Zapis

Facebook HFS
60
2007
60/2007
39. REVIJA HRVATSKOG FILMSKOG I VIDEO STVARALAŠTVA
Dobra godina
39. revija hrvatskog filmskog i videostvaralaštva, Zagreb, 23-24. studenoga 2007.

Revija hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva godišnja je nacionalna smotra od iznimne dragocjenosti. Iako je ovogodišnja priredba bila 39. po redu, mora se spomenuti da je tradicija njezina održavanja već polustoljetna. Naime, prva takva smotra održana je prije točno pedeset godina, i to u pet hrvatskih gradova: Karlovcu, Splitu, Rijeci, Osijeku i Zagrebu. Nakon toga, ista se počela održavati uglavnom svake druge godine, da bi negdje od početka sedamdesetih prerasla u redovitu svakogodišnju priredbu.

Dakle, ovogodišnja, 39. po redu, Revija ponovno je bila prigodom da se na jednome mjestu stekne uvid u amatersku produkciju na ovim prostorima.

Spomenuta polustoljetna tradicija vrlo je efektno obuhvaćena u uvodnoj špici smotre, koju je uobličio ’dobri duh’ svih ovakvih i sličnih zbivanja — Milan Bukovac. Posebice je važan u tom kontekstu bio i plakat te katalog Revije. Naime, Bukovčev je uradak ’zamrznuo’ na svome kraju kadar iz Pansinijeva filma Brodovi ne pristaju (1955). Taj petnaestominutni film bio je i prvi pobjednik Revije prije pola stoljeća, a njegov autor, pak, predsjednik ocjenjivačkog suda aktualne smotre. Ipak, Pansini, nakon više od pedeset godina, više ne voli taj svoj film. Na njegovu svečanom prikazivanju, prigodom otvaranja Revije, demonstrativno je rupčićem prekrio oči!

I ta zgoda obilježila je smotru. Aklamacijom prihvaćeni Pansinijev film, unatoč tomu, i iz današnje perspektive pripada vrhuncima u povijesti hrvatskoga neprofesijskog i amaterskog filmskog stvaralaštva. Prema mišljenju pisca ovih redaka, važniji je od nekih drugih autorovih ostvarenja što ih vitalni 81-godišnji Pansini danas spominje kao svoja najbolja, poput recimo Sieste ili Zahoda.

Nadahnut Kafkom, Mihovil Pansini stvorio je film eksplicitno jake i danas snažne metaforike i atmosfere!

Bakin zdenac, Filip Zubak

(Da ne zaboravim spomenuti. U sklopu 39. revije, kao zasebna cjelina, održana je i četvrta po redu revija 60 sekundi hrvatskog filma, u organizaciji Autorskog studija FFV, Zagrebačkog foto kinosaveza i Hrvatskoga filmskog saveza, na kojoj je prikazano 46 ostvarenja. Treća nagrada pripala je Košarci autora Karmen Adžamić, Leonarda Čančarevića i Ivana Bakovića iz FKVK Zaprešić, a druga animiranom filmu Bungee Jadranka Lopatića, njihova ’mentora’ iz istoga kluba. Pobjednik, pak, ovogodišnjih 60 sekundi hrvatskog filma jest — već požeškim nagradama ovjenčan! — Krug Krune Heidlera, FKK Dubrava — Đurđevac.)

Doel Belang, M. Hrenović, V. Mušinović, F. Šarić, L. Lajoš

39. nacionalna smotra ’vizualnog amaterizma’ ponudila je bogat program. Osim već tradicionalno marnih filmskih klubova, pojavili su se i samostalni autori, a neki su od njih doista osvježili cjelokupnu filmsku ponudu. Prije svih, tu svakako treba spomenuti mlađahnoga Filipa Zubaka iz malenoga zagorskog mjesta Ključa Brezovačkog. Taj je mlađi tinejdžer na smotru poslao četiri filma. Svako ostvarenje u tom neobičnom ’kvartetu’ bilo je vizualno inventivno, a zvučno ’obojeno’ glazbom Jamesa Newtona Howarda i Hansa Zimmera. Ozračje prisutno u spomenutim filmovima odisalo je navlastitim unutarnjim horrorom. Unekoliko, podsjetilo je na Davida Lyncha! Pokazalo se da se eksperiment može ostvariti bez frenetična ritma brze izmjene kadrova. Zubak nam je ponudio autentični filmski doživljaj koji, ukoliko autor ustraje, obećava razviti se u nešto mnogo više.

