Tijekom snimanja uspio sam vidjeti jednu pozitiv-kopiju od 120 metara. U njoj sam, na sreću, vidio sve ono što sam i pokušavao napraviti. Ona mi je unijela kreativnu sigurnost, ali su prečesta pucanja negativa u kameri stalno izazivala tehničku sumnju. Nitko nije znao što se s tim negativom događa.
Tijekom snimanja nagovorio sam producenta da razgovara s tehnolozima proizvodnje u Orwu, koji su u zamjenu za odgovor (!?) poslali 3000 metara negativa besplatno.
Film je izmontiran tjedan dana prije Filmskoga festivala u Puli, gdje se morao premijerno prikazati. Pojavili su se problemi s izradom i kopiranjem tona, tako da sam za izradu kopije dobio rok od tri dana. Radio sam u laboratoriju Hellas Film, gdje se razvijao i negativ. Iz neobjašnjivih sam razloga u tom laboratoriju mogao raditi samo noću, što je bila još jedna otegotna okolnost u realizaciji filma.
Kako su sve dosadašnje probe kopirane na pozitivima u boji, svaka je od njih imala različitu nijansu boje. Gledajući te probe zapazio sam kako boja ne ometa ugođaj crno-bijele slike, uvijek sam gledao toniranu crno-bijelu fotografiju. U tako kratku roku nisam želio film kopirati na crno-bijeli pozitiv bez ikakve probe i s neizvjesnim rezultatima, od kojih bih eventualno mogao odustati.
Već sam prije razmišljao o mogućnosti uporabe pozitiva u boji i jedina boja o kojoj sam razmišljao vizualizirajući film bila je modra. U filmovima modra boja često se rabi u osvjetljavanju noći, što meni u ovom filmu nije bila primarna namjera. Uporabom modroga tona želio sam u fotografiji istaknuti osjećaj hladnoće i vlažnosti istrošene kamene 'scenografije'. Boja je najviše dolazila do izražaja u polutonskim i svijetlim dijelovima slike. Sad sam kamene pločnike, zidove i lica gledao tonirane u modro. Takvu sam uporabu boje odlučio rabiti kao dodatnu nadgradnju crno-bijele fotografije. Smatrao sam da modra boja treba biti duboka i tamna, a ne da bude agresivna i dominantna.
 |
Kao materijal za kopiranje rabio sam Kodak Premier. Dotad sam najčešće radio na njemu jer ima dobra zacrnjenja i pruža odličnu reprodukciju boje. U prvim probama htio sam vidjeti nekoliko nijansi modre i zacrnjenje pozitiva. Kako je negativ je bio vrlo 'mekan', nikako nisam bio zadovoljan veoma prozirnim, 'plitkim' crninama i premalim kontrastom pozitiva.
Modri je ton izgledao dobro, ali ne dovoljno 'duboko'.
Napokon sam trebao odlučiti o konačnom postupku, pa sam izabrao postupak skip bleach. Tom se metodom u razvijanju pozitiva u boji preskače izbjeljivačka kupka. Izbjeljivač (crvena krvna sol) se rabi nakon što materijal prođe kroz fazu razvijanja, a prije njegova fiksiranja. Nakon razvijanja na osvijetljenim mjestima filma pojavljuju se boje uz metalno srebro, a na neosvijetljenim mjestima ostaje samo halogeno srebro. Izbjeljivač kao sredstvo za oksidaciju oksidira srebro slike, stvarajući sol koja će se otopiti u fiksiru. Preskakanjem te faze elementarno srebro ostaje na mjestima razvijene boje. Tako sam dobio sliku većega kontrasta i jakih crnina. Reduciranjem boje kod takva postupka modra je izgubila na zasićenosti, dobila je 'dubok' i 'nenametljiv' ton kakav sam i tražio. Taj postupak ne jamči nijedan proizvođač materijala u boji zbog nezavršene obrade u procesu razvijanja, a ne preporučuju ga ni sami laboratoriji.
 |
Za čitanje svjetla rabio sam hazeltinu26. Taj uređaj radi na principu balansa crvene, zelene i plave boje. Oduzimanjem ili dodavanjem neke od njih stvara se izgled fotografije u boji. Raspon očitanja svjetla numeriran od 0 do 50 točaka za svaku od tri boje. Vrijednost od 25 točaka znači sredinu i normalno eksponiran negativ.
Pri preskakanju izbjeljivača nakon čitanja svjetla, odabranim vrijednostima oduzima se svjetlo najčešće od minus šest točaka, što bi značilo da se očitanim vrijednostima od 25 točaka skraćuje svjetlo na vrijednost od 19. Takav postupak skraćivanja, kao i sama čitanja svjetla, isključivo ovisi o kalibraciji sama uređaja na vrstu negativa i o kemikalijama koje se rabe.
U čitanju svjetla, pozitiv slika hazeltine kontrolira se na njezinu monitoru. Tom slikom uglavnom se koristi operater. Meni nikad nije služila kao referentna, pogotovo kod procesa kao što je skip bleach. Uvijek se pouzdam u iskustvo operatera jer u dosadašnjem radu nikad nisam uspio vidjeti ni približno sličnu sliku na projekciji i na tom monitoru.
Radeći u laboratoriju naišao sam na jedan problem. Pri čitanju svjetla, u ovom slučaju, dodaju se i oduzimaju vrijednosti sva tri svjetla zajedno. Zbog takva načina rada osjetio sam na nekoliko mjesta promjenu nijanse boje. Zapravo, negativ mora biti idealno eksponiran jer prevelike razlike u dodavanju i oduzimanju svjetla bitno utječu na odabrani ton boje. Tako sam na nekim mjestima dobivao plavoljubičasti ili plavozeleni ton.
 |
Kod malih kontrolnih projekcija u laboratorijima, gustoća gledane slike bitno je veća od one u kinima. U laboratoriju sam više zapažao razlike u koloru. Izrada tamne fotografije kakvu sam radio djelovala je na trenutke odveć tamno. Zbog navedenih razloga odlučio sam sve probe, kao i konačne kopije, gledati u kinu na velikom platnu. Tek tada mogao sam realno procijeniti zacrnjenje i razliku u tonu boje. U ovom slučaju, razlike u nijansama boje bile su gotovo neprimjetne, odveć tamna slika gledana u laboratoriju sad je djelovala kao normalna, dok mi se na nekim mjestima učinilo kako je mogla biti čak i tamnija.