Od 10. listopada u maloj dvorani Kina Tuškanac
započinju projekcije eksperimentalnih filmova pod naslovom
Kratkih 6 u Tuškancu, koje će se održavati svaki drugi
utorak u mjesecu, s početkom u 20 sati. Do kraja godine
predviđeno je prikazivanje šest programa, od kojih će prvi
biti izbor nekih od najzanimljivijih filmova nedavno završena
Internacionalnog festivala eksperimentalnog filma 25fps,
a potom će se izmjenjivati tematski ciklusi.
Voditeljice
programa članice su udruge 25fps Mirna Belina i Marina
Kožul, koje potrebu prikazivanja ovakvih programa obrazlažu
ovako:
Pitanje o prognanstvu ’komercijalno neisplativog’ filma
(ponajprije svakog obilježenom ’etiketom’ umjetnički, a
zatim i bilo kakva kratkog) vjerojatno je staro i naizgled
nerješivo kao i ono o kokoši i jajetu, no umjesto teorijskog
odgovora koji uključuje termine poput strategija, kapitalizam
ili pak hermetičnost, zatvorenost ili samozatvaranje, možda
se u domaćem kontekstu može postaviti mnogo banalnija dijagnoza
— teško je prihvatiti se mukotrpna rada koji bi nas trebao
zgrabiti od početka te uporno, kontinuirano i uz mnogo
neplaćenih računa posvetiti svoje djelovanje ne baš odveć
nagrađivanoj filmskoj formi. Jer njezina je pozicija gotovo
uvijek bila marginalna, a desetljeća slične šprance službenog
kinorepertoara i televizijske ignorancije gurnule su je
s konstruktivne, subverzivne margine u potpuni zaborav.
Danas čak više nije riječ o izvlačenju iz naftalina, nego
o pokušaju’ prištekavanja’ na ono što je takav film u međuvremenu
postao, barem dijelom, te uočavanja kako će se dalje razlomljenim
naracijama ili postupcima polako infiltrirati i miješati
u nove hibridne forme, pa i one komercijalno isplative
(reklame, spotove, arhitekturu, dizajn...).
Zato ne treba pitati tko ga je prognao, nego tko će
ga i kako vratiti malom dijelu publike koju bi možda i
zanimao kad bi znala da postoji. U taj se, dakle, nikomu
baš važan prostor smjestio i ovaj projekt koji ne želi
biti subverzivan, otkrivati toplu vodu ili pak jadikovati
o nepostojanju ’kratkometražnog’ ili još pokojeg ’drugačijeg’
kina, nego dovesti onu nekolicinu znatiželjnika i filmofila
u dvorane na kratka filmska druženja i ponuditi im ono
što bismo i mi voljeli gledati.
Raspored programa
Hladno srce: Island
24. listopada 2006. u 20 h / 92’
Tajanstvena i daleka zemlja koju uglavnom prepoznajemo
prema prozaičnim gejzirima u našim se krajevima uvijek
prije može pohvaliti jakom glazbenom scenom na kojoj dominira
apsolutna diva svjetskoga glasa Björk nego filmskom produkcijom.
No, festivalski hodočasnici u istarska brda prije nekoliko
su godina ipak imali priliku vidjeti sjajan islandski dugometražni
igrani film Nói albínói (2003; Dagur
Kári), a svi koji prate industriju glazbenih spotova vjerojatno su zapazili popriličan
broj glazbenika, ali i redatelja s islandskom putovnicom. Cold Hearts zato
su odličan uvod u ono što bismo mogli nazvati glazbeno-filmskom scenom, savršen
paket koji spaja najbolje od vizualnog i glazbenog, a sve pod nazivnikom islandski;
od zahvata u eksperimentalni filmski prostor do animacijskih, igranih te dokumentarističkih
minijatura; od prepoznatljivih ’novovalnih veterana’ Sigur Rós i grupe Múm, čiji
spot gledamo u režiji fantastičnog, doduše britanskog dvojca Semiconductor, do
iznimnih glazbeno-vizualnih majstora Arnija & Kinskog, čiji je najpoznatiji
projekt skupina Gus Gus.
Zvuk i glazba
7. studenog 2006. u 20 h / 78’ (odabrao Marc Lavigne)
Glazba i vizualnost od osnutka MTV (1981) najbolje su se
nalazili u glazbenom spotu, iako ih je i prije toga u relativno
sličnom obliku spajala ’eksperimentalna’ produkcija koja
je rano uočila važnost zvuka i glazbe u kombinaciji s vizualnom
podlogom. Danas je više teško reći što čini podlogu — vizualno
ili zvučno, no odgovor na to pitanje uglavnom osigurava
zapadnjačka civilizacija zasnovana na kulturi ’gledanja’,
ali i sasvim banalna činjenica da ćemo pozornost obratiti
na ono što nam je unaprijed određeno kao ’forma’. No budući
da »video nije
ubio radijsku zvijezdu«, nego je kapitalizam
ubio glazbenu televiziju, jedno od mjesta na kojima danas
možemo gledati glazbene spotove postaju filmski festivali,
koji doduše opet daju primat vizualnome, ali barem priznaju
’umjetnički’ doseg takve kratke forme. Može se reći da
su inače popularni spotovi hiperprodukcijom natjerali
glazbene televizije da se sve više okreću reklamama i
’rijelitima’ tjerajući klipove da mjesto pod suncem traže
na festivalima, ali vjerojatno je tomu doprinijela i
zainteresiranost ’eksperimentatora’ koji ’karijeru’ traže
u komercijalnijoj, profitabilnijoj ili samo izazovnijoj
formi.
