Zapis

Mlada crnkinja sjedi u spavaćoj sobi i namješta videokameru koju je položila na krevet pred sobom. “Sada doslovce šapućem jer zidovi u mojoj kući imaju uši”, izgovara u mikrofon koji drži u ruci. “Ovo je sasvim privatno. Sasvim osobno, jer sa svojom obitelji baš i ne pričam o tome. Tako oni veći dio vremena ne znaju što mislim, što namjeravam, ništa.” Žena zastaje, naslanja bradu na dlanove i zagledava se u daljinu. “I tako moram to držati za sebe”, nastavlja, ponovno se okrećući prema kameri. Upravo smo opisali epizodu videodnevnika što ga vodi Ruth, mlada Britanka. Ruthina izjava pred kamerom da mora šaptati (i u okviru videodnevnika za koji vjeruje da bi na kraju vrlo lako mogao biti emitiran na državnoj televiziji), budući da je ono što kani reći vrlo osobno, postavlja neka pitanja kojima se u ovom tekstu želim pozabaviti. Želim napose razmotriti neke probleme koji se javljaju kako u vezi s obradom takve videodnevničke građe kao istraživačkih “podataka” (što ja činim), tako i u okviru predodžbi o “ovlašćivanju” naše ispitanice da, tako reći, “ispripovjedi svoju priču”. Koji je položaj videodnevnika? Trebamo li videodnevnike smatrati “činjeničnima” ili djelima “fikcije”? “Snimljenim” ili konstruiranim stvarnostima? Nečime što nam u istraživanju nudi više-manje “pouzdane” podatke? Nečime što nam pruža i nešto “autentičnije” od naklapanja, mogućnost standardnog promatranja? Naime, ako nam dnevnici ne omogućavaju pristup nečem “stvarnijem”, “autentičnijem”, koja je onda njihova vrijednost? To su tek neka od pitanja kojih se ovaj tekst dotiče. Premda se on prije svega bavi razvojem nove istraživačke metodologije u društvenim znanostima, postavlja i neka općenitija pitanja o pretvaranju života u priču, o fabriciranju novih vizualnih fikcija ženskosti te o tome kako određene tehnologije reprezentacije omogućavaju i određeno konstruiranje vlastitoga identiteta. Pitanja o položaju i korisnosti videodnevnika zanimaju me ponajprije zato što se trenutno nalazim u odsjeku za kritičku psihologiju, gdje radim na razvijanju nečega što bismo neobvezatno mogli smatrati “vizualnom psihologijom”. Određenije rečeno, mogućnosti takvog razvojnog toka promišljam ispitujući podatke prikupljene u okviru longitudinalnog istraživanja društvenih slojeva i promjenljivih oblika ženskosti. Istraživanje koje je pružilo te podatke (“Projekt 4:21”) provele su Valerie Walkerdine (s kojom trenutno radim), Helen Lucey i June Melody, a isprva se radilo o promatranju skupine od trideset britanskih djevojaka (i iz radničkog i iz srednjeg sloja), u interakciji s njihovom obitelji i profesorima, u nastojanju da se uoči kako pripadnost određenom društvenom sloju oblikuje i životnu putanju. Djevojke su najprije promatrane kao četverogodišnje ili šestogodišnje djevojčice, a veliki dio postojećih podataka proistekao je iz niza tradicionalnijih tehnika prikupljanja podataka, uključujući intervjue i metodologije promatranja. No u posljednjoj etapi projekta (kada su imale šesnaest ili dvadeset jednu godinu) djevojke su zamoljene da snime vlastiti videodnevnik. Od trideset mladih žena, koje su isprva bile uključene u istraživanje, dvadeset tri djevojke pristale su snimiti dnevnik, ali budući da su gotovo sve bile bjelkinje, dodan je i pomoćni uzorak od šest crnkinja i Azijki. Četvrti televizijski program financijski je tada priskočio, a poslije je u elitnom terminu na državnoj televiziji i emitirao dijelove nekih dnevnika, u obliku deset trominutnih