Najnovija serija od sedamnaest slika, nastalih metodom
snimanja kakvo omogućava SRF fotoaparat koji snima kontinuirano
360 stupnjeva, razlikuje se od prethodnih slika što ih je
autor ostvario snimajući spomenutom kamerom.
Razlika je tih fotografskih ili, točnije, kinegrafskih (jer
se kreću film i snimatelj) slika od dosadašnjih autorovih
ostvarenja u temi i metodi snimanja, a time i u izgledu
samih artefakata.
Sve su slike nerazdvojni dio cjeline i — osim izdvojeno
— nužno ih je sagledati u cjelini.
Sve su slike snimane dok je kamera u ruci snimatelja bila
u položaju koji omogućuje vertikalnu rotaciju aparata.
Sve su slike crno-bijele i iste su veličine.
Tema:
U Zagrebu, na jugozapadnom rubu Cvjetnoga naselja, uz Slavonsku
aveniju, na rubu parka pored Pedagoške akademije, kamo se
dolazi Gagarinovim putem, izgrađena su početkom sedamdesetih
godina prošloga stoljeća tri nebodera. Uskoro su dobila
i popularni naziv, Rakete. Zgrade su projektirane kao konstrukcije
visoke sigurnosti, otporne na najjače potrese. Kutovi objekata
dodatno su pojačani kontraforama koje se prema dnu zgrada
šire, pa izdaleka pobuđuju asocijacije na rakete u sklopu
lansirne rampe.
 |
 |
Danas se te tri zgrade, jedine toga tipa u nas, doimaju
gotovo zastrašujuće. Spojene dvjema etažnim terasama, garažama
i stubama što povezuju vodoravne ploče betona, posebice
podrumski i garažni dio, osim što su nehumane u svojoj ideji,
zbog mraka i betona koji se osipa i puca, reprezentanti
su straha. Betonski su potpornji izobličeni, metalna struktura
viri na mnogim mjestima kroz otrusinske rupe na potpornjima,
ograda stuba je popucala; općenito — svuda su pukotine i
znakovi raspadanja materijala.
Mrak donje etaže garaža toliko je strašan da se čini idealnim
mjestom za neki krvni delikt, silovanje ili otimačinu nepoznatoga
počinitelja za kojim se traga.
U kontekstu tog ambijenta, uzevši, dakako, u obzir sve
komponente ambijentalnih vrijednosti toga možda budućeg
spomenika kulture, valja sagledati Sarićevu seriju slika.
U takvu ambijentu može se naići ili na ljude koji su dovoljno
dugo u njemu da ga više i ne zapažaju, ili pak na one koji
su zbog razloga opće kataklizme morali tuda protrčati da
bi spasili goli život. Potresi raznovrsnih provenijencija
mogu, dakako, biti povodom za silazak u taj ambijent. To
su potresi i stresovi domaće, ali i međunarodne, globalne
naravi. Na njoj se izmjenjuju spektakularne, medijski popraćene
katastrofe —poplave, potresi, odroni zemljišta, urušavanje
rudnika — u alternaciji s ratovima ili epidemijama. Valja,
dakle, uočiti ponderabilitet cijelog toga snimateljskoga
pothvata, koji u svojoj metaforičkoj razini zahvaća uže
(lokalno) područje tobožnje sigurnosti od svakoga, pa i
najjačega, potresa velike magnitude do trešnji globalnih
razmjera. Upravo to proklamirano, programski izgrađeno mjesto
betonske metafore ujedno je i mjesto ironije u kojoj se
pobjeda rada urušava u vlastitoj laži. Uostalom, to je i
mjesto gdje se ljušti impotentna megalomanija zapadne civilizacije,
koja je svaku svoju besmislicu dobro kapitalizirala, a katastrofu
pretvorila u zabavni program.
Strah na ulicama, panika, bijeg, posrtanje s mjesta apsolutne
sigurnosti — sve je to nekako normalna, očekivana emocionalno-socijalna
reakcija koja progovara o dubokoj ljudskoj reakciji na potres,
upravo na mjestu lažnih obećanja u koja često volimo vjerovati
sve dok razorna energija ne pokaže svoju snagu.
Serija slika, označenih vrstom kinegrafija, snimanih pokretnim
filmom i kamerom koja se vrti oko osi 360 stupnjeva, posveta
je znamenitom Vološćanu Andriji Mohorovičiću, prema kojem
se otkriće seizmičkih valova na dubini od 55 kilometara
naziva Mohorovičićev diskontinuitet, a taj Zemljin sloj
moho-sloj. Hrvatski znanstvenik otkrio je važnu činjenicu
o uslojenosti Zemljine kore proučavajući upravo potresne
aktivnosti. Njegovim imenom počasno je nazvan jedan krater
na Mjesecu.
Uistinu, proučavajući posljedice potresa, Mohorovičić je
morao doći do otkrića diskontinuiteta, procesa koji nekim
ritmiziranim sinkopama, distorzijama, razmazivanjima ili
brzim brisanjima prepoznatljiva oblika i bilo kakve stabilnosti
u perceptivnom polju zapravo pruža uvid u to da samo mijena
stalna jest.
Amortizeri koji trusno zemaljsko postolje čine podnošljivim
već su davno dotrajali i u betonu, koji se raspada a trebao
je biti metafora sigurnosti čak i unutar isprazne političke
retorike.
Tematizirajući strah i paničan bijeg u sveopćem rušećem
ambijentu magnituda potresa, »energije oslobođene u obliku
elastičnih valova«, Sarić zapravo bilježi duboke potrese
u dubini nas samih.
Iz predgovora u katalogu izložbe