Zapis

Facebook HFS
55
2006
55/2006
FESTIVALI
Motovunski filmski festival: Pogled iznutra

O Motovunu pisala sam već nebrojeno mnogo puta; posjećivala ga gotovo svake godine; divila se tom vrtlogu emocija, doživljaja, pozitivne energije koji je uzburkao strasti unutar znamenitog gradića Velog Jože u srcu nam zelene Istre...

Ove godine stvar je ipak bila malo drukčije postavljena. U Motovunu sam bila kao volonterka. Da, jedna od četrdesetak sretnika. Pa danas, čitajući svoje prijašnje tekstove, ne mogu, a da se ne uhvatim za glavu. Svi one drže vodu, ali jednostavno nedostaje im ’safta’. Jedna je stvar kad pišeš o nečemu saznavajući o tome iz bezbroj drugih ruku (živio internet, Jutarnji, Globus, ali i trač-novine), a nešto sasvim drugo je biti in media res. Provesti jedan dan pet godina za redom na festivalu kao gost i živjeti Motovun ne pet (koliko sam festival traje), nego sedam dana kao volonterka, dvije su stvari o čijim je diferencijama bolje i ne raspravljati. Isto tako, nakon svega doživljenog i proživljenoga objektivan normalan tekst jednostavno je nemoguće napisati. Istina, prošla su već tri tjedna, no unaprijed se ispričavam za sve subjektivne nerealnosti...

Danas, prva asocijacija koja mi padne na pamet kad netko spomene Motovun definitivno nisu filmovi. Možda zvuči čudno, no uistinu tako je. Imam dojam — ma, zapravo nemam dojam, nego sam potpuno sigurna da je film tek bolični ritual’ koji okuplja motovunsku ekipu. Zašto? Vratimo se samo nakratko u doba prvog festivala — bilo je to doba opće učmalosti: »Hrvatska je tih godina bila vrlo tužna i izolirana zemlja. Festival je, kao što i sama riječ kazuje (lat. festivus — radostan; svetkovina, svečanost, periodička kulturna priredba u velikom stilu, smotra umjetnosti) događaj, koji iznad svega funkcuionira na razini veselja. A kako se veseljem najlakše tuče, ne samo tuga već i glupost i uškopljenost i klaustrofobija, učinilo mi se da bi jedan takav festival najlakše širio veselje...«, riječi su Rajka Grlića, koje možda i najbolje objašnjavaju činjenicu da se u Motovunu film nalazi u kontekstu izraza, a ne sadržaja. Drugim riječima, moglo se raditi i o kazališnom festivalu, o bilo kakvu drugom hapenningu. Hrvatska je tada jednostavno trebala Motovun. Stoga je sadržaj nešto mnogo, mnogo više od filmske trake... Zato u ovom tekstu uopće neće biti riječ o filmu. O filmovima u Motovunu, hvala Bogu, mogli ste čitati, slušati i gledati u svim živim novinama, na internetskim portalima, u televizijskim i radijskim emisijama. Članak posvećujem malim stvarima koje čine taj veliki festival.

Motovunski kino
(foto: Miron Sršen)

Jeste li se ikad primjerice zapitali zašto je simbol Motovuna propeler? Ta mala zelena stvarčica? Zato što je u gradu Velog Jože živio Josef Ressel, izumitelj brodskog vijka. Uoči Prvog motovunskog filmskog festivala raspravljalo se da li uzeti za simbol kozu (istarski grb!) ili propeler, no na kraju nastao je prepoznatljiv motiv propelera pod autorskom palicom dizajnerskoga dvojca Bruketa i Žinić. Za vrijeme trajanja festivala na motovunskom brijegu još se s prilazne ceste što ide dolinom Mirne mogu vidjeti tri velika propelera — i upravo se njima daje znak da je festival otvoren! Nadalje, jedna od stvari koja definitivno podgrijava motovunsku atmosferu (čitaj totalnu neformalnost — bez govorancija, ušminkane elite, samo opuštenost i kratke hlače!) njegova je relativna izoliranost.

Opasan zidinama na vrhu brijega s uzbudljivim pogledom na dolinu Mirne (Ne zovu ga badava festivalom s najljepšim pogledom na svijetu!) jednostavno te mami u svoje okrilje, dok istodobno, kad se ’napokon dovučeš gore’ više i ne zanima more (najbliža je plaža u Poreču!), a kamoli šta drugo. Prava atmosfera — košnica događanja baš je tu, u srcu Istre. I upravo su sveopće poznate motovunske maratonske zabave, koje traju svaki dan do pet ujutro, a posljednje večeri do prve jutarnje kave u osam sati. Stvar koja se definitivno ne smije propustiti motovunski je izlazak sunca. Kao velika sladoledna kugla koja izranja iz maglovitog šlaga. Motovun ni na nebu ni na zemlji. Boljeg opisa nema. Treća stvar, ruku pod ruku s Motovunom od 2000, jest biska. Lat. Viscum album ili lozovača od lišća imele.

