english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2004.
Posebni broj

Povijesne teme

KRATKI PREGLED POVIJESTI HRVATSKOG FILMA

(1896-1990)

Uvodna pripomena

Filmska umjetnost rijetka je umjetnost koja ima toeno utvr?en poeetak. Prva projekcija uz naplaaivanje ulaznica održana u pariškom Grand Cafeu 28. prosinca 1895. prihvaaena je od povjesnieara filma kao ‘nulta toeka’ u nastanku kinematografske djelatnosti.

‘Prve živuae fotografije’ u Republici Hrvatskoj, koje li koincidencije, prikazane su 8. listopada 1896. u dvorani Kola, zgradi današnje Akademije dramske umjetnosti, mjestu gdje se, osim za kazališnu umjetnost, hrvatska mladež sustavno školuje za filmske redatelje, snimatelje, montažere i buduae filmske producente i organizatore.

Pokretne slike postale su tako vrlo rano trajnim obilježjem u hrvatskoj kulturnoj povijesti. Kao i mnogi uglednici tog vremena, ni Isidor Kršnjavi, ministar obrazovanja, kulture i bogoštovlja, na samu poeetku 20. stoljeaa nije se mogao oduprijeti novom mediju, pa se eesto u predavanjima koristio pokretnim slikama u svrhu promicanja obrazovanja i novih dostignuaa na podrueju umjetnosti, prirodoslovlja i etnografije.

Prvi stalni kinematograf otvoren je 1906. u Zagrebu. Iste godine i Pula dobiva prvi stalni kinematograf, a potom slijede Split, Zadar, Sušak i Rijeka. Dubrovnik otvara prvi stalni kinematograf 1908. godine.

Neau ulaziti u probleme i detalje, sadržaje prvih prikazanih i snimljenih filmova na našim prostorima, jer to su temeljito istražili i u svojim knjigama podrobno pojasnili Duško Keekemet (Poeeci kinematografije i filma u Dalmaciji (1896-1918) te mr. Ivo Škrabalo u Povijesti hrvatske kinematografije (1896-1980) pod simbolienim naslovom Izme?u publike i države).

U odre?enim trenucima, ponekad i u svrhu preispitivanja vlastitih stajališta ili u obrazovne svrhe osvraemo se na pojedina razdoblja u razvoju kinematografije, najdraže škole, pravce, autorske opuse, ali i poteškoae i prepreke u ostvarivanju kontinuiteta, posebice svoje kinematografije.

U ovom trenutku hrvatske kinematografije to mi se eini posebno izazovnim. Prosudba vlastite kinematografije, razmatranje o njezinim dosezima, o problemu diskontinuiteta u stvaranju ponajboljih hrvatskih filmskih redatelja, oslonjenosti na vlastitu književnu baštinu, o onome što nije, a moglo je biti ueinjeno, promišljanje daljega puta hrvatskoga filma kao samosvojna umjetniekog biaa u korpusu hrvatske kulture – to je predmet ovog elanka, necjelovita i fragmentarna pogleda, koji je neizbježno i subjektivan pogled u povijest hrvatske kinematogafije i filma.

Valja bilježiti odre?ene ideje, makar se u ovom trenutku eini nedoreeenim i necjelovitim, jer i one svjedoee o ovom našem vremenu.




1. Neutemeljena upitanost o dosezima hrvatskoga filma

Posljednjih nekoliko godina, u tijeku proizvodne i istodobno kreativne krize, nepostojanja prepoznatljivih i opaeprihvaaenih pravila, kriterija osmišljene produkcije hrvatskoga filma koji u cijeloj povijesti uglavnom nastaje zalaganjem pojedinca, tj. kao pojedinaeno htijenje, nazoeno je ignoriranje i minimaliziranje važnosti filma u cjelokupnoj hrvatskoj kulturi. Posebno sve glasnije sustavno odre?ena skupina filmskih kritieara i publicista izražava i potiee sumnju u vlastite kreativne moguanosti i stvaranje relevantnih, u europskim i širim razmjerima, vrijednih filmskih ostvarenja.

U tisku se eak mogu proeitati stajališta da hrvatski film, pri eemu se decidirano misli na dugometražni igrani film, nije umjetnost. U kaotienoj, nedefiniranoj kulturnoj politici moguae je iznositi i takva neutemeljena stajališta, što ukazuje na gubljenje kriterija, nepoznavanje vlastite filmske baštine i, po mojoj prosudbi, na nepromišljen raskid s prošlošau hrvatske kinematografije.