Veliki bijeli i Peter Kubelka, Željko Radivoj

S druge strane, ’filmski gerilci’, braća Pejić iz Osijeka također su selekcijskoj komisiji, pa onda i gledateljstvu, podastrli četiri ostvarenja. Iako je u selekciji prošao tek onaj pod naslovom The Talent of Irwin Wilkinson, mladi su autori osvježili Reviju parodijama žanrovskih obrazaca, više ili manje uspjele duhovitosti. Spomenuti naslov u tom je smislu autoreferentan prema filmskom amaterizmu, a posveta Edu Woodu na njegovu kraju — metafilmska dimenzija.

The Talent of Irwin Wilkinson, braća Pejić

Nadalje, samostalni autor Arminio Grgić iz Požege u dva je svoja uratka pokazao izniman talent uobličenja kratkih, ali koherentnih cjelina. S jedne strane, asocijativni eksperiment Dream a little dream vizualno je i ritmički dojmljiva minijatura koja govori o srazu tehnologije i životnoga svijeta koji završava tragično. Opet, poetska etida o kiši Pioggia Inatessa pokazala je koliko ima istine u onom — ’manje je više’!

Već dugo ne vidjeh bolju međuprožetost slike, zvuka i autorske ideje uz minimum uporabe formalnih sredstava autorskog uobličenja i maestralnu jednostavnost!

Ipak, kao sam vrhunac cjelokupne priredbe, treba istaknuti još dvije pojave. Prva je od njih svakako ’ukazanje’ Pula Film Factory, udruge pri Pula Film Festivalu.

Sveukupno šest ostvarenja, šest sasvim osebujno, navlastito uobličenih filmova!

Iako se autorske poetike u svakome od njih, jasno, razlikuju, odlikuje ih duh, zajednički duh i svijest o mediju i poruci, svijest o jedinstvu forme i sadržaja... Samosvijest o autorstvu i cjelini filmskog izričaja.

U najužu selekciju, među deset najboljih prema mišljenju ocjenjivačkog suda, ušla su tri ostvarenja. Svako je od njih na poseban način samosvojno.

...i na kraju mravi pojedu ribu, V. Todorović -R. Ban

... i na kraju mravi pojedu ribu Velimira Todorovića i Rajka Bana, eksperimentalno/ dokumentarni je uradak vrlo jasne poruke, ali dragocjene važnosti za svijet u kojem živimo. Za cijeloga se filma čuje monoton zvuk udarca metala koji služi i kao vremenski podsjetnik, otkucavanja prema njegovu (i našem) kraju. »Monotona zvona bona«! Ljudski mar željezničara, ribara, poštara, radnica za šivaćim strojevima supostavljen je s radom mravi koji neumorno priskrbljuju svoj dnevni obrok. Učinkovita poenta filma donosi nam zvuke Internacionale dok mravi jedu ribu. Biblijski motiv (riba) supostavlja se s komunističkim (mravi kao rudari i neimari!), u fatalizmu circulus vitiosus života.

Film je bio jedan od dobitnika treće nagrade Revije.

Autobiografski, kostimirani, Maja Koroman

Preostala su dva pulska ostvarenja dosegnula najviši nagrade. Kako prva nagrada nije dodijeljena, druge su dvije svojevrsni ravnopravni pobjednici smotre!

Osebujni Autobiografski, kostimirani film je koji pripada žanru autoportreta. Maja Koroman, mlada farmaceutica, boluje od disfazije. Naime, ne može verbalno uobličiti svoje iskaze i poruke. Ipak, ona to nadoknađuje raznim kreativnim aktivnostima. Osim što ’crta’ svoje dnevne obveze, bavi se i performansom.

Disfazija se, dakle, pokazuje poticajnom za kreativnu samorealizaciju. Ritmički, film je iznimno sugestivno posložen i zaokružen autoričinim kostimiranjem. Uz svijest o vlastitoj kretivnosti, ostvarena je i svijest o filmskom jeziku.

Živi život, Martin Bastijanić

Konačno, još jedan je pobjednik Revije i film Živi život Martina Bastijanića. I on pripada osebujnom, navlastitom žanru autoportreta. Autor živi u šest kvadrata svoje kamp-prikolice, s curom i psom. Bavi se poslom uličnog zabavljača... hoda na štulama, guta vatru, vozi se na kotaču, klaunovski zabavlja prolaznike i publiku na pulskim uličnim promenadama. Snimateljski je film realiziran mnogim kadrovima odozdo kako bi se, metaforički, iskazala uzdignutost protagonista nad svakodnevnim, uobičajenim životom, kojim egzistira uobičajeni puk. Vatra koja dominira autorskim nastupima scenografski je suprotstavljena sivilu i mraku dekora. Konačno poentiranje Živog života izvedeno je filmski vješto i dojmljivo. Uz kolutove raznih boja koji se uzdižu prema nebu, autor komentira ’ostale ljude’ i njihove kredite. Film je to jasna stava i umjetnički kreativno uobličene cjeline.

