više godina, a u tom popisu veterana posebno mjesto pripada KK Slavica iz Pitomače sa sudjelovanjem na 31. reviji, KK Dom, pionira I. L. Ribar - Dom mladih Rijeka na 28, KK OŠ Kozala na 27, ŠAF na 21, KK Biokovo - V. Mihaljević iz Makarske na 22 revije. U proteklih četrdeset godina dogodile su se bitne promjene u dječjem filmskom stvaralaštvu, što se djelomično reflektiralo i u imenu Revije - od Susreta pionira kino-amatera Hrvatske (1962) preko Revije dječjeg amaterskog filma Hrvatske (1971), Revije dječjeg amaterskog filma i videa Hrvatske (1990) do Revije hrvatskog filmskog i videostvaralaštva djece i mladeži (1996). Revija danas prezentira stvaralaštvo mladih od sedme do devetnaeste godine, a te su se dobne granice počele pomicati početkom sedamdesetih kad mlađi osnovnoškolci ulaze u filmsku obitelj, a od 1995. dobna se granica pomiče i na srednjoškolce. Ali još bitnije promjene događaju se u sferi interesa mladih - njihovih tematskih, žanrovskih, multimedijskih i tehnoloških interesa. I ne samo intersa već i njihovog obrazovanja i informiranosti (misli se na video i računalnu tehnologiju). Kao što su sedamdesetih i osamdesetih godina prepoznatljivi, pa i očekivani izvrsni dokumentarci iz Pitomače, igrani filmovi malih Riječana, animirani filmovi Jasenovca, Čakovca, Kaštel Sućurca, Paga, Varaždina, filmovi s mnogo izvornih etnografskih elemenata iz Podravine i Slavonije, prvi ekološki filmovi djece iz Lučkog i Knina, tako je osobitost devedesetih godina oživljavanje centara dječjeg i srednjoškolskog stvaralaštva u Zagrebu i okolici, Osijeku, Karlovcu, Zaprešiću, Šibeniku… koji donose svježe ideje i rješenja. Nove generacije promatraju svijet zbilje katkada kritički ili s čuđenjem, s humornim odmakom naglašenije negoli generacije prije njih, a transformirajući svijet zbilje u svijet fikcije pokazuju sve viši stupanj integracije u svijet vizualnih medija. Mediji, ali i zbilja koja ih okružuje, ostavljaju prepoznatljiv trag u videoradovima mladih (primjerice sve prisutnije nasilje u njihovim ostvarenjima ili geg u jednominutnim filmovima…). Njihov diskurs katkad je kritički ili s ironijskim odmakom, naročito kod srednjoškolaca, što je i očekivano za tu dob, a najbolji dječji radovi kao i prije nekoliko desetljeća, uvijek i ponovno plijene svježinom dječjeg doživljaja ili promišljanja, bez obzira što se godinama mijenja tematska sfera njihovih interesa. Devedesetih godina dogodila se i potpuna generacijska promjena voditeljskog kadra (V. Majcen, pišući o 37. reviji - Pregrada 1999, spominje podatak da samo četiri voditelja, sudionika Revije, imaju staž dulji od deset godina). Filmske radionice za voditelje u organizaciji HFS-a bitno doprinijele su dolasku nove generacije voditelja, ali i stvaranju novih dječjih i srednjoškolskih klubova. Sadašnji voditelji, u sve većoj mjeri, a posljednje dvije-tri godine moglo bi se reći isključivo, koriste se videotehnikom. Tehnološka je novina i sve zastupljenija računalna tehnika u izradi filmova mladih, što zahtijeva drukčiju strukturu znanja voditelja (naravno i mladih), pa i oblike djelovanja klubova mladih. Uvažavajući sve promjene koje su uočene posljednjih desetak godina, predlažem da danas raspravljamo o nekoliko bitnih pitanja koja se nameću kad razmišljamo o filmskom/ videostvaralaštvu mladih: kreativnost mladih i nove tehnologije uloga voditelja i njihovo