Zapis

Uz izbor hrvatskog eksperimentalnog filma i videa Ovaj izbor autora različitih generacija i poetika predstavlja jedan dio vodećih tendencija hrvatskog eksperimentalnog filma i umjetničkog videa od početka šezdesetih godina naovamo. Linija koju prati ovaj izbor izvire iz začetaka konceptualne umjetnosti, blisko je povezana s likovnom scenom i pokušava uputiti na mnoge izravne veze koje povezuju područje eksperimentalnog filma i videa sa širom umjetničkom scenom. Selekcija radova pokušava ocrtati nekoliko tematskih sklopova, njihov vremenski kontinuitet i specifičnosti pojedinih individualnih pristupa. Praksa avangardnog i eksperimentalnog filma u Hrvatskoj otpočinje sredinom pedesetih godina, osobito se intenzivira tijekom šezdesetih, nastavlja se sedamdesetih godina, kada se javlja i video koji postupno prevladava kao medij. Općenito govoreći, avangardna umjetnička praksa u Hrvatskoj javlja se potkraj pedesetih godina, u atmosferi jenjavanja soc-realizma i reafirmacije tradicije modernizma. Usporedo s tim procesom, koji se odvijao na institucionalnim razinama, na rubu društvene pažnje počinje se javljati i niz samostalno iniciranih važnih avangardnih tendencija. Njihovu pojavu nipošto ne smatramo izoliranim, marginalnim fenomenom, nego snažnim i vrijednim doprinosom lokalnoj avangardnoj tradiciji ali i međunarodnoj umjetničkoj sceni. Praksa avangardnog filma oblikovala se početkom i tijekom šezdesetih godina a kulminirala je pojavom nekoliko jakih autorskih osobnosti. Osim aktivnosti različitih kinoklubova i bijenalnog festivala GEFF, koji su potaknuli domaću produkciju eksperimentalnog filma u šezdesetima, važnu ulogu u kasnijem razvoju odigrale su i danas aktivne institucije poput Multimedijalnog centra i Hrvatskog filmskog saveza u Zagrebu, te kinokluba "Split". Već potkraj pedesetih, Tomislav Gotovac, pionir body-arta, performansa i strukturalnog filma, najavljuje neke od nadolazećih trendova koji će utjecati na novu generaciju umjetnika i filmaša. Mnoga Gotovčeva filmska ostvarenja iz ranih šezdesetih i sedamdesetih godina i postupci koje autor primjenjuje smatramo vrlo inventivnim i anticipacijskim doprinosom internacionalnom strukturalnom pokretu u filmu. Spomenimo i film Ivana Ladislava Galeta Dva vremena u jednom prostoru, (1977-1984), koji možemo smatrati svojevrsnom najavom koncepta proširenog filma. Tijekom sedamdesetih, dalji razvoj eksperimentalnog filmskog izričaja bio je povezan s pojavom nove umjetničke prakse – lokalnom varijantom šire shvaćene konceptualne umjetnosti koja je zagovarala site specfic projekte, naglašavala socijalni kontekst i uvela upotrebu novih medija te alternativne prostore izlaganja. Dok je avangardni filmski pokret u sedamdesetima, s izuzetkom nekoliko jakih autorskih osobnosti, postupno jenjavao i asimilirao se u mainstream, nova umjetnička praksa kulminirala je aktivnostima mlađe generacije vizualnih umjetnika koji afirmiraju video i razvijaju mnoge inovativne tendencije. Za začetak i razvoj hrvatskog videa osobito su značajni rani radovi i danas vrlo aktivnih autora Ivana Ladislava Galete, Sanje Iveković, Dalibora Martinisa, Gorana Trbuljaka. Sedamdesetih godina video-produkcija bila je omogućena u okviru brojnih video radionica i festivala, spomenimo samo neke: Zagreb, 1972; Trigon 1973, Graz; Motovunski susreti 1976. Hrvatski umjetnici koji su u njima sudjelovali dali su značaj tim projektima a njihova intenzivna istraživanja uvela su video kao relevantan medij koji će kasnije biti široko zastupljen, osobito u formi video-instalacija. Sudjelovanjem