Zapis

55
2006

FESTIVALI

Experimentum mundi

25 fps — internacionalni festival eksperimentalnog filma i videa, Zagreb, 20-24. rujna 2006.

U Zagrebu se ovog rujna ponovno ’dogodio’ filmski eksperiment. Naime, po drugi put u prostorima Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu (20-24. rujna 2006), zbivao se 25fps, internacionalni festival eksperimentalnoga filma i videa. Inicijatori ove sada već poprilično velike i filmski značajne priredbe, svojedobni su Videodromci, Simon Bogojević Narath i Vladislav Knežević, a pedesetak radova iz suvremene svjetske produkcije u konkurenciji festivala probrala je četveročlana selekcijska grupa (Knežević, Mirna Belina, Sanja Grbin i Marina Kožul).

25fps-ovci

Ove je godine, u pravom smislu, to bila rigorozna selekcija jer su radovi izabrani između čak tisuću i dvjesto pristiglih radova! S obzirom na taj podatak, prikazani filmovi, radovi i klipovi doista su bili kvalitetni.

Bilo je tu svega pomalo... Od klasičnoga filmskog eksperimenta u stilu Meliésova, preko oslanjanja na avangardnu tradiciju prve trećine 20. stoljeća, zatim utjecaja novoga filma iz šezdesetih godina istog stoljeća, pa sve do fascinacije zrnatim strukturama videoekrana i najsuvremenijih primijenjenih tehnoloških eksperimenata.

Radovi nastaju kako na klasičnoj materiji 16 mm, pa i 35 mm filmskih vrpci, zatim na već sada jednako klasičnom digitalnom zaslonu, da bi računalno generirani radovi nagovijestili i sveopću, globalnu medijsku fascinaciju mobitelskom slikom.
No u slučaju posljednjega, mobitela, već je upitno da li je riječ o poželjnom razvoju, ili o de-evoluciji?

Dopustite mi kratak ekskurs.
Zasad posljednja reklamna kampanja T-Mobilea parafrazira čuvenu sekvencu iz Kubrickova filma 2001: Odiseja u svemiru, kada čovjekoliki majmun košću kao oruđem razbija lubanje životinja, da bi se kost u milenijskom pretapanju pretvorila u svemirski brod. U spomenutoj reklami majmun slušalicom razbija klasični telefonski aparat, da bi se ona potom pretvorila u mobitel.

Festivalski retro: Andaluzijski pas L. Buñuela i S. Dalija

No, reklama s kjubrikovskim majmunom, odnosno nasilje digitalnog nad analognim, nesvjesno (ili možda svjesno?) preokreće evolucijski kotač, nudeći pozadinsku agresiju na humanitet. Taj medijsko-digitalni atak na mentalno infantilizirana prosječnog konzumenta mobilne komunikacije toga potrošača, suptilnom manipulacijom, ponovno pretvara u gorilu!

Nadamo se da će umjetnički poklonici digitalne estetike — barem glede mobitelske vizualnosti! — znati staviti točku. Naime, okrenuti se životnoj i umjetničkoj poruci naspram potrošačkoj pošasti lažnih potreba još lažnije komunikacije.
Srećom, radovi prikazani na drugome 25 fps posve se sigurno odmiču od paradigme lažne sveopće komunikativnosti. Njihova je komunikacija bila isključivo umjetnička.

(Usput, za one kojima je ime festivala još tajanstveno, ono znači: 25 frames per second, odnosno 25 okvira u sekundi prema video-pal sustavu. 25 fps je i naziv udruge za audio-vizualna istraživanja, koju osim Kneževića i Naratha čine i Mirna Belina, Sanja Grgin, Mario Kalogjera i Marina Kožul.)

Osim natjecateljske selekcije, neizostavno važan dio festivala eksperimentalnoga filma i i videa čine popratni programi. Ove su godine tako prezentirani vrlo atraktivni programi iz umjetničke i medijske povijesti filmskog eskperimenta.

Priredbu je otvorio poseban program Bioskop Tesla, u kojemu je Ivan Ladislav Galeta predstavio polusatne radove velikana videa — Nama Junea Paika, Petera d’Agostina i Davida Larchera. Isti su medijski klasici dovedeni u vezu s Nikolom Teslom u njegovoj jubilejskoj godini. Kako se kaže u programskoj ideji, ti su autori »osnaženi Teslinim idejama, tematizirajući vrijeme zasićeno protokom informacija«.
Nadalje, uz predavanje Diane Nenadić, gledateljima je pružen uvid u povijest hrvatskog eskperimentalnog filma i videa osamdesetih godina prošlog stoljeća. Pionirsko razdoblje videa tih godina predvode Sanja Iveković, Martinis, Galeta...

