Festival se održavao u nekoliko različitih
kinodvorana i bio je podijeljen u više programa: međunarodna
konkurencija, Made in Hamburg, NoBudget, Made in Germany,
Three-Minute Quickie, Split Screen, On the Fringes of Humor,
In the Teens, The Sound of Images, The Prefilm Test.
U međunarodnoj konkurenciji, koja je bila podjeljena
na osam programa, sudjelovala sam s kratkim filmom Velika očekivanja u
francusko-hrvatskoj koprodukciji (Camera Lucida Production,
Paris i Hrvatski filmski savez, Zagreb). Film je poduprla
francuska nacionalna televizija France 2, na kojoj je bio
18. travnja premijerno prikazan u okviru programa Home,
Sweet Home. Film je tijekom festivala prikazan tri puta
u trima različitim kinima. U međunarodnoj selekciji bio
je jedini film koji donosi priču s ’ovih’ područja. Razlog
zbog kojeg je bio izabran između 2200 prijavljenih filmova
po riječima jednog od selektora festivala (u slobodnoj
intrepretaciji) bilo je to što »prelazi granice lokalnog i kroz initimističku
priču govori o problemima i nasilju koje se može manifestirati
i u arhitekturi, te nas suočava s prikrivenim nasiljem koje
se u filmu precizno locira«.
Nakon dviju projekcija kojima sam
prisustvovala, razvila se i rasprava filma među gledateljima
i članovima žirija, koju smo poslije nastavili u festivalskom
klubu, udaljenu pet minuta od glavne zgrade festivala,
gdje su se svake večeri održavale zabave s DJ-programima
i videoprojekcijama. Graditeljstvo i mentalitet, uvjetovan
ratom i odgojem, bili su glavne teme razgovora u kojem
smo razmjenjivali različita iskustva. Rasprave s autorima
i autoricama filma bili su za mene i najšarmantniji dio
festivala, jer je nakon odgledana filma i predstavljanja
autora/ica komunikacija mnogo lakša i preciznija.
Međunarodna
konkurencija bila je i najposjećeniji dio festivala, na
kojem je i publika bila u ulozi žirija te je dodijelila
nagradu publike (Skoda Publikumspreise od
1500 eura) filmu Do
not Erase Ashita Ameresekere iz Engleske. U 28-minutnom
filmu majka bilježi svoju svakodnevnicu i svakodnevnicu
svojih ukućana videokamerom, a kasete šalje sinu Darrenu,
koji je pripadnik britanskih snaga u Iraku. Prepun humora
iz engleske svakodnevnice film osvaja neposrednošću i
fantastičnom glumom Jeanette Rourke u ulozi majke. Cjelokupni
program međunarodne konkurencije bio je vrlo kvalitetan
i nakon 22 godine Internacionalni festival kratkoga filma
u Hamburgu profilirao se u instituciju koja respektira
kratku formu filma kao izbor, a ne kao odskočnu dasku
za dugometražni film. Tako da su se i prigodne majice
prodavale s njemačkim natpisom »Cannes aber muss nicht«,
što (opet u slobodnom prevodu) znači ’Mogu, ali ne moram’,
gdje je ’mogu’ jasno izravna aluzija na filmski festival
u Cannesu, koji u izbor svojih kratkih fimova uglavnom
uvrstava autore/ice za koje se pretpostavlja da bi mogli
napraviti dobre dugometražne filmove.
 |
| Velika očekivanja Renate Poljak |
Meni najzanimljiviji popratni program festivala bio je
Split Screen zato što su u tom programu pokušali na filmskom
platnu projicirati videoinstalacije koje se sastoje od
najmanje dviju projekcija. U drugome dijelu programa pojavile
su se i instalacije Eije-Liise Ahtile; autorice iz Finske
s američkom adresom, te rad Fervor Shirin Neshat
— svjetski poznate umjetnice koja se bavi odnosima muškaraca
i žena u islamskome svijetu. Elija-Lissa Athila-e je jedna
od mojih najdražih umjetnica, a njezin rad If 6 Was
9,
prikazan u okviru Split Screena, već sam vidjela nekoliko
puta, u Parizu i Veneciji, kao instalaciju, koja se sastoji
od tri velika filmska platna postavljena jedan pored dugog,
na kojima pratimo radnju i tekst istovremeno sjedeći u
zamračenoj galerijskoj sobi.