na brojnim radionicama i festivalima hrvatski video umjetnici relativno su rano postali dijelom internacionalne scene, dok se ranija ostvarenja i dosezi eksperimentalnog filma u internacionalnom kontekstu otpočinju revalorizirati krajem sedamdesetih i osamdesetih godina. Valja napomenuti da je jedan od značajnih koraka u tom smjeru inicirao Treći međunarodni festival avangardnog filma u Londonu 1979, koji je skrenuo pozornost na eksperimentalne filmske radove i danas izuzetno aktivnih autora Tomislava Gotovca i Ivana Ladislava Galete. Xxx Uz osobne preokupacije i individualne autorske poetike za filmsko i video stvaralaštvo većine autora uključenih u ovu selekciju važno je bavljenje suvremenom umjetnošću, posebice performansom, umjetnička afirmacija svakodnevice kao i socijalna svijet te interes za elemente slučajnosti. Vizualni jezik autora zrelije generacije umjetnika oblikovao se tijekom sedamdesetih u živoj atmosferi zagrebačke umjetničke scene, koja je ugostila i organizirala mnoge važne manifestacije suvremene umjetnosti. Početkom devedesetih godina produkcija videa i eksperimentalnog filma kontinuira, a uz i danas vrlo aktivne autore zrelije generacije, javlja se čitav niz mlađih autora uglavnom iz umjetničkih ali i iz filmskih krugova. Kao najuočljiviju poveznicu i odliku radova ovog izbora, kojim je zahvaćen tek jedan segment ukupne produkcije, valja naglasiti prisutnost performativnih elementa, različito oblikovanih i iniciranih akcija koje tvore temeljni okvir djela i strukturiraju njegovu okosnicu. Mnogi od ovih izborom predstavljenih umjetnika kontinuirano se bave performansom: Tomislav Gotovac, Sanja Iveković, Dalibor Martinis i drugi. Kompleksne veze između performativne i filmske/video prakse ne zasnivaju se na pukoj dokumentaciji performansa nego na istodobnom strukturiranju, neposrednom izlaganju izvedene akcije filmskoj proceduri. U radu mlađe generacije umjetnika, taj je utjecaj osobito vidljiv u radu Jedan Ivane Jelavić. Intenziviranjem prakse videa uvodi se i zaokupljenost medijem kao takvim, a svijest o njemu rezultirala je afirmacijom autoreferencijalnog videa u kojem procedura snimanja istovremeno postaje i sadržaj rada – postupak često vidljiv, primjerice, u video radovima Gorana Trbuljaka i Dalibora Martinisa nastalih u sedamdesetim godinama. Također, tijekom sedamdesetih, autori istražuju i niz osobnih, privatnih tema i pitanja, u javnom kontekstu, a sfera osobnosti naglašava se i razinom fizičkog sudjelovanja. Primjerice, Sanja Iveković britko kontrastira privatno u relaciji sa javnim propitujući ženski identitet u odnosu na dominantne društvene klišeje. Spomenuti aspekt posredno je vidljiv u radu niza mlađih autorica koje se javljaju devedesetih godina i kojima je tema osobnosti i ženskog iskustva postala jednom od temeljnih preokupacija. Renata Poljak, Kristina Leko, Sandra Strele osobno se pojavljuju u gotovo svim svojim video radovima razvijajući pri tome različite narativne strategije. Za Kristinu Leko presudan je socijalni aspekt dok Renata Poljak i Sandra Strele istražuju kontrast privlačne vanjske, klišejizirne slike i potisnutog unutarnjeg identiteta. Na konceptualnoj razini mnoge od navedenih video radova odlikuje jasna i jednostavna struktura otvorena mnogim neplaniranim situacijama, pomacima i akcidentalnim elementima. Na kraju, kao zajedničku odliku ovog izbora spomenimo i duhovitu smjesu humora i poetičnosti - realiziranu iznenađenjima, britkim obratima, sitnim pomacima, afirmacijom slučajnog, apsurdnog, izmještanjima ...jednom riječju oneobičavanjem običnog.