Doga?a se to u situaciji kada je filmološka znanost u Hrvatskoj u stalnu usponu. Svojim snagama izradili smo cijenjenu filmsku enciklopediju, me?u šest zamalja u svijetu, zahvaljujuai erudiciji, znanju i upornosti dr. Ante Peterliaa. Tiskaju se znanstvena filmološka djela posveaena teoriji filma, povijesti filma, recepciji filma. Niz filmskih kritieara i publicista završio je ili dovršava poslijediplomske studije. U tijeku je rad na nekoliko magistarskih radnji te izradba novih doktorskih disertacija iz podrueja povijesti hrvatskog filma, teorije i recepcije filmske umjetnosti.

Pojavio se strueno utemeljen easopis Hrvatski filmski ljetopis, koji je okupio sve generacije filmskih kritieara i filmologa. Hrvatska kinoteka pokrenula je ediciju Izvori za povijest hrvatske kinematografije i filma . S druge strane, javni mediji stvaraju klimu opaeg neznanja, bezna?a, izgubljenosti i olako donose paušalne ocjene o nestaloj kreativnosti hrvatskih filmskih djelatnika.

2. Sastavnice hrvatskoga filma

Ostvareni rezultati u pojedinim vrstama hrvatskog filma, realizacija filmskih djela iznimne umjetnieke vrijednosti autentiena i originalna autorskog iskaza, eine hrvatsku kinematografiju prepoznatljivom nacionalnom kinematografijom.

Otvoreno je pitanje zašto nakon najveaih svjetskih i europskih priznanja hrvatski film nema status umjetnosti koja ravnopravno može stati uz bok drugim umjetniekim granama? Po eemu, na primjer, filmovi Lisice redatelja Krste Papiaa, Tko pjeva zlo ne misli redatelja Kreše Golika ili Glembajevi Antuna Vrdoljaka nisu samosvojna filmska ostvarenja koja se s estetskog i drugih vrijednosnih stajališta mogu uspore?ivati s isto tako istaknutim vrijednim ostvarenjima iz podrueja književnog ili likovnog stvaralaštva?

Zašto postoji stalna tendencija spuštanja filmske djelatnosti na razinu koju ima trivijalna književnost ili nešto što ponajviše služi zabavi?

Zaeudno je da mala kinematografija u susjednoj zemlji ima zaseban Odsjek za filmsku umjetnost u okviru Crnogorske akademije znanosti i umjetnosti. Nepoštivanje visoke umjetnieke razine te samosvojnosti i originalnosti filmske umjetnosti dovodi logieno do pitanja kako to da velikani hrvatskoga filma nisu postali elanovi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Zar to nisu zaslužili: Dušan Vukotia, Nikola Kostelac, Pavao Štalter, Zlatko Grgia iz crtanoga filma na primjer ili kad je rijee o dugometražnom i kratkometražnom filmu: Oktavijan Miletia, Branko Marjanovia, Krešo Golik, Ante Babaja, Branko Bauer, Nikola Tanhofer, a poseban je slueaj filmološka znanost (prof. dr. Ante Peterlia), koja nije priznata ni u okviru poslijediplomskog ili doktorskog studija jer su svi doktori znanosti iz podrueja filma filolozi ili im je uže podrueje književnost (A. Peterlia, H. Turkovia, pokojni Vjekoslav Majcen i Mato Kukuljica).

Pitanje je to za povjesnieare filma, ali i kulture u cjelini, te njezinih ukupnih estetskih dostignuaa. Tomu su vjerojatno krivi i sami filmski djelatnici jer svojim postupcima eesto onemoguaavaju ozbiljan pristup svojim djelima. Filmski kritieari i povjesnieari bježe od vrednovanja vlastite filmske baštine i radije ae pisati eseje o redateljima amerieke tzv. B-produkcije nego o djelima Ante Babaje, Kreše Golika, Krste Papiaa, Antuna Vrdoljaka, Branka Marjanoviaa i dr. filmskih redatelja.