obrazovanje vrednovanje videoradova mladih Naravno da rasprava ne isključuje i druga pitanja vezana uz stvaralaštvo mladih. Kreativnost mladih i nove tehnologije Kao što je već rečeno, mladi su devedesetih godina zamijenili filmsku kameru videokamerom, pa se na revijama (od 30. revije u Pregradi) broj filmskih radova smanjuje na gotovo simboličan broj, a ova 40. revija prva je na kojoj nije prijavljen nijedan rad na filmskoj vrpci. To je bilo i očekivano iz više razloga - videotehnika je klubovima dostupnija, jednostavnija, jeftinija, a nakon desetak godina moglo bi se ustvrditi da su i mladi i voditelji prevladali početničke slabosti nesnalaženja u novom mediju (duljina radova, nekritičko prenošenje televizijskog iskustva u videoradove i sl.) I najveći zaljubljenici u filmsku vrpcu prihvatili su mišljenje filmologa, koji uspoređujući videozapis i filmski zapis ustvrđuju da je razlika tek u "… ostvarenjima zajedničkog tipa…tip koji je zajednički tim zapisnim ostvarenjima jest tip izlaganja, priopćenja… Film i video s tog stajališta pripadaju istom priopćajnom području, istom znakovnom sustavu". Usvojeni filmski jezik i geneza ostvarenja u biti se ne razlikuju - film i dalje egzistira, ali sada u drugome obliku. I još jedna tehnološka novina - sve prisutnija računalna tehnika u doradi/ izradi videoradova, što jest bitna novina, ali bi o njoj valjalo raspraviti i sa stajališta pedagoško psihološkog. ( H. Turković: Videodjelo naspram televizijskog i filmskog djela, Zapis, Škola medijske kulture, 2001 str. 72). Nove tehnologije pretpostavljaju obrazovanog i informiranog voditelja (misli se osobito na informatičko obrazovanje i kontinuirano praćenje tehnoloških i tehničkih novina), ali i mlade u klubovima. Članovi klubova - djeca i srednjoškolci - ne bi smjeli u određenim fazama nastajanja videoradova biti samo u ulozi promatrača, nego aktivnog sudionika. Ukoliko mlade zbog njihove neinformiranosti (neobrazovanosti) ili zbog nedostatka opreme stavljamo u poziciju promatrača, postaje upitno uvažavanje njihove kreativnosti pa i autorstva ostvarenja. Kreativnost mladih ne bismo trebali, pa ni mogli, zbog novih tehnologija redefinirati, jer neki kriteriji po kojima prepoznajemo kreativnost ostali su nepromijenjeni bez obzira na promjene u estetskom senzibilitetu današnjih generacija mladih. Tako kreativnost mladih i dalje prepoznajemo u osjetljivosti na probleme, sposobnosti receptivnosti za dojmove i ideje, pokretljivosti u reakcijama na vanjske podražaje i doživljaje, originalnosti, sposobnosti preoblikovanja, sposobnosti analize i sinteze…a suvremena pedagogija i dalje upozorava: Ne gušiti dječju kreativnost. Pri primjeni videokompjutorske opreme najupitnije je dječje aktivno sudjelovanje u nastajanju animiranih filmova, kad se veći dio filma ostvaruje u računalu. Osnovni preduvjeti u tom slučaju, a da bismo mogli govoriti o djetetu kao aktivnu sudioniku čiju kreativnost ne sputavamo ili ne zanemarujemo u cijelom procesu nastajanja djela, jesu oprema i temeljito računalno obrazovanje voditelja, ali i djece. Ukoliko ti preduvjeti nisu ostvareni, savjet je iskusna voditelja da se videoračunalnom opremom koristi samo u smislu usnimavanja (mogućnost snimanja pojedinačnih sličica) kao zamjena za filmsku kameru. Dječju ćemo kreativnost u tom slučaju poštovati, a dijete će ovladati zanatom, što ne umanjuje njegov