emisija okupljenih u seriju naslovljenu Cure, cure, cure. Ideja o videodnevnicima pojavila se prije svega kroz razmišljanje o nekom manje agresivnom načinu prikupljanja istraživačkih podataka. Istraživački tim imao je više - i praktičnih i izraženije “političkih” - razloga zbog kojih želi razviti takvu metodu promatranja, koja neće ovisiti o prisutnosti nekoga koga bi ispitanice mogle doživjeti kao budnog ili “nadzornog” autsajdera. U praktičnom smislu, bio je to pokušaj zaobilaženja niza već dobro dokumentiranih problema povezanih s istraživanjima koja su odrasli provodili na “mladeži”, predstavnici “roditeljskog naraštaja” na mladima. Kada smo mladim osobama dali videokameru, a time sredstvo za oblikovanje i prikazivanje vlastitog života, mnoge je od tih problema sad očito bilo moguće iskorijeniti - uključujući na primjer probleme koji prate nevoljkost mladih osoba da pred odraslima govore o drogiranju i seksu, probleme povezane s dobivanjem pristupa kulturnim prostorima koje zauzimaju mladi, te probleme koji se odnose na nelagodnost ili pomanjkanje pouzdanja što ga mlade osobe mogu doživjeti kada ih odrasli promatraju. Nadalje, barem u ovom istraživanju, ustanovljeno je da se neke djevojke iz radničkih slojeva ne pouzdaju osobito u svoju pismenost pa se činilo da mogućnost vizualnog umjesto pisanog dnevnika nudi rješenje. U “političkom” smislu, projekt videodnevnika trebao je predstavljati intervenciju u dugu tradiciju društvenih znanosti koju je, s kritičkoga gledišta, moguće (u njezinom nagonu da promatra, klasificira, razvrstava i na ostale načine spoznaje ljude) shvatiti kao oblik nadgledanja populacije i upravljanja njome. Drugim riječima, kao projekt kojim se kategorije normalnog i “drugog”, racionalnog i iracionalnog i tako dalje, definiraju i potkrJepljuju. Ispitanici su pritom prije svega određene skupine, kao što su mladež, radnički slojevi, žrtve kolonizacije i žene, koje predstavljaju problem što ga psihologija nastoji ispraviti, ili “drugi” što ga antropologija nastoji spoznati i rastumačiti. Tu fazu longitudinalnog istraživanja doživjele smo kao način da se nekako propita takva povijest. Prepuštanje prikazivačkih alatki samim ispitanicama zamišljeno je bilo kao način da nekako “ovlastimo” te mlade žene: da im omogućimo da oblikuju vlastiti život, ispripovjede vlastitu priču, prikažu vlastiti položaj, ponude vlastito shvaćanje tog položaja i tako dalje. Ta faza projekta 4:21 započela je, dakle, temeljeći se na vjerovanju u potencijalno subverzivnu narav i ovlastiteljski potencijal videodnevnika. To će, pretpostavljale smo, omogućiti donekle “autentičnije” ili manje “posredovane” prikaze samoga sebe (“posredovane” akademskim okom). Ovdje je zaokret prema videodnevniku shvatljiv i u mnogim je svojim težnjama usporediv ne samo sa sve popularnijim žanrom televizije “s ljudima iz života”, nego i s daleko etabliranijim feminističkim porivom ka stvaranju “realističnijih”, samozvanih ili “autentičnih” prikaza žena, ili onoga što bismo mogli nazvati ženskim “protufikcijama”. Naravno, vrlo je lako povjerovati da s videodnevnikom doista dobivamo nešto “autentičnije”. Ruth nam se, primjerice, obraća kao da smo njezini pouzdanici. Pripušta nas informacijama koje se uskraćuju čak i “zidovima”. Ona šapuće dok se sprema iznijeti svoje “sasvim privatne” i “sasim osobne” priče. Poziv je nedvojbeno privlačan. Parafraziramo li Catherine Russell, Ruthina nas epizoda vrlo jasno podsjeća na opseg u kojemu svjedočiteljska