U sljedećim posebnim programima predstavljeni su autorski opusi Petera Tscherkasskyja i Takahika Iimure, uz Dianu Nenadić, članova ovogodišnjeg ocjenjivačkog žirija festivala.
Dva britanska programa autorskog filma i glazbenog spota, pak, općinstvu su pružila informaciju o tome dokle je stigla i u kojem se smjeru razvija digitalna industrija. Predstavljeni su animate! — najjača britanska kuća orijentirana na eksperimentalnu animaciju, koja već 15 godina uz potporu Umjetničkog vijeća Engleske i Channel 4 uspješno promovira hibridne eksperimentalno-animirane forme — te onedotzero, produkcija i festival koji preferira radove u kojima se križaju animacija, razlomljena naracija, reklamokracija i dizajn.

Također, sastavljen je i program glazbenih videospotova što ga je kustoski ’obradio’ Calmin Borel, jedan od programskih direktora Festivala kratkoga filma u Clermont-Ferrandu.
Naposljetku, festivalsku ponudu bitno je obogatio i izniman program s odabranim, rijetko prikazivanim radovima francuske avangarde iz dvadesetih godina 20. stoljeća. Taj su segment popunili nadrealistički film Andaluzijski pas Luisa Buńuela i Salvadora Dalija, dadadistički Međučin Renéa Claira, konstruktivistički Mehanički balet Fernanda Légera, kao i kratki filmski ogledi Marcela Duchampa i Mana Raya.
Svježinom — i nakon više puta ponovljenih odgledavanja — ti filmovi dokazuju svoje mjesto u svim antologijama i filmskim povjesnicama.

Sama festivalska selekcija bila je podijeljena u pet tematskih, zapravo asocijativno razuđenih cjelina. Prva cjelina nosila je naziv U pozadini slike. U njoj su prikazani radovi koje nastoje na višeslojnom iščitavanju naravi slikovnog prikaza. Posebice su dojmljiva u toj selekciji bila tri rada. Rubber Johnny Chrisa Cunninghama elektronska je eskapada koja vizualnošću i bizarnom temom umnogome podsjeća na igrani prvenac Davida Lyncha, Eraserhead (1977). Stvorenje iz naslova filma, naime gumeni Johnny, likom podsjeća na dijete rođeno morbidnom imaginacijom iz spomenuta linčovskoga svijeta. Ciaro-scuro vizualnost te elektronski audiozapis frenetična ritma posve zaokupljaju gledatelja uvlačeći ga u začudan autorski svijet.
Bardo, tajlandskog autora Lyna Taya Joua, dojmljiva je simboličko-alegorijska naracija o gladnim i žednim robovima pored nekog hinduističkog hrama. Ljudi pod ’crnim suncem’ međusobno se uništavaju i doslovce izjedaju u okrutnoj igri ’mračnog erosa i thanatosa’. Metafizička jukstapozicija ’svetosti hrama’ i golih, izmučenih tijela narativnim je crescendom dovedena do vizualno jezovita potopa krvlju.

Konačno, Projeto vermelho Brazilca Luiza Roque Filha poetski je i estetski traktat o ljepoti brazilskih planina i čovjekovoj malenosti u odnosu na moć prirode. Krajolici se izmjenjuju meditativnom sporošću, a detalj čovjeka s bakljama upotpunjuje dojam smirenosti i jednostavne ljepote filma. Ukratko, minimalističko remek-djelo.

Članovi žirija: T. Iimura i P. Tscherkassky

Druga cjelina nosila je naziv De Facts (O stvarima). Radovi u okviru te tematske skupine bavili su se ljudima i stvarima, njihovim odnosom, zapravo ’životom kao takvim’. Izdvajam dva rada, iako ni ostali nisu bitno zaostajali vrsnoćom. Video kanadskog autora Joea Hiscotta Business as Usual u gotovo nas klasičnoj eksperimentalnoj naraciji vodi burzama širom svijeta. Toronto, London, Tokio, New York... Ljudi u odijelima, bez glava, rukuju se, gestikuliraju, broje novac. Autorova je jasna asocijacija na suvremeni burzovni svijet u kojemu ljudi više nemaju lica, nego se jedino priznaje čudovišna snaga i moć novca. Poslovni ljudi prikazani su kao mehaničke lutke na koncu nevidljiva gospodara — Kapitala.