3. Hrvatski dugometražni igrani film

Sa stajališta saeuvanosti hrvatske filmske baštine, kad je o igranom filmu rijee, moramo ustvrditi tužnu einjenicu da je jednostavno nestala eitava produkcija hrvatskog igranog filma iz razdoblja 1917, tj. od prvih dugometražnih igranih filmova Matija Gubec Ace Biniekog prema scenariju Marije Juria Zagorke i filma Brcko u Zagrebu Arsena Maasa do Ciganske krvi Franje Lediaa iz 1927. godine. Poznat je podatak da je, na primjer, devedeset posto filmova iz nijemoga razdoblja u Njemaekoj ili Francuskoj tako?er nestalo i taj proces zabilježen je u mnogim europskim zemljama. Nema tako ni traga Strozzijevoj produkciji filmova. Zapoeeta su sustavna istraživanja u filmskim arhivima Beea, Budimpešte, Münchena i Praga jer pojedini su se filmovi iz tog razdoblja prikazivali u tim zemljama pod njemaekim naslovima.

Godina 1944. donosi nam prvi hrvatski zvueni igrani film Lisinski , u režiji Oktavijana Miletiaa, u eijoj realizaciji sudjeluju velika imena hrvatskog glumišta: August Cilia, Veljko Marieia, Mira Župan i dr., te hrvatske opere: Srebrenka Jurinac, Tomislav Neralia s nadahnutom preradbom glazbe tada vrlo poletna i mlada skladatelja Borisa Papandopula.

Vea taj prvenac pokazao je sklonost hrvatskih autora i njihovih suradnika visokoj zanatskoj razini, vizualnoj profinjenosti te sklonost glazbi.

Neprekinut niz vrijednih filmskih ostvarenja nastavlja se filmovima Koncert Branka Belana iz 1954, Samo ljudi Branka Bauera iz 1957, Vlak bez voznog reda Veljka Bulajiaa iz 1959, Kaja ubit au te Vatroslava Mimice iz 1967, Rondo Zvonimira Berkoviaa iz 1966, Breza Ante Babaje iz 1967, Kad euješ zvona Antuna Vrdoljaka iz 1970, Lisice Krste Papiaa iz 1969, Imam dvije mame i dva tate iz 1968. i Tko pjeva zlo ne misli Kreše Golika iz 1970, U gori raste zelen bor Antuna Vrdoljaka iz 1971, Lov na jelene Fadila Hadžiaa iz 1972, Živa istina Tomislava Radiaa iz 1972, Pucanj Kreše Golika iz 1977, Samo jednom se ljubi Rajka Grliaa iz 1980, Izgubljeni zavieaj Ante Babaje iz 1980, Ritam zloeina Zorana Tadiaa iz 1981, Vlakom prema jugu Petra Krelje 1981, Veeernja zvona Lordana Zafranoviaa iz 1985, Život sa stricem Krste Papiaa, Glembajevi Antuna Vrdoljaka i Sokol ga nije volio Branka Schmidta svi iz 1988, Krhotine Zrinka Ogreste i Priea iz Hrvatske Krste Papiaa iz 1991, Kontesa Dora Zvonimira Berkoviaa iz 1993, Svaki put kad se rastajemo Lukasa Nole iz 1994.

Kratki izbor, a koliko raznolikih tema, autorskih pristupa, koje bogatstvo hrvatskoga filma! U taj izbor mogli bismo ugraditi još niz zapaženih filmskih djela hrvatskog filma, ovisno o pojedinaenim kriterijima i ukusu. Je li zaista moguae reai da hrvatski igrani film ne pripada podrueju hrvatske umjetnosti?

4. Diskontinuitet ili nemoguanost autorskoga razvoja mnogih hrvatskih filmskih redatelja

Odgovor na pitanje zašto redatelj Branko Belan nakon izvanrednog ostvarenja filma Koncert više nije mogao snimati igrane filmove jasan je: svojim shvaaanjem filmske umjetnosti nije se uklapao u tadašnji kalup socrealistieih filmova. Kakav gubitak za hrvatsku kinematografiju!

Zašto Krešo Golik, nakon filma Djevojka i hrast iz 1955. sve do filma Imam dvije mame i dva tate iz 1968. godine, nije mogao snimati filmove tako?er je poznato. Utjeha je ne za pokojnoga redatelja Krešu Golika, nego za kvalitet hrvatskoga dugometražnog igranog filma, da je kao pomoanik redatelja pomogao u stvaranju niza antologijskih djela hrvatskog filma.

Zašto je Krsto Papia u cijelom svom opusu od 1967. i filma Iluzija snimio samo sedam filmova? Dva puta po eetiri godine stanke nakon, u to doba osporavanih, filmova Lisice iz 1969. i Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja iz 1973. te filma Izbavitelj 1977. Eudan osmogodišnji muk toga beskompromisnog redatelja izme?u filmova Tajna Nikole Tesle iz 1980. te Život sa stricem iz 1988. godine?