ili ispovjedna narav dnevnika obećava prostor istinitosti i vjerodostojnosti, koji se javlja u iskustvu voditelja dnevnika. Vjerujemo da će Ruth razotkriti nešto što nije tek “sasvim osobno”, nego i “istinito”. Videodnevnik obećava jednostavno svojevrsnu čistoću, ne samo zato što se u pravilu tiče “svakodnevnih” ljudi koji iznose “osobne”, “svakodnevne” priče, nego i zato što progovara tako poznatim jezikom realizma. Najčešće se on bavi obiteljskim, svjetovnim, svakodnevnim, naoko nebitnim, protjecanjem stvarnog vremena i često dezorganiziranim “tokovima svijesti” u osobe koja dnevnik vodi. Videodnevnik može se tek doimati tako nevinim. Helen Lucey objašnjava da nas videodnevnici, baš zato što su se uspjeli otresti i složene tehnologije i filmske ekipe, mogu vrlo lako navesti da povjerujemo kako su autentični. Vrlo lako možemo pomisliti da se, budući da filmske ekipe nema, ljudi ponašaju kao da ih nitko ne promatra ili kao da kamere zapravo ni nema, pa da mi stoga dobivamo nešto što je u manjoj mjeri “posredovano”. Takve su pretpostavke očito veoma problematične. Svakako, na temelju naših podataka postalo je vrlo brzo razvidno da je strašno naivno smatrati kako ta praksa na neki način “ovlašćuje” naše ispitanice. Strašno je naivno bilo i zamišljati da te mlade žene nužno u manjoj mjeri osjećaju da ih promatraju, proučavaju ili premjeravaju. Premda se u određenom smislu, zahvaljujući odsutnosti promatrača, autor videodnevnika može u manjoj mjeri osjećati promatranim, tu priči nipošto nije kraj. Sam promatrač možda jest odsutan (a to očito ima svojih prednosti), ali on vrlo često ponovno ulazi u igru kroz samo autorovo obraćanje kameri i njegovo shvaćanje te kamere - kamera je za nj često “ti”. “Povest ću te sutra sa sobom pa ćeš upoznati moju mamu”, kaže jedna autorica. “Ne znam što da ti još sada kažem. Nemam više što”, priznaje druga. “Oh, pomislila sam da si to ti došla pokupiti kasetu”, kaže treća dok kroz prozor svoje sobe pokušava identificirati automobil koji se parkira pred njezinim vratima. Istraživač može tjelesno biti odsutan iz takvih scena, ali na neki način ipak jest prisutan - i to je bjelodano. Štoviše, mnoge autorice dnevnika jasno daju do znanja da su itekako svjesne kako ih se gleda - a ne gleda ih tek netko, nego upravo psiholozi. Te se žene svakako ne obraćaju tek nekom općenitom “tebi”; one se obraćaju vrlo određenom “tebi” - “tebi” istraživaču / “tebi” promatraču / “tebi” psihologu otjelovljenom u kameri. Da ponovimo, to što sâm istraživač nije tjelesno prisutan ne znači da su i projekt, njegova pitanja, njegovi ciljevi i njegov fokus u bilo kojem smislu odsutni iz same scene. Uzmite na primjer sljedeću epizodu: Mlada bjelkinja sjedi pred kamerom i puši cigaretu. Snima je netko drugi. “Čemu sve to?” pita nevidljivog kamermana, koji ne odgovara istog časa. Žena nastavlja: “Sve je to pomalo voajerski, znaš. To što me gledaš. Osjećam se skroz...”, žena zastaje. “Skroz promatranom?” pita snimateljica - očito je opet riječ o ženi. “Da”, odgovara prva. “Pa,” objašnjava snimateljica, “mene proučavaju od moje četvrte, znaš. Dali su mi ovu kameru da vodim videodnevnik. Riječ je o longitudinalnoj studiji o društvenim slojevima i ženskosti u devedesetima i svakog se dana moram snimati. Žele shvatiti kako se u Britaniji devedesetih život djevojaka iz srednjih slojeva razlikuje od života djevojaka iz radničkih slojeva. U četvrtoj godini prikačili su mi mikrofon i počeli me slušati i promatrati jer su