stvaralački pristup i računalo će pritom biti tek alat. Kod igranog i dokumentarnog filma nove tehnologije bitno ne mijenjaju pristup mladima u smislu uvažavanja njihove kreativnosti. Uloga voditelja i njihovo obrazovanje Pitanjem uloge voditelja u klubovima/družinama filmski su se pedagozi često bavili, pa i organizacijom i oblicima rada u klubovima/družinama. Kako u klubovima djeluje nova generacija voditelja, dok su se uvjeti rada u njima bitno promijenili u proteklih desetak godina, ne bi bilo naodmet da se u program obrazovanja u Školi medijske kulture uključe i programski sadržaji poput organizacije kluba/družine, oblika i metoda rada, a naročito psihološko-metodičkih programskih odrednica o kreativnosti mladih, uvažavanjem i jezika, likovne i glazbene kulture, informatike…Na taj bi način obrazovanje voditelja bilo stupnjevito, ali i cjelovito, što je već novim programom obrazovanja voditelja u Školi medijske kulture velikim dijelom dostignuto. Stručno i pedagoško obrazovanje voditelja, njihovo praćenje tehnoloških novina bitno je kao i tehnička potpora - oprema u klubovima ili centrima gdje se ona iznajmljuje ili koristi. Događa nam se katkada da mladi nadmašuju učitelje u informiranosti o multimedijskim sadržajima i u računalnom obrazovanju. I to su bitni razlozi za permanentno obrazovanje voditelja ne bi li oni u klubovima/ družinama doista bili suvremeni voditelji. Vrednovanje videoradova mladih Vrednovanje videoradova mladih u stručnim žirijima ima u nas četrdesetogodišnju tradiciju, a pritom nije toliko bitna tradicija koliko svrha ocjenjivanja, pa i izbor radova koji se prikazuju na revijama. Vrednovanje, kao i u drugim područjima stvaralaštva mladih, ima prije svega motivacijsku ulogu. Pritom bi valjalo zadržati ujednačenost kriterija (pristupa) u valorizaciji, jer promjene u pristupu valorizaciji mogu zbunjivati mlade autore, ali i voditelje. Naravno da se estetski kriterij ne može izostaviti, ali valja uvažavati i dob mladih, kao i inovativnost i originalnost u pristupu u prispjelim radovima. Podjela u četiri kategorije: igrani, dokumentarni i animirani film i tzv. otvorena kategorija, katkada zbunjuje, posebno u otvorenoj kategoriji, a već nekoliko godina ponavljaju se primjedbe o reportažama mladih koje se sa Lidrana sele na Reviju. Prijedlozi su da se reportaža uključi kao posebna kategorija na Reviju, odnosno da se najbolja reportaža s Revije prikazuje na Lidranu. Sve veći broj klubova/družina srednjoškolaca, pa onda i prispjelih njihovih videoradova na Revije, povećava broj revijskih projekcija. Treba li produljiti Reviju za još koji dan ili odvojiti dječju od Revije mladeži? Ima argumenata i za jedno i za drugo rješenje. I o tim bi pitanjima bilo dobro raspraviti. Bitno je, dakle, da stručni žiriji u svojim prosudbama bitno ne mijenjaju stavove u pristupu stvaralaštva mladih, a da uvažava promjene koje se događaju u tehničkoj sferi medija. *** Hrvatska s gotovo pedesetogodišnjom tradicijom djelovanja dječjih kinoklubova i četrdesetogodišnjom tradicijom jednogodišnjih smotri filmskog/videostvaralaštva mladih, morala upravo zbog takve tradicije, ali još više zbog mladih, pratiti suvremene trendove u medijskom odgoju i obrazovanju mladih. To zahtijeva kontinuirane programske inovacije u školskim programima, u obrazovanju učitelja i ulaganje u opremu. To je imperativ suvremene škole.