(Jedan drugi stav također je, minijaturno, zaokružio temu o kojoj je riječ. Istoimeni film — Stav — Želja Radivoja, u kojem objašnjava da je sve vrijeme rata prodavao knjige, čini mi se autorski važnijim od drugog ostvarenja istoga autora. Naime, ’konceptualni hommage’ pod naslovom Veliki Bijeli i Peter Kubelka, ostao je ’dokumentiranjem karizme’, koja se, gotovo jednosatnim trajanjem, nije približila učinku hipnoze i kontemplacije, kojoj je autor vjerojatno težio. Najduži film Revije, jednostavno, otjerao je publiku s projekcije. Statični film-kadar, zaključen bjelinom leđa Tomislava Gotovca, ostat će više posvećen ovome posljednjem negoli karizmi Kubelke ili bijelom kvadratu Kazimira Maljeviča. Ipak, ostavljam mogućnost i drukčijih interpretacija ovog filma. Već i sam prostor dan u mom prikazu pokazuje da ’stvar’ zaslužuje stanovitu elaboraciju!)

And now, (for) something completely different!

Konačno, kao član selekcijske komisije koja je odabrala program 39. Revije, te kao član ocjenjivačkog suda koji je dodjeljivao nagrade, želim izložiti i svoj stav.

Naime, držim da je jedan film ipak izdvojeno obilježio ovogodišnju smotru.

Doel Belang zaprešićkog foto-kino-videokluba bio je kategorija za sebe. Ideju i svijest o potrebi snimanja takva filma smatram (kon)tekstualnom vrijednošću. Naime, o čemu je riječ? Mladi su Zaprešićani — Marko Hrenović, Veno Mušinović, Filip Šarić i Lovro Lajoš — nakanili snimiti svojevrstan ’filozofski film’.

O posebnosti, pa i bizarnosti takve ideje u potrošačkom, ’mobitel-kontekstu’ svijeta u kojem žive populacije mladih danas, suvišno je dalje elaborirati. Dakle, sama je ideja bila dragocjena.

Ipak, ono što smo dobili ostvarenim filmom uvelike je nadmašilo tu ideju. Film je mnogo više od, recimo, adaptacije Gaardnerova Sofijina svijeta, obrasca u svojevrsnu ’filozofskom žanru’. Od početne kaligrafije, preko vizualno dojmljivih sekvenci Adamova putešestvija po voćnjaku, do smiraja dana uz fantastističku sceneriju — sve me to ostavilo iskonski začuđenim.

A u čemu je drugom svrha filozofije? (I pjesništva... filma?)

Mnoštvo asocijativnih momenata — od Aristotelove Poetike do Barthesova ’užitka u tekstu’ — pobudilo je u mene gledanje filma.

Po dubokom navlastitu uvjerenju, naime, držim da je poruka filma važnija od njegova ’čistog, filmskog jezika’. Doel Belang ostvario je upravo to — poruku.

A ta se proteže na više razina: metafilmska, metatekstualna, metaumjetnička...

Osim toga, film posjeduje i navlastito filmsku jezičnost neupitne audio-vizualne uvjerljivosti. (Primjerice, ’sekvenca za zakopanim’ ući će, vjerujem, u antologiju hrvatskoga filmskog amaterizma.)

Kako, unatoč mom zalaganju, film nije otišao dalje od treće nagrade na javnome žiriranju, vjerujem da sam ovim iskazao svoj stav (poput Radivoja ili Bastijanića)!

Konačno, cjelokupan dojam (prvi put!) insajdera cijelog zbivanja — pozitivan je!

Onkraj stanovite rezerve prema ostvarajima digitalno-eksperimentalne estetike, ostali su rodovi i žanrovi hrvatskog filmakog amaterizma iznimno vitalni. Već od sama broja prijavljenih radova (njih ukupno 69, što je činilo skoro 13,5 sati filma), pa do njihove kvalitativne razine, ne moramo se bojati za budućnost Revije.

Povlašten sam i sretan što sam bio djelić te prevažne priredbe!

SADRŽAJ

ZAPIS