ih zanimale razlike u načinu na koji naše majke postupaju prema nama - majke iz srednjih i radničkih slojeva. Još uvijek istražuju takva pitanja.” Zastaje. Ona mlada žena kima glavom, kaže “zanimljivo”. “Da,” nastavlja snimateljica, “ali nije baš objektivno, zar ne? Mislim, sve su nam objasnili i točno znamo što traže. Ali, znaš, oni to valjda i žele. Vidiš, njih zapravo ni ne zanimaju ti znanstveni modeli istraživanja. Zato ih nije briga što mi točno znamo što traže.” Opisala sam epizodu iz Rachelinog dnevnika. U toj epizodi Rachel se ne pojavljuje, ali ona ipak progovara s druge strane kamere dok snima prijateljicu i objašnjava što je, po njezinom mišljenju, svrha svega toga. Očito je da navedeni primjer problematizira svaku predodžbu koju možemo imati o tome da se Rachel osjeća manje promatranom ili o tome da nam taj projekt nužno pruža podatke koji su nekako “čistiji” ili manje “kontaminirani” (istraživačkim procesom, na primjer). Očito je da smo za Rachel, dok snima, itekako prisutni i mi (kao terenski psiholozi) i naša pitanja, zanimanja, projekt, pa i sama naša metodologija. Rachelin dnevnik nije nimalo neobičan što se tiče upućivanja na cjelokupno istraživanje. Ne samo da mnoge ispitanice spominju projekt, nego se - kao i u Rachelinu slučaju - izrijekom (a često i kritički) upućuje i na samu psihologiju i pogled psihologâ - taj se pogled često doživljava osobito prosudbenim ili normativnim. Uklonimo li na primjer kamermana, promatrača, bijelu kutu i laboratorij, to nipošto ne znači da zaokupljenost “normalnim” ili “čudnim” izgledom (budući da se smatra kako psiholozi mjere upravo to) više ne igra ulogu u načinu na koji se pojedina žena na videu konstruira. Drugim riječima, to nipošto ne znači da promatrač, bijela kuta ili laboratorij u toj konstrukciji više ne nose svoje značenje i da više ne igraju središnju ulogu. Dapače, zaokupljenost izgledom (nastojanjem da se, primjerice, ostavi pristojan i “normalan” dojam) rijetko je odsutna iz dnevnika koje te mlade žene vode, a to posebice vrijedi za dnevnike koje snimaju bjelkinje iz radničkih slojeva, koje često ostavljaju dojam da su izrazito svjesne kako bi ih njihovo obiteljsko podrijetlo, društveni život ili naglasak, na primjer, mogli izdvojiti kao “drukčije”. Na longitudinalno se istraživanje upućuje i kada ispitanice spominju svojevrsno voajerstvo (što često čine), koje one povezuju s istraživačevim pogledom, pa kažu, recimo, “eto, tako se ponašaju ljudi poput nas” ili “eto, to crnci rade kod kuće”. Zamišljeni interpretativni pogled akademskog istraživača i dalje je bitna referentna točka. Bez obzira na to uvodi li se ona izravno, okoliša li se, izbjegava ili ismijava, takva referentnost jedna je od glavnih okosnica svih tih dnevnika. Valerie Walkerdine već dugo u raznim tekstovima kritički progovara o načinima na koje vodeća psihologija patologizira i regulira radnički sloj te ga izdvaja kao “drugog”. Ona piše: Na nizu područja pripadnost srednjem sloju postala je istoznačnicom za normalnost, dok se pripadnost radničkom sloju doživljava kao nekakva devijantna patologija, koju po mogućnosti valja korigirati korektivnim strategijama koje će radničke subjekte učiniti sličnijima njihovim pandanima iz srednjeg sloja. Lako je dakle shvatiti zašto su Valerie Walkerdine i ostale istraživačice iz ekipe 4:21 mogle polagati nadu u podatke koji će isplivati kroz vođenje videodnevnika. Pretpostavljalo se da bi se posebice djevojke iz radničkoga sloja mogle osjetiti