U Boormanovu Excaliburu (1981) čarobnjak Merlin, zadovoljan Morganinim odgovorima na pitanja o čarolijama i čarobnjaštvu, zaključuje: »Ti zaista znaš nešto o umjetnosti.« Ako je umjetnost čarolija, film je čarolija nad čarolijama. Stoga su i oni koji se bave filmom čarobnjaci.
Zoran Tadić jedan je od njih.
Autor je to dosljedan svojim svjetonazornim i estetičkim uvjerenjima, istinski zaljubljenik u film, ali i u ljude, pa svjedočeći o njima nastoji biti dokumentaristički pošten.
Opus gradi na tradiciji svjetske kinematografske opredjeljenosti za žanr. Krećući se više-manje unutar kodova kriminalističkoga žanra, redovito produbljuje priču građenjem podteksta u kojemu promišlja filozofska pitanja etike, pravde, ljubavi, društva, države, uvijek s tolerancijom za raznorodna očišta. Njegovi su junaci osamljeni, nesretni, mahom tragičnih sudbina jer se na ovaj ili onaj način stavljaju izvan ’normalnoga’ ustroja. Tadić, zastupajući svoje junake, od kojih su neki stvarni zločinci, a drugi samo žrtve, otvoreno polemizira s onodobnim društvenim poretkom, katkada izričući i vrlo oštru kritiku.
No, nikada ne preuzima ulogu suca. Ostavljajući uvijek krajeve filmova otvorenima, konačni sud prepušta gledatelju. O tomu kaže: »Krajevi uvijek znače neku vrst krajnje ocjene. Znače onu vrst definiranja koja je pomalo nestvarna jer je finalna, jer nakon toga više nema ništa. Želja da pokušate razumjeti što se zbiva u svijetu oko vas, na svoj vas način hendikepira, odnosno sugerira da ne smijete donositi krajnje presude. A standardna priča s definitivnim krajem uvijek je neka vrsta presude, neka vrst autorovog čvrstog uvjerenja da je imao pravo u moralnoj postavi problema koje je načeo. A tko će u to biti siguran? Otkud meni pravo da budem sudac? Zato gledatelju ostavljam mogućnost da se sam proba snaći u tom svijetu. S druge strane, ostavljam sebi mogućnost da se nadalje bavim takvim svjetovima.«
Redateljski postupak Zorana Tadića uključuje lakoću razvijanja priče, gradnju uvjerljivih likova, primjene dubinski oštrih kadrova, zadane improvizacije u radu s glumcima, značenjski domišljene uporabe izrazitijih pokreta kamere i ekstremnijih rakursa, osjećaj za dramaturšku simetriju i filmski ritam, kontrastiranje dramskih i humornih prizora, duhovite minijature i karakterizacije epizodnih likova, noarovski tretman dekora i osvjetljenja, dokumentaristički istinitu duljinu kadra, prevlast srednjih planova, referiranje na remek-djela kriminalističkoga žanra, hičkokovski kuriozitet pojavljivanja u vlastitim filmovima, postmodernističku citatnost filma, osjećaj mjere za suspense.
Pretpostavljajući sam čin filmskoga stvaranja svim otegotnim okolnostima rađanja filma, u kojima na (ne)sreću živi, Zoran ga Tadić i sublimira riječima: »Pretpostavka je svakog djela i krajnji razlog postojanja u zemaljskom i filmskom vremenu upravo ta tajna kroz koju se švercamo i čijem otkriću težimo.«