Pa iako program pred vama nije program spotova,
kojima pripada tek trećina, i ostali se radovi koriste
donekle sličnom poetikom — brzom montažom, dosjetkom,
iznimnom vizualnošću i poentiranjem u tek nekoliko minuta
— što svakako možemo smatrati osnovnim odrednicama spotova.
Ipak, neki su nam autori ponajprije poznati iz eksperimentalne
priče (Dariusz Kowalski), neki potječu iz reklamne industrije
(Gints Apsits), drugi su pak usmjereni na animacijske
procese i svu raskoš digitalne slike (Patrick Doan),
a poneki su već stari znanci svima koji prate suvremenu
’umjetničku’ produkciju spotova (Corine Stübi, Shynola)...
Ovako okupljeni na jednome mjestu sasvim sigurno obećavaju
praznik za oči i uši.
Umjetnost i film
21. studenog 2006. u 20 h / 72’
Iako već u naslovu sugerira da je riječ o »eksperimentalnom filmu za početnike«,
naglašavajući umjetnički karakter kratke filmske forme,
ovaj je program i više nego zgodan uvod u suvremenu eksperimentalnu
produkciju. Tu je ponajprije dobro naglasiti zemlje iz
koje dolaze pojedini radovi, poput primjerice Libanona,
Slovačke ili Rusije, brojne nove redatelje što obećavaju
(Takeshi Kushida) i neke veoma iskusne u području eksperimenta
(Gustav Deutsch), zatim radove koji su već prikazivani
na raznim festivalima, primjerice, na amsterdamskoj IDFA-i
(On a Wednesday
Night in Tokyo) ili u Oberhausenu (Beyond the Usual Limits, WA)
te različite ’žanrovske’ smjerove od dokumentarizma, igranog
filma, glazbenog spota do onoga što bismo mogli nazvati
zabilježenim performansom ili eksperimentalnim filmom.
ENSAD — Visoka državna umjetnička škola
5. prosinca 2006. u 20 h / 60’
Ovaj program predstavlja suvremene radove pariške Visoke
državne umjetničke škole ENSAD, osnovane 1766. Od sama
početka škola je usmjerena na razvijanje umjetničkih zanata
kako bi unaprijedila kakvoću industrijski proizvedene robe.
Strogim i zahtjevnim umjetničkim naukovanjem škola kombinira
tehniku i kulturu, inteligenciju i osjetljivost kako bi
omogućila darovitijim zanatlijama da se razviju u kreativne
umjetnike. Svrha je ENSAD-a umjetničko, znanstveno i tehničko
obrazovanje kreativnih studenata, koje ih osposobljava
za dizajniranje, promoviranje i razvijanje svih vrsta umjetničkog
rada. Škola potiče multidisciplinarnost kombiniranim kolegijima
i timskim radom. ENSAD je uspješan u dizajnu, umjetničkom
menadžmentu, a animacija, industrijski dizajn, fotografija,
scenografija, dizajn odjeće i video neki su od njegovih
iznimno nagrađivanih atelijera.
Slike razlike: hrvatski video 1994/1996, Zagreb, 1996.
19. prosinca 2006. u 20 h / 64’ (odabrao Vladislav Knežević)
Na inicijativu medijske grupe FX Interzone početkom 1996.
realiziran je program Reference to difference / Slike
razlike, koncipiran kao program videoradova (64’)
sedmorice hrvatskih umjetnika nastalih između 1994. i
1996. — Vlado Zrnić, Milan Bukovac, Igor Kuduz, Simon
Bogojević Narath, Davor Mezak, Vladislav Knežević i Mario
Kalogjera — i namijenjen predstavljanju videoscene u
zemlji i inozemstvu. Program je realiziran uz potporu
Instituta za suvremenu umjetnost Zagreb i Ministarstva
kulture RH, a prikazan je u mnogim galerijama i na događanjima
od Njemačke i Moldavije do Slovenije i Kanade.
Reference
to difference bio je važan i jedinstven
čin grupnog samoorganiziranja umjetnika u skladu sa suvremenom
umjetničkom praksom: »Ovo predstavljanje hrvatskog videa
donekle je jedinstven i značajan događaj. Jedinstven
je po tome što je posrijedi čin grupnog samoorganiziranja.
(...) Značajan je po tome jer ukazuje na želju samih stvaratelja
da stvari uzmu u svoje ruke, da privuku pažnju području
videoumjetnosti i da potaknu na javnu reakciju, a u situaciji
u kojoj ozbiljno nedostaje ikakva sustavna reakcija, te
umjetnici djeluju u društveno vrlo razrijeđenoj atmosferi.
(...) Posrijedi je izjednačen izbor što se sastoji od izrazito
artikuliranih i istančanih djela, dojmljive smišljajne
i zamišljajne, maštalačke, razlike među njima.«
(Hrvoje
Turković, Slike
razlike, Zagreb, 1996.)