oslobođenima od stajalištâ i sudova koji čine službenu psihologiju. No, pregledavši te podatke, ekipa je nužno bila primorana priznati da su njihova početna očekivanja i pretpostavke bili poprilično naivni. Ako je ideja da se voditelj videodnevnika osjeća nekako manje promatranim odveć pojednostavljena, takvo je onda i razmišljanje da već i sâmo vođenje dnevnika tim mladim ženama neizbježno pruža osjećaj “ovlaštenosti”. Kao što sam već naznačila, osobito su neke od djevojaka iz radničkog sloja jasno dale do znanja da nije riječ o projektu u kojemu se osjećaju manje promatranima, premjeravanima ili prosuđivanima. Dapače, te djevojke često se doimaju nemalo zaokupljenima normalnošću i pristojnošću te su po svemu sudeći vrlo svjesne da su na neki način “na pozornici”. U njihove dnevnike često je ugrađena i sama hijerarhija kulturnoga kapitala, sama prosudbena struktura i onaj isti normativni pogled za koji su se istraživačice nadale da će se povući kada alatke prepuste samim tim ženama. Te djevojke, ili članovi njihove obitelji, često će, na primjer, “izglancati” svoj naglasak dok ih snimaju. Neke od njih nespretno odaju zabrinutost da će se njihov dom gledateljima vrlo vjerojatno učiniti neurednim. Neke strepe da će njihov život po svojoj prilici ispasti dosadan ili lišen događaja. Druga cijelom tom problemu društvenoga sloja prilazi tako što inscenira vidno komičnu imitaciju doručka među srednjim slojem. To su oblici “otpora”, koje su neke od žena uključile u konstruiranje svoje priče. Nadalje, mnoge su očito snimale jer su se osjećale obveznima, a ne iz užitka ili stvaralačkog osjećaja koji bi sav taj postupak mogao pružiti. Komentirajući kasnije snimanje, neke su rekle da mrze svoj naglasak jer zbog njega izgledaju “obično”. Premda su bile zamoljene da to ne čine, neke su od tih radničkih djevojaka jednostavno izbrisale veliki dio vlastitoga dnevnika, pa i čitav, prije nego što su vratile kasetu. Od radničkih djevojaka iz uzorka doista je sačuvano daleko manje podataka. U okviru tih podataka društveni se sloj kao označitelj, kao lokacija, kao etiketa ili kao biljeg ne nadaje jednostavno ili usputno tek tu i tamo, kroz prepoznatljiv naglasak ili određeni način odijevanja. Kao lokacija on je neizbježan, a kao biljeg ostavlja trag na gotovo svakoj razini tih dnevnika. Ukratko, društveni sloj temeljito prožima baš svaki dnevnik. On progovara kroz tijela, naglasak, držanje, odijevanje, stupanj opuštenosti u ispitanice i tako dalje. Progovara kroz predmete, kroz sobne ukrase, predmete koji vise na djevojčinu zidu, kroz ono što se vidi kroz njezin prozor (na primjer, veliki zeleni vrt, zakrčena ulica ili stambena zgrada). Progovara kroz dnevničku scenografiju. Ukratko, progovara kroz cjelokupni ugođaj, stil i temu dnevnika. Premda bi bilo pogrešno sugerirati da su sve ispitanice iz radničkog sloja stvorile jedan tip dnevnika, s sve ispitanice iz srednjega drugi, sljedeća jukstapozicija vrlo jasno sugerira koliko je nemoguće govoriti o takvom nečem kao što je “autentičnost”, “vlastita” priča pojedine žene ili “istina” pojedine videosnimke, a da ne uzmemo u obzir i mnogo šira pitanja povezana s društvenim položajem, te mogućnostima osmišljavanja i pripovijedanja koje takav položaj nudi. Evo epizode iz videodnevnika što ga je snimila Polly, ispitanica iz srednjeg sloja. Mlada bjelkinja stoji, po svemu sudeći posve zadubljena u čitanje nota i sviranje violine. Soba u kojoj svira - očito dnevna - velika je, svijetla i