Naime, drugi po redu Motovunski filmski festival zatvoren je upravo ’zdravicom s tisuću čaša’, što se pretvorilo u standardni ritual. Uoči posljednje projekcije u Kinu Trg uprava festivala časti pićem cijeli trg i tako umjesto već izlizane rečenice »Festival je zatvoren« festival se ’pečati’ zdravicom. Za nas volontere posebna je umjetnost podijeliti više od sedamsto biski gledaocima u tako kratku vremenu. Moram reći da je ove godine zadaća i više nego uspješno obavljena — srušili smo rekord i biska je podijeljena za manje od tri minute!

Ove godine festival su obilježile još dvije dosta bitne stvari. Prva od njih su bili glumci. Dalmacija i Beč samo su neki od prijašnjih motovunskih partnera. No ove godine direkcija festivala odlučila je partnera tražiti ne u zemljopisnom mjestu, nego u struci. Ovogodišnje ime ’zemlje partnera’ bilo je Tespis. Zašto Tespis? Jer se tako zvao prvi poznati glumac. Prvi čovjek koji se odvažio izaći iz starogrčkoga kora i prirediti samostalnu izvedbu. I tako, na motovunsku scenu nastupiše oni kojima scena najbolje i odgovara, glumci! Glumci su bili dobitnici priznanja za pedeset godina rada (Vanja Drach i Semka Sokolović Bertok), glumci su bili u žiriju (Jasna Žalica, Milena Dravić i Vili Matula)... ma, sve se vrtilo oko naših zvijezda (pa čak i službene odore festivala — majice sa citatima glumačkih veličina poput Marlene Dietrich, Johna Waynea...)!. Osim velike Milene Dravić, koja je izazvala najviše zanimanja među posjetiteljima (činjenica jest da danas dive njezina kalibra zapravo na ovim prostorima nema!), atmosferu su dodatnu uzavreli najmlađi izdanci hrvatskog glumišta. Kako? Kvaziskandalima. Verbalni napad Nine Violić na Ivana Jakovčića, živčani slom Darije Lorenci, lezbijski poljubac Zrinke Cvitešić i Ivane Roščić, svinganje Hrvoja Kečkeša... I to sve pred očima posjetitelja. Ma, ima li slasnijih zalogaja za žutu štampu?!?! No, sve je jasno bio samo film u filmu.

Motovunske volonterke
(foto: M. Sršen)

Last but not the least ovogodišnje su kacige. Art-kacige. Već se mjesecima trubi (a i treba trubiti jer očito jedino tako te netko u našoj državi čuje) o urušavanju motovunskih zidina. Pisale su se peticije potpore, VIP se sa svojim korisnicima uključio u akciju prikupljanja sredstava, no jedan od najdosjetljivijih načina pomoći bile su art-kacige. Riječ je o deset građevinskih kaciga koje je ukrasilo deset hrvatskih umjetnika i koje su dane na aukciju. Početna cijena svakoj od njih bila je pet tisuća kuna. No, osim art-kaciga cijeli festival bio je u znaku običnih kaciga.

Kako se Motovun zatvarao milenijskom fotografijom zdravice biskom, tako se otvarao fotografijom sedamsto gledalaca u Kinu Trg sa sedamsto kaciga na glavama. Općenito, među posjetiteljima doslovce je vladala pomama za tim kacigama. Nama volonterima, koji smo dobili svaki po jednu, nudio se basnoslovan novac za prodaju. Jedna je tako obična građevinska kaciga dosegnula ponudu od petsto kuna! No, jasno, emocije su i uspomene neprocjenjive, pa tako i naizgled obična bijela kaciga. No, sve samo ne obična. Ponajprije, motovunska kaciga.

Za kraj razriješila bih još jednu dilemu. U nekoliko dana nakon zatvaranja festivala često su me ljudi pitali: Je li istina da se Motovun gasi? Bila ta glasina lovačka priča ili ne, poslužila bih se citatom Jurice Pavičića: »Motovun ne počinje zastavom ni himnom. MFF sutra može i prestati postojati. Po tome je bitno drugačiji od drugih kulturnih ustanova kod kojih su forma i ceremonijal srž, a ne smiju prestati postojati jer postoje upravo zato da ne bi — prestali postojati.« Mislim da boljeg odgovora na gore postavljeno pitanje nema.

Uostalom, polegnite osmicu ovogodišnjega festivala i ispred dodajte znak plus. Postojao ili ne postojao, po meni je ovo jedina ispravna matematička definicija Motovuna.

SADRŽAJ

ZAPIS