Poseban intelektualni, autorski, pristup i pogled na filmsku umjetnost Ante Babaje i Zvonimira Berkoviaa osiromašio je hrvatski film za niz filmova tih autora koji nikad nisu snimljeni. Tomu je svakako krivo i njihovo politieko uvjerenje, posebno angažman Zvonimira Berkoviaa u doga?ajima 1971, pa su se ti autori izrazite osobnosti i velike erudicije u trenucima politieke represije radije povlaeili u samoau svojih radionica. Polazeai s pozicije intelektualne skepse, ironije, nisu bili kadri voditi otvorene i žestoke bitke, koje je eesto bio prisiljen, zbog svojih dokumentarnih (Nek se euje i naš glas, Evor, Mala seoska priredba, Specijalni vlakovi) i igranih filmova, voditi Krsto Papia. Tko je izgubio? Opet hrvatski film.

Godina 1996. zapoeela je tužnom viješau o smrti Branka Marjanoviaa, koji je kreativno nazoean u hrvatskom filmu od 1930-ih do 1986. godine. Podsjetimo se, 1941. utemeljio je Hrvatski slikopis, vrijednu produkciju hrvatskog filma, koja je osim filmskih žurnala proizvela i kratke igrane, dokumentarne i vea spomenuti prvi hrvatski cjeloveeernji zvueni film Lisinski. Godine 1945, uz pomoa suradnika, uspio je saeuvati filmsku opremu i filmsku vrpcu. Sprijeeio je njezino odnošenje u Beograd i tako stvorio uvjete za nov poeetak hrvatskog filma. Nakon filma Ciguli miguli, koji je radio prema scenariju književnika Jože Horvata 1952, doživio je pravi politieki line. Nakon s nepravom podcijenjena filma Opsada iz 1956. i neuspješne ‘rehabilitacije’, jer je i u tom filmu pokazao svoje osobno shvaaanje kako treba snimati filmove iz NOB-a, morao je zauvijek napustiti snimanje igranih filmova.

U Sjeaanjima, koja je predao na pohranu u Hrvatsku kinoteku 1995. godine, s uro?enom suzdržanošau vrlo ‘rjeeito’ gotovo ne spominje izvanredan opus znanstvenopopularnih filmova koje je sustavno stvarao od 1957. do 1986. godine. Tad se povlaei s filmom simbolienog naslova Nema milosti u kojem razotkriva tajne svoga redateljskog postupka poniranja u tajne prirode. Pouka iz ovoga znakovita filma jasna je ako ga reduciramo na einjenice da u njemu zmija pojede krticu, vidra zmiju, a u prividu smiraja dana, dok vidra pije vodu, izroni štuka i ode vidra!

Mudri autorov životni poueak za one koji se žele baviti filmom, ili je u tom kratkom filmu Marjanovia sažeo svoju sudbinu bavljenja filmom? Je li u ovom slueaju hrvatski film izgubio, teško je prosuditi, jer nastala su djela najveae vrijednosti koja se svojim uspjesima mogu mjeriti s ostvarenim rezultatima animiranoga filma.

Branko Marjanovia cijeloga života nosio je u sebi goreinu i osjeaaj nepravde koja mu je poeinjena, tako da želju niza entuzijasta da mu se na Danima hrvatskog filma 1994. dodijeli Nagrada za životno djelo za doprinos hrvatskom filmu odbija s odre?enom goreinom. Ostali smo mu dužni, svi mi koji smo odabrali film kao životni poziv.

Petar Krelja stvara impresivan opus dokumentarnih filmova (Ponude pod broj, Povratak, Prihvatna stanica, Recital i niza drugih, do izvanrednih ostvarenja realiziranih tijekom Domovinskog rata Na posljednjem kolosijeku, Kukuruzni put, Suzanin osmijeh i niz drugih). Nakon uspjelih igranih filmova Vlakom prema jugu iz 1981. i filma Stella iz 1990. tek 2003. odlueuje se ponovno raditi dugometražni igrani film Ispod crte.

Niz autora napravio je jedan ili dva filma i potom – zastoj. Nikola Babia stvara Lude dane 1977, Medeni mjesec 1983, potom posebno zapažen dokumentarni opus, filmove Šije, Bino oko galebovo, Gaziovac, Johan s Velebita, Ze pe Kijev do i dr. Zapravo u svom autorskom usponu napušta igrani film, a umjesto njih nastaju izvanredna ostvarenja uz velike vremenske razmake. Vo?enje producentske kuae Urania, koja je producirala nekoliko istaknutih filmskih ostvarenja hrvatske kinematografije, tek dijelom može biti odgovor.

