Borivoj Dovniković Bordo bio je 10. prosinca počasni gost
kina Tuškanac, gdje mu je, u povodu 75. rođendana i 55 godina
umjetničkoga rada u animiranom filmu, priređena autorska
večer.
 |
| Bordina Škola hodanja |
Počevši kao karikaturist u satiričkim časopisima Kerempuh
i Jež potkraj 1940-ih, Bordo je ušao u svijet animacije
s prvim hrvatskim poslijeratnim animiranim filmom Veliki
miting (Walter Neugebauer, 1951), a kao redatelj debitirao
je filmom Lutkica (1961). Tijekom 1960-ih i 70-ih godina
svojim je djelima sudjelovao u stvaranju fenomena zagrebačke
škole, a nastavio je stvarati čak i u vremenima najteže
krize Zagreb filma, tijekom devedesetih (Spas u zadnji čas,
1995).
U prisutnosti autora koji su zaslužni za poticanje animacijske
proizvodnje i zagrebačke škole crtanoga filma, poput veterana
Fadila Hadžića, o Bordu, kao jednom od pionira te škole,
osebujna crteža, reducirana animacijskog stila te međunarodno
hvaljena opusa, govorili su Hrvoje Turković i aktualni ravnatelj
Zagreb filma Vinko Brešan.
Prikazujući Bordove crtiće kao djela ’melankolične vedrine’,
o njegovim animiranim likovima Turković u programskoj knjižici
bilježi:
Nešto od te melankolične vedrine proizlazi iz naravi
Dovnikovićevih junaka. Uglavnom je riječ o dobroćudnim naravima
koje hoće ići na ruku svojoj okolini i misle da će u tome
nastojanju uspjeti (osuđenici u Ceremoniji, čovjek na klupi
u Znatiželji, cvjećar u Ljubiteljima cvijeća, regrut u Kreku,
hodač u Školi hodanja, radnik u Jednom danu života, putnik
u Putniku drugog razreda...). Dakle, optimistični su, iako
u pravilu ne uspijevaju zadovoljiti svoju okolinu. Dijelom
dojam melankolične vedrine ostavlja i upornost kojom se
dobroćudnost Dovnikovićevih junaka ipak — pomalo i rezignatorski
— održava u lice zahtjevnoj raznolikosti ljudskih naravi
i ustrojstava što ih okružuju i stalno nešto od njih traže.
Iako junaci svašta trpe, gledalac ipak dobiva optimističnu
viziju da dobroćudnost, uza svu izloženost društvenim nevoljama,
ipak ima šansi da opstane. K tome, tu i tamo, Dovniković
i programatski obznanjuje vedrinu kao odušak u opterećujućem
životu, bilo ostvarivan u mašti (regrutovo sanjarenje u
Kreku), u euforiji pijanstva (Jedan dan života), u oslobađajućem
bijegu (Znatiželja), bilo da mu je okupacija cijelog filma
da bude vedar (vesele reklame za Podravku — Svako jutro
jedno jaje...).
...te zaključuje:
Svijet Dovnikovićevih filmova nije nimalo laskav po
ljude, ali nije nimalo deprimirajući — ima u njemu neke
gotovo dječje, opuštajuće simpatičnosti, maznosti, on potiče
na vedru sućut, ali i iskazuje melankoličnost nad svojom
’prihvatljivom neizlječivošću’.
 |
 |
S
Bordine svečanosti |
To su ilustrirali i prikazani filmovi, tek manji dio njegova
opusa s nizom međunarodnih priznanja i nagrada, koje je
za ovu prigodu birao sam autor: Bez naslova (1964), Ceremonija
(1965), Znatiželja (1966), Krek (1968), Ljubitelji cvijeća
(1970), Putnik drugog razreda (1974), N. N. (1977), Škola
hodanja (1978), Jedan dan života (1982) i Uzbudljiva ljubavna
priča (1989).
Umirovljenička dob očigledno nije smanjila Bordove aktivnosti,
godinama je djelatnik ASIFA-e, međunarodne federacije animatora.
Tijekom autorske večeri Vinko Brešan najavio je i novi Dovnikovićev
crtić u produkciji Zagreb filma, a sam Bordo objavljivanje
autorske monografije u nakladi Prosvjete, koja će dokumentirati
i valorizirati njegov cjelokupni umjetnički rad.