prostrana. Odsviravši skladbu, ona odlaže violinu i nestaje s ekrana, nakon čega počinje govoriti. “To je zapravo skroz tipično”, izjavljuje, a onda počne opisivati sve što mora obaviti. “Imam taj rok u Guild Hallu. Ogled iz engleskog moram napisati do petka. Esej iz filozofije do četvrtka. U subotu moram pripremiti mapu s pet radova, a imam samo dva.” Ona opet staje pred objektiv i priča u hodu dok na prste broji sve one rokove i zadatke koje tako niže. Nabrajajući ih, počinje govoriti sve brže, a njezina frustriranost postaje sve izraženija. “A sutra čuvam dijete, čuvam ga i u četvrtak i ...”, zastaje i duboko udiše prije nego što nastavi, “i ode mi sve to vrijeme ... Doći danas kući, pojesti večeru jer idem u kino pa neću moći jesti poslije, tako ...” Baca pogled na ručni sat. “Imam dva i pol sata. Vježbala sam sada četrdeset pet minuta, a još jutros dva sata. Moram još pola sata. Onda imam možda sat vremena da ...”, govor joj se ubrzava dok nastavlja povećavati popis, “ ... napišem sastav, sredim ga i ubacim u mapu, a ogled iz engleskog neću napisati.” Ponovno zastaje i pridiže prste da protrlja oči. “ ... I svaki dan kao da samo vježbam. Svaki božji dan. Bit će to zbilja, zbilja gadan tjedan.” Mlada žena nestaje s ekrana i sve je sad mirno. Nakon nekoliko trenutaka ponovno se pojavljuje s violinom i gudalom. Kada stigne do središta ekrana, zastaje, duboko uzdahne pa nastavlja priču. “Zapravo, to još nije sve, jer sutra navečer imam predavanje. Moram u petak u glumačku radionicu jer tada jedino mogu, dakle, dakle, to su mi u petak dva sata kod kuće za vježbanje i ništa od mape. U četvrtak moram biti na fakultetu za ručak jer, hm ...” Naša mlada žena još jednom zastaje. Ustaje i pucketa prstima, očito u nastojanju da uhvati slijed misli. Okreće se pravo prema kameri. “Ovo je stvarno otkvačeno”, kaže. “Pričati kameri.” Istog trena skreće pogled i nastavlja svoju priču. “Eh, da, ovaj tjedan čitamo, znači razgovarat ćemo pa ne mogu zadaću napisati ni u petak za ručak ... prekasno jer ću tada već propustiti sat iz engleskog.” Žena sada šuti. Stoji s violinom u jednoj, gudalom u drugoj ruci, zagledana, ali ne u kameru. Nešto joj očito plijeni pogled: on se ukopao. “Oh,” povikne, “‘Stakleno zvono’”. Nestaje s ekrana, a onda se vraća s tom knjigom koju je uzela s police. “Da. Moramo ga pročitati na engleskom”, obznanjuje. “Uz još sedam drugih knjiga”, pridodaje, sarkastično, pa baca knjigu i vraća violinu pod bradu. Ponovno kreće prema stalku za note. Evo sada epizode iz videodnevnika što ga je snimila Sarah, ispitanica iz radničkog sloja. Mlada bjelkinja sjedi u spavaćoj sobi na krevetu, okrenuta prema kameri. Soba je prilično mračna, a nad ženom vise na zidu ukrasi od ruža. Tu je i poster s mačkom iz nekog crtića. Odmah iza nje nalazi se još jedan krevet, na koji je nabacana hrpa odjeće. Žena je upravo namjestila kameru i očito provjerava je li dobro usmjerena za početak snimanja. Čini se da joj je nelagodno dok mirno sjedi, čekajući da počne. “Krajem mjeseca bit će četiri godine i skoro mjesec dana da hodam s Neilom”, izjavljuje žena gledajući pravo u kameru. “ ... Pa, to nije malo. Upoznali smo se u klubu X. Tamo je izlazila moja prijateljica s mamom. Mama te prijateljice poznavala je Neilovog tatu. Zove se John. I tako smo se mi upoznali.” Tu zastaje. “I tako sam mu dala pismo, on je rekao ‘da’ i mi smo počeli izlaziti. Odonda izlazimo - četiri godine ili tu negdje. Nije malo.” Ponovno zastaje. Čini se da razmišlja