Ostaje tvrdnja, koju je lako i matematieki dokazati, da su hrvatski redatelji u svom radu na filmu u odnosu na autorski kontinuitet u drugim zemljama realizirali neshvatljivo malen broj filmova. Malobrojni su uspjeli preskoeiti magiene brojke od tri ili pet filmova.

Zakljueak. Oeigledan diskontinuitet bilo zbog nepostojanja nužnih pretpostavki za kontinuirano stvaranje filmskih djela (profesionalni scenaristi, stalni i kvalitetni dramaturški odjeli, utvr?ena i sustavna politika financiranja filma), bilo zbog neprestanih politiekih pritisaka, klime stalne perfidne represije, koja eak poprima žestoke oblike i nedavne 1984. godine. Nakon pojave Povijesti hrvatskoga filma mr. Ive Škrabala organizirana je posebna tribina u sklopu tadašnjega Centralnog komiteta. Prisjetimo se, nakon negativnih kritika nakon prikazivanja filma Okupacija u 26 slika 1979. bez posla ostaju Milovan Šibl, tada novinar Radija Zagreb, i Nenad Polimac, suradnik televizije. Pod pritiskom iste politieke grupe koja je istodobno dirigirana stajalištima Centralnog komiteta te skupine oko tadašnje redakcije Politike u Zagrebu, koja je trideset godina krojila sudbinu hrvatske kinematografije.

Iste 1979. godine ta grupa dokida easopis Film, oko kojega se okupio naraštaj publicista srednje i najmla?e generacije filmologa, filmskih kritieara i filmofila. Posebno su predstavljeni priznati hrvatski filmski autori Oktavijan Miletia, Krešo Golik, Zlatko Grgia, Branko Belan, Tomislav Gotovac, Tomislav Pinter, Walter Neugebauer. Evrstu jezgru easopisa eine Sreako Jurdana, Nenad Polimac, Darko Zubeevia, Hrvoje Turkovia, Goran Trbuljak, Živorad Tomia. Sura?uju Zoran Tadia, dr. Ante Peterlia, Davor Žmegae, Petar Krelja i drugi.

Zato valja cijeniti sve pojedinaene napore i sva filmska djela koja su, vremenu usprkos, nastajala voljom snagom, znanjem i uvjerenjem svojih autora. U suženu kreativnom prostoru, represivnom ozraeju za stvaralaštvo, nastajala su autohtona djela hrvatskoga filma, hrvatskog duha, osebujne estetske i visoke kreativne vrijednosti.

Preispitivanje vlastite filmske baštine jedini je put k nastavku i održavanju kontinuiteta hrvatskoga filma, preduvjet za stvaranje originalnih i prepoznatljivih hrvatskih igranih filmova.

5. Hrvatski igrani film i hrvatska književnost

U mnogim svjetskim kinematografijama brojna filmska djela nastala su na izvorištu književnih djela. Pregled naslova pojedinih filmskih djela hrvatske kinematografije ukazuje na njihovo utemeljenje u hrvatskoj literaturi. Rabe se pojedina djela Miroslava Krleže, Ranka Marinkoviaa, Ivana Aralice, Pavla Pavlieiaa, Slavka Kolara, Branka Majera, Jože Horvata, Ive Brešana, Mate Lovraka, Mirka Božiaa, Pere Budaka, Vjekoslava Kaleba, Slobodana Novaka i dr.

Veaina književnika eesto nije zadovoljna ekranizacijom ili djelomienom posudbom temeljnih poglavlja njihovih djela jer ih, zbog prirode filma, nužno doživljavaju vrstom redukcije, ogoljenja izvornih odlika književnih predložaka. To se može naslutiti iz škrtih iskaza jer književnici o tome nevoljko govore.

Najustrajniji tandem, knjževnik Pavao Pavlieia i redatelj Zoran Tadia, ostvario je najbolju suradnju. Oni su u hrvatsku kinematogafiju unijeli dah žanrovske kinematografije, toliko snažne u pojedinim kinematografijama.

Ostaje dojam da se hrvatski film nije dovoljno koristio hrvatskom literaturom kao polazištem u stvaranju svojih djela. Istina je da su se i hrvatski književnici nevoljko i nerado upuštali u tu, za njih, sumnjivu rabotu ‘petljanja’ s filmašima, koji redovito ‘unakaze’ njihovo književno djelo pa se na kraju u filmovima tek nasluauju odre?eni motivi izvornika. Einjenica je da scenaristieki posao nikada nije bio primjereno vrednovan, a i, u ime euvanja digniteta književnih djela, književnici nisu rado dopuštali uporabu svojih djela. Svakako, opet na štetu hrvatskoga filma.