Rad mlade hrvatske autorice Ane Hušman posve je drukčijega tematskog i strukturnog postava. Njezin Plac životna je priča ljudi sa zagrebačkoga Dolca, u kojoj glavnu ulogu zapravo ima animirano voće i povrće. Preciznim montažnim ritmom slaže se voćna i povrtna zimnica, dok u pozadini slušamo glasove i pripovijedanje prodavača s tržnice. Autoričin film, na kraju, predstavlja vedriju stranu svijeta u kojem živimo. Prateći rad Ane Hušman od samih početaka, vidim izniman napredak u njezinu razvoju, kako u formalnom tako i u sadržajnom pogledu.

Preskačući ovdje selekcije pod nazivima Animoptions i Odmak-priča (Narative Advanced) — koje su, usput, također ponudile zavodljivu eksperimentalnu građu, na području animacije i naracije — vratit ću se Srži.

Naime, upravo Jezgra, odnosno Core bio je naziv jedne od programskih cjelina. U njoj je prikazano deset radova koji doista ogoljuju do same jezgre prirodu, odnosno sirovi materijal video, ali i klasične filmske slike.

Dakle, osim već klasično eksploatirane digitalne strukture videozaslona, u ovoj cjelini bili su zastupljeni i radovi koji tretiraju tradicionalniji medij filmske vrpce, i to one u formatu od 35 mm. U tom smislu film Projector Obscura američkog autora Petera Millera — jedan od tri ravnopravna pobjednika Festivala — nudi najogoljeniji, najosnovniji prikaz filmske magije. Naime, u radu se bez tona prikazuju razni ekrani, rastvoreni podizanjem zastora, da bi pokazali svoju puku egzistenciju, odnosno fizičku, sirovu prisutnost.

S druge strane, rad Optinen ääni (Optički zvuk) Finca Mike Taanilae — dobitnik posebne festivalske nagrade udruge 25fps — daje nam do znanja da je povezanost između vizualnog i auditivnog u suvremenom životu beskrajno ritmična, no mi to često ne zapažamo. Suptilno u svome uratku dinamizirajući tu nesvjesnu ritmiku, autor je ostvario cjelinu od iznimne sinestezijske zavodljivosti. Film je to koji ukratko sublimira cijeli fenomen eksperimentalnog filma. Video i ’eksperiment svijeta’ u njemu postižu fatalnu, začudnu životnost.

Optički zvuk,Mika Taanila

Konačno, film Reste-lŕ (Ostani ovdje!) Frédérica Tachoua tretira već spomenutu 35 mm vrpcu na način suvremenije digitalne tehnologije, istodobno izlažući intimističku temu — smrt drage osobe. Uz montažu unutar kadra crno-bijelog kinofilma nudi se čitav splet emotivnih slika koje govore o prolaznosti života. Možda najpoetskiji film prikazan na festivalu daje nam nadu u mnogo emocionalniji pristup mediju od uobičajena za eksperimentalni film.

Naime, prikaz prolaznosti života ovdje nam priziva davno izgubljenu smislenost ’umjetnosti’ kao reprezentanta života u transcendentnoj dimenziji. Upravo ovdje kanim i stati u sažetu navlastitu prikazu drugoga po redu 25fps — internacionalnoga festivala eksperimentalnog filma i videa. Tamo gdje je forma prekoračena ukazao se nanovo pronađeni ljudski sadržaj.

Onkraj digitalne estetike ukazala se analogna etika.
Posjećenost svih projekcija na kojima sam bio daje mi nadu da će djelić poruke iz najboljih prikazanih radova naći svoj dom u glavama nazočnih.

Zato držim da festivalsko događanje eksperimentog filma nudi i svoj mali experimentum mundi, pokus svijeta. Duh utopije naspram aktualitetu.

Nagrade festivala 25 fps

Žiri u sastavu Takahiko Iimura (Japan), Peter Tscherkassky (Austrija) i Diana Nenadić (Hrvatska) proglasio je 3 Grand Prixa i dodijelio tri jednakovrijedne novčane nagrade sljedećim filmovima:

1. Projektor obscura / Projector Obscura, Peter Miller, SAD
2. Ja (ni)sam Van Gogh / I’m (Not) Van Gogh, David Russo, SAD
3. Imaš deset godina / You are 10 Years Old, Paul Leyton, Njemačka-Velika Britanija.

Također, zbog iznimne kvalitete radova u programu Festivala 25 FPS žiri je odlučio izdvojiti i posebno pohvaliti slijedeće radove:

1. čovjek. put. rijeka. / man. road. river., Marcellvs L., Brazil
2. Napušteni greben 1. dio: prolog / Careless Reef Part I: Preface, Gerard Holthuis, Nizozemska
3. Mehanika zrcala / Mirror Mechanics, Siegfried A. Fruhauf, Austrija
4. Mak / Poppy, Sophie Boord, Australija
5. Mijene / Sea Change, Rosie Pedlow, Joe King, Velika Britanija.