što da sada kaže. “A moje prijateljice ...”, počinje, ali prekida, pa počinje umjesto toga drugu temu. “Išla sam u dvije škole. Jedna je bila u Dulwichu, a druga u Catfordu. Školu sam završila 1990, znači prije četiri godine, i ...” Reklo bi se da ne zna što da sad kaže. Nakon kraće stanke nastavlja: “Završila sam 15. šestog 1990. i eto, to je to.” Opet šuti. “Neil će doći poslije pa ću vam ga moći pokazati. I moja prijateljica Sally, i ona će doći poslije.” Ponovno zastaje. “I to je zbilja sve.” “Mama mi je baš došla s posla. Radi u lokalnoj praonici, malo niže, na kojih pet minuta.” Zastaje. “A baka je baš došla iz bolnice jer je upravo sredila kuk, a sestra mi je dobila novi posao u Lewishamu, u nekom osiguravajućem zavodu, ono, kancelarija i tako to. Tata je imao oko pet slobodnih tjedana, ali sada su mu ostala još oko tri.” Djevojka se šutke ogledava. “I to je stvarno sve. Dva prethodna primjera nisu navedena zajedno kako bih sugerirala da je ispitanica iz srednjeg sloja u nužno boljem položaju od svoje kolegice iz radničkog sloja. Cilj mi je bio oslikati koliko je besmisleno zamišljati da ikako možemo ostvariti “autentičnu” autobiografsku priču (bilo filmom, videom, pismeno, bilo usmeno) koja će na neki način biti odijeljena ili odvojiva od širega konteksta u koji je smještena i konstruirana. Ispitanik ne postoji kao netaknuta, jedinstvena jedinka, čiju priču možemo razmatrati izvan konteksta. Autobiografska priča više govori o uvjetima koji omogućavaju kazivanje određenih priča nego o “unutarnjoj” stvarnosti subjekta. Što nam onda jest učiniti s tim videodnevnicima? Koja je njihova vrijednost? Je li cijela ta faza Projekta 4:21 uopće bila od ikakve koristi? Jedan od glavnih “problema” koje je projekt iznio (ili, ako ništa drugo, jedno od najtežih pitanja) tiče se načina na koji bismo trebali shvatiti status vidednevnika tih žena. Što nam zapravo dnevnik pruža? Činjenice? Fikciju? Nešto “prirodno”? Nešto “inscenirano”? Nešto “stvarno”? Nešto “odglumljeno”? Naravno, jedino ako i dalje dopuštamo suvislost takvih razlikovanja, ostajemo se natezati s pitanjima o ovlaštenju, autentičnosti i pristupu, ostajemo se probijati kroz one slijepe uličice kojih sam se dotaknula razmatrajući tu fazu Projekta 4:21. Naivno je misliti kako taj projekt “omogućava” ili “ovlašćuje” djevojke da iznesu vlastitu, “autentičnu” priču (u nekakvom “čistom” ili strogo “osobnom” smislu). To ne znači da takve ideje nisu shvatljive. Na kraju krajeva, ideja za taj dio projekta jest došla od jedne televizijske emisije i ona jest dijelila mnoge nade i očekivanja s kojima se već odavna prati sposobnost televizije da na neki način zahvati “stvarnost”. A kada razmišljamo o “stvarnome”, činjeničnom ili “svakodnevnom”, mi pomišljamo na nešto što nije fikcija, što je nekako neinscenirano, neodglumljeno i, uopće, neuvježbano. Jasno je da problem predstavljaju upravo takvi mitovi. Moramo napustiti pitanja o “autentičnosti” i odveć pojednostavljene ideje o “ovlašćivanju”. To su izlišna pitanja. Moramo pronaći nove, kritičnije načine na koje ćemo promišljati izvođenja “osobnosti”, koja nisu osnova samo videodnevnika, nego i sve popularnijih žanrova “televizije s ljudima iz života” (s emisijama kao što je Veliki brat) i “ispovjedne” televizije (kakvu primjerice nalazimo u ispovjednom chat-showu). Pojava, razrastanje i popularnost takve televizije praktički nam onemogućava da i dalje razlikujemo privatno i javno, “prirodno” i inscenirano, ili