Opae je mišljenje filmskih kritieara i povjesnieara filma da su filmska djela nastala na izvorištu literarnoga djela uvijek dramaturški osmišljenija, slojevitija, tematski transparentnija. U svijetu je cijena otkupa prava nekoga književnog djela za filmsku adaptaciju tako velika upravo zbog navedenih einjenica, koje su jamstvo za nastanak uspješna filmskog djela.

6. Problem scenarija i dramaturške obrade

Evrsta struktura književnoga djela, precizan fabularni niz, izgra?eni i dobro razra?eni likovi, ocrtavanje ambijenta, atmosfera, mnogoznaenost književnoga djela pruža široku lepezu moguanosti u izradbi scenarija.

Uz nepostojanje profesionalnih scenarista u hrvatskoj kinematografiji drugi je veliki nedostatak einjenica da je jedini pravi filmski dramaturg bio knjževnik i pjesnik Kruno Quien. Suradnja s Brankom Marjanoviaem na stvaranju znanstvenopopularnih filmova, posebno na seriji Mala euda velike prirode, poznata duhovitost, iskrieavost, lirska toplina tekstova Krune Quiena, uz dramaturški rad, obogatila je redateljski osmišljene i likovno izvanredno realizirane Marjanoviaeve filmove.

Mnoga filmska djela bila bi dramaturški bolje oblikovana, a time i uvjerljivija u donošenju odre?enih tema koje su ostale nedovoljno razra?ene. Nedostatak postojanja pravih scenarista ponajbolje je u radu osjetio Krešo Golik, koji nakon filma Ljubica iz 1978. deset godina nije mogao, sve do filma Vila orhideja iz 1988, pronaai scenarij koji bi odgovarao njegovu poimanju filma.

U dobro organiziranoj i profiliranoj kinematografiji za takva bi vrsna redatelja radila ekipa scenarista, a ovako je ostala praznina u opusu Kreše Golika i hrvatskom filmu.

Sudbina hrvatskih filmskih redatelja zbog nepostojanja pravih producenata, dramaturških odjela, profesionalnih scenarista i nadalje jest da sami pišu scenarije. Ako im tko ponudi literarnu podlogu, onda moraju preuzeti ulogu dramaturga i dora?ivati tekst do knjige snimanja. A, istodobno, neizbježna je borba za osiguranje potrebnih financijskih sredstava za realizaciju odabrana projekta.

Veaina redatelja priznat ae da im je nakon toga ostalo samo trideset posto snage i koncentracije za temeljni posao filmskog redatelja, a to je filmska režija, odnosno slikovno oblikovanje i strukturiranje filmskoga djela. Nisu slueajne dosjetke da mnogi filmski redatelji svoje filmove, upravo zbog spomenutih uvjeta, ‘režiraju’ za montažnim stolom. Snimanje filmova obieno traje 45 do 50 dana, a montaža i do osam mjeseci!

Spomenimo primjer najveaega majstora filmske umjetnosti, Alfreda Hitchcocka, koji tvrdi da nema što tražiti u montaži. On je svoje rekao na snimanju, pa taj posao ‘lijepljenja’ filma u suvislu cjelinu prepušta filmskim montažerima. Hitchcock je jedan, ali taj primjer ukazuje na sve navedene faze u nastajanju filmskoga djela koje se ne mogu preskakati. Zamjena funkcija samo je improvizacija i krpanje stanja u nekoj kinematografiji.




7. Hrvatski dokumentarni film

Prepoznatljivu nizu hrvatskoga dugometražnog igranog filma treba pridodati osebujnu produkciju dokumentarnoga filma. Najstariji dokumentarni filmski zapis, koji se euva u Hrvatskoj kinoteci, potjeee iz 1904. godine (Šibenska luka). Iznena?uje uporaba vrlo spore i precizne panorame šibenske luke koju kamera mirno i detaljno otkriva u svim njezinim pojedinostima. Dugi niz godina svi su povjesnieari navodili isti podatak, da je taj vrijedan dokumentarni zapis snimio izvanredni snimatelj Stanislav Noworyta, preuzimajuai taj podatak iz knjige dr. Dejana Kosanoviaa, Poeeci kinematografije na tlu Jugoslavije do 1918. godine. Prigodom tiskanja filmografije Filmovi u Hrvatskoj kinoteci pri Hrvatskom državnom arhivu od 1904. do 1940. godine zamolio sam za recenziju dr. Dejana Kosanoviaa, koji je upozorio na istraživanje dr. Sr?ana Kneževiaa i einjenicu da je utvrdio kako je rijee zapravo o engleskom snimatelju Franku S. Mottershawu, a ne Stanislavu Noworyti.