Koncepcija rada, koja je montažom
i uporabom više kamera (35mm) te snimanjem iz različitih
kutova dovedena do narativne perfekcije i time je razbila
strandardni način pristupa filmskom mediju (samo jedan
ekran), ujedno je i najjača i najzanimljivija karika cijeloga
rada. U Hamburgu, u maloj kinodvorani, vidimo tri smanjena
ekrana, poredana jedan pored drugog, s velikom crnom trakom
pri dnu na kojoj su engleski titlovi. Nakon filma potaknula
sam raspravu o potrebnosti takva prikazivanja. Rasprava
se nastavila s temom autorskih prava i općenito odnosa
između ta dva prilično odvojena svijeta, svijeta galerije
suvremene umjetnosti i filma kao industrije ili niskobudžetnog
filma.
Naime, selektor Split Screena, Philipp Hinz bio je revoltiran
činjenicom da ne može dobiti ’umjetničke’ radove besplatno
i razvijao je teoriju o dostupnosti filma i nedostupnosti
galerijskih prostora. Također je zastupao stajalište da
više ljudi može vidjeti film u kinu nego u galeriji, što
po mom mišljenju nije točno, jer je riječ o kratkim filmovima
koje možemo vidjeti samo na nekom od festivala, dok u galerijama
i muzejima radovi stoje po mjesec dana.
Budući da su sudionici
došli iz različith svjetova te dijele posve oprečna gledišta,
najzanimljivije rasprave sa selektorom Split Screena vodile
su se o autorskim pravima, prodaji fima/videa kao umjetničkog
objekta, ograničenom broju DVD-ova, o honorarima i smislu
prikazivanja izvorno smišljena rada kao instalacije na
više ekrana na samo jednom ekranu.
U Hamburgu mi je postalo jasno kako su ta dva svijeta,
način pristupa filmu, očekivanja kakav bi film trebao biti,
potpuno različita. Jer, jedno je gledati film za filmom
na filmskom festivalu, a svi se međusobno razlikuju i defiliraju
jedan za drugim, pa od njih ne možemo imati nikakvu vremensku
distancu, a posve je drugi pristup radu u galeriji suvremene
umjetnosti ili u muzeju, gdje se film prikazuje u loopu, neprekidno
se ponavlja, s tim da iz galerije možemo ući i izaći kad
poželimo (prednosti i slabosti — ali mislim da su toga
autori jako svjesni), a autor si može dopustiti nedorečenost
ili ponavljanje ili neku drugu uporabu filmskoga jezika.
Koliko su god ta dva svijeta različita, toliko su i bliska,
a meni osobno zanimljiva je crta koja ih djeli i spaja,
tako da me isključivost nekih autora/organizatora/ljudi
koji se bave samo dokumentarnim filmom i prihvaćaju samo
takvu narativnu formu te njihova očekivanja kakav bi film
trebao biti uvijek iznova razočarava.
Festival u Hamburgu spojio je različite ljude iz različitih
područja te time dao dobru platformu za razgovore. Mislim
da je to bio i najveći plus festivala. Mrlju je možda ostavio
žiri za međunarodnu kokurenciju, koji je hihotanjem prije
svakog filma odavao dojam neozbiljnosti i neprofesionalnosti.
Posljednjega dana festivala podijeljene su nagrade i prikazani
su svi nagrađeni filmovi, a za završnu ceremoniju, koja
je trajala četiri sata (i zbog njemačko/engleskog prijevoda)
tražila se karta više. Sve se ponovno završilo uz dobru
glazbu, sendviče, vino i pivo u Festivalskom klubu, a neki
od nagrađenih autora koji fizički nisu bili prisutni na
festivalu izravno su se spajali posredovanjem web-kamere
i zahvaljivali publici i žiriju (neki od njih napravili
su i male skečeve, koje smo gledali na ekranu). Sve je
završilo velikim pljeskom oraganizatorima i velikoj skupini
volontera, koji su omogućili dvadeset i drugo izdanje festivala
te posipanjem publike ružinim laticama s prikladnom ’glamuroznom’
rasvjetom.
Nekoliko dana poslije stigao mi je i e-mail, kojim
se film Velika očekivanja poziva na filmski festival
IMAGO 2006 u Portugalu, jer su njegovi selektori vidjeli
film u Hamburgu. I to govori u prilog hamburškom festivalu.