činjenično i fiktivno, u koje smo se nekoć toliko pouzdavali. Takva razlikovanja možda su i oduvijek mitska, ali sada je ta iluzija daleko razvidnija. Osobnosti se pretaču u riječ. Iskazivanje osobnosti praksa je i sve javniji nastup. Ako se nekoć i jesmo utjecali poststrukturalističkoj teoriji kako bismo problematizirali razdiobu na činjenice i fikciju, sada je dovoljno da bacimo pogled na svakodnevne televizijske govorne emisije. U našem slučaju riječ je, međutim, o tome da sve mlade žene koje su sudjelovale u Projektu 4:21 dolaze iz kulturnog konteksta u kojemu je snimanje “osobnog” proširena, pa i pomodna praksa. Takozvana televizija s ljudima iz života postaje televizijskim žanrom početka dvadeset prvog stoljeća. Imamo li to na umu, poziv da sudjelujemo u tom videodnevničkom pokusu počinje daleko više nalikovati pozivu da prihvatimo (ili pak odbijemo) određenu propisanu ulogu, negoli pozivu da iznesemo svoju osobnu, “autentičnu” priču. Ako moramo pronaći nove načine da se pozabavimo urušavanjem razdjelnice između činjenica i fikcije, moramo onda pronaći i nove, kritičnije načine razmišljanja o problemima pristupa i ovlašćivanja koji su naš projekt pratili od početka. Kao što sam već naznačila, samo zato što neka mlada žena drži u ruci kameru nipošto ne znači da je ona sada “slobodna” ispričati ikakvu priču o sebi, ili da je ona scenaristica svoga teksta. To ne znači ni da je ona u potpunosti umaknula interpretativnim okvirima, kulturnim hijerarhijama i pogledu nekog “promatrača”. “Promatrač” je pounutren koliko i izvanjski i u mnogim pogledima na djelu je istovjetna interpretativna dinamika. Napokon, moramo se riješiti i uopćenih asocijacija između određenih tipova filmske reprodukcije i predodžbi o “autentičnosti”. Kada je riječ o videodnevnicima, jednu od mogućnosti promišljanja u tom smjeru sugerira nam postmodernistička i postkolonijalna etnografija, gdje se film i video sve više nastoje upotrebljavati radi razvijanja “vizualne etnografije”, ili, kako je naziva Catherine Russell, autoetnografije. Unatoč činjenici da se voditeljice dnevnika ne poduhvaćaju “vizualne etnografije” svjesno ili formalno, one se ipak nalaze na etnografskom putovanju. Pozvane su da zauzmu određeni “etnografski” položaj u odnosu na sebe same i svoj položaj. Osim toga, one doista doživljavaju da su “isprepletene sa širim društvenim tvorevinama i povijesnim procesima”. One znaju da je riječ o istraživanju društvene pripadnosti i ženskosti. One znaju da su predmet tog istraživanja. One su stoga pozvane da se sagledaju u okviru situacije, u okviru povijesti i u okviru kulture. One su tako pozvane da zauzmu položaj kao promatračice samih sebe. Sada se možemo vratiti svojim podacima, kao i svojim pitanjima o društvenoj pripadnosti, pa se zapitati, ne o “autentičnosti” prikaza što ih te žene stvaraju, nego o načinu na koji društveni sloj po svemu sudeći oblikuje sve te načine na koje žene zauzimaju dvojnu funkciju promatrača i predmeta istraživanja u okviru “osobne” priče koju stvaraju. Umjesto da dakle videodnevnike doživljavamo kao nešto što nas približava nekakvoj “nevinoj”, “autentičnoj”, manje insceniranoj ili nekako manje posredovanoj istini o subjektivnosti ispitanice, možemo ih početi doživljavati kao nešto što nam nudi uvid u svu onu različitost materijalne, jezične, društvene i interpretativne građe koja je različito lociranim - pa stoga i različito povlaštenim - subjektima na raspolaganju pri fabriciranju vizualne fikcije o sebi.