Drugi prisjeaanja vrijedni jesu dokumentarni filmovi nastali u sklopu djelovanja Filmskog odjela Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar u razdoblju od 1927. do 1960. godine. Glavni pokretae toga dokumentarnog usmjerenja u radu Škole bio je izvanredni snimatelj Aleksandar Gerasimov. Godine 1931, kao inovator, konstruira i tonsku kameru i snima niz tonskih filmova, a saeuvana je tonska verzija dokumentarnoga filma Plitvice iz 1932. godine.

U razdoblju od 1982. do 1985. Hrvatska kinoteka trajno je zaštitila posebno vrijednu zbirku filmova presnimavanjem sa zapaljive podloge na nezapaljivu filmsku vrpcu. Tako su saeuvani izvanredno vrijedni dokumentarni filmovi koje je snimio Aleksandar Gerasimov: Kraljevica iz 1931, Hrvatsko primorje, Otok Krk i film Velebit, svi snimljeni 1932, Hrvatsko zagorje i Varaždin iz 1934, film o Dubrovniku iz 1939, zasebni film Konavli, saeuvan u fragmentima iz 1940, i niz drugih.

Te filmove odre?uje, bez obzira na to je li ih režirao ili samo snimao, izvanredno nadahnuta kamera Aleksandra Gerasimova, koji se predstavlja kao najvažniji prijeratni hrvatski snimatelj u eksterijeru. Primat najboljega snimatelja u interijeru ostaje Oktavijanu Miletiau.

Snimateljski rad Aleksandra Gerasimova posebno je došao do izražaja u antologijskom djelu Jedan dan u Turopoljskoj zadruzi iz 1933. Kamera s iznimnom senzibilnošau prati život seoske zajednice od svitanja do odlaska na poeinak. Izvanrednu vrijednost filma potvrdio je i Grand Prix na Festivalu etnografskog filma u Firenci 1960. u konkurenciji najpoznatijih redatelja toga doba.

Nakon te izvanredne produkcije dokumentarnih filmova slijedi nevalorizirana dokumentarna produkcija iz razdoblja od 1941. do 1945. godine, jer su filmovi po nalogu tadašnjega Saveznog SUP-a 1958. odneseni u Beograd. Visoka razina pojedinih filmskih žurnala, posebice poznatoga filma Straža na Drini u režiji Branka Marjanoviaa, nagra?ena na Biennalu u Veneciji 1942, može se usporediti s izvanrednim dokumentarnim dostignuaima u podvrsti filmskoga žurnala i dokumentarnog filma tadašnje europske produkcije.

Nakon 1945. niz istaknutih autora hrvatskoga filma zapoeeo je sustavno stvarati, osim u ono doba od države narueene namjenske, ideološki usmjerene, socrealistieke i apologetske filmove, svoje autorski usmjerene i mišljene dokumentarne filmove koji eine trajnu vrijednost hrvatske kinematografije.

To su vrsni filmski stvaraoci Rudolf Sremec, Krešo Golik, Branko Belan, Ante Babaja, Branko Majer, Obrad Glušeevia, Mate Relja. Potom slijedi druga generacija hrvatskih dokumentarista: Krsto Papia, Zlatko Sudovia, Petar Krelja, Nikola Babia, Zoran Tadia, Bogdan Žižia, Mladen Juran, s potpuno zaokruženim opusima, do mla?ih filmaša kao što su Vinko Brešan, Neven Hitrec, Ivan Salaj i dr.

Mnoga djela hrvatskoga dokumentarnog filma predstavljaju najveae domete hrvatskog filma, o eemu svjedoee nagrade na najuglednijim europskim festivalima (Cannes, Venecija, Oberhausen, Karlovy Vary i dr.). Rijee je o autohtonoj školi koja rabi posebna dramaturška rješenja u oblikovanju odabranih dokumentarnih fragmenata iz zbilje. Kao i u animiranom filmu, iznena?uje brojnost autora svih generacija i njihov prepoznatljiv autorski rukopis. Jednostavno, svakom znalcu filma lako je razlikovati filmove Kreše Golika od filmova Ante Babaje, Krste Papiaa, Petra Krelje ili Zorana Tadiaa.

Na primjer, slojevitost, redateljski pristup, izbor tema, naein dramaturškog oblikovanja lako je naslutiti u ovom kratkom izboru filmova:

Mediteranski prozori i Jesen na otoku Braeu Branka Belana, Ljudi na toekovima i Crne vode Rudolfa Sremca, Ljudi s Neretve Obrada Glušeeviaa, Od 3 do 22 Kreše Golika, Tijelo i Eekaonica Ante Babaje, Nek se euje i naš glas i Mala seoska priredba Krste Papiaa, Šije šete i Gaziovac Nikole Babiaa, Pohvala ruci Bogdana Žižiaa, Povratak i Prihvatna stanica Petra Krelje, Put i Jamar Aleksandra Stasenka, Druge i Pletenice Zorana Tadiaa. Moglo bi se napraviti nekoliko izbora vrsnih dokumentarnih filmova spomenutih autora iste visoke umjetnieke vrijednosti, kao i pridodati ostvarenja drugih autora. Svi ti filmovi mogu podnijeti kriterije vrednovanja i usporedbu s najpoznatijim djelima te vrste filmova u svjetskoj produkciji kratkometražnoga filma.

U prisjeaanju na najteže trenutke koje je hrvatski narod proživio u Domovinskom ratu ne možemo ne sjetiti se s velikom tugom i osjeaajem neizmjerna gubitka poginulih filmskih snimatelja iz razlieitih generacija, koji su još mnogo znanja i dara trebali dati hrvatskom filmu. Na prvoj crti bojišnice htjeli su svijetu prenijeti kamerom zabilježenu istinu o stradanju svoje domovine i svoga naroda.

8. Visoka razina vizualne kulture

Posebna i lako uoeljiva karakteristika hrvatskoga filma, uz vrlo visoku razinu zanatskog umijeaa i visoku profesionalnost jest sklonost likovnom oblikovanju, osjeaaj za vizualnu rafiniranost i estetsku profinjenost izabranoga filmskog kadra. Generacije nadarenih filmskih snimatelja od Josipa Halle, Stanislava Noworyte, Aleksandra Gerasimova do Oktavijana Miletiaa, koji je utemeljio hrvatsku školu filmske fotografije, pokrenuo Odsjek studija filmske kamere što ga je s velikim uspjehom preuzeo Nikola Tanhofer, redatelj i snimatelj, autor jedinstvene knjige o filmskoj fotografiji tiskane 1981.
Taj za nastanak filmskoga djela iznimno važan rad s uspjehom i uz niz najveaih priznanja na svjetskim festivalima nastavili su Branko Blažina, Frano Vodopivec, Tomislav Pinter, Nikola Tanhofer, Vjeceslav Oreškovia, Slavko Zalar, Krešo Greevia, Mario Perušina, Ivica Rajkovia, Andrija Piveevia, Goran Trbuljak, Enes Midžia, Karmelo Kursar, Davorin Gecl, Silvestar Kolbas, Vjekoslav Vrdoljak, Branko Cahun, Željko Guberovia i mnogi drugi mladi daroviti i školovani filmski snimatelji.

Stalno pristižu nova imena vrsnih snimatelja koji iskazuju izvanrednu nadarenost i time Akademija dramske umjetnosti i njezin odsjek za kameru, uz odsjek montaže, daju velik prinos hrvatskoj kinematografiji i televiziji. Svako nabrajanje nužno donosi nepravdu jer jednostavno je nemoguae nabrojiti sve snimatelje koji su ostavili traga u hrvatskoj kinematografiji. Na primjer, kao osamnaestogodišnjak Josip Akeia ostvario je izvrsnu fotografiju u vea spomenutom filmu Straža na Drini 1942, da bi poslije više radio kao asistent direktora fotografije. Niz filmskih snimatelja okrenuo se radu na dokumentarnom i kratkometražnom filmu: Hrvoje Saria, Stjepan Katušia, Antun Markia, Ilija Vukas i dr.

Njihov rad utkan je u nastanak niza izvanrednih ostvarenja i s nepravom, kao i sama vrsta kratkometražnog filma, ostaje u dubokoj sjeni dugometražnog igranog filma.

9. Kratki igrani film

Ta podvrsta kratkometražnog filma eesto je u raspravama o filmu krivom analogijom nazivana ‘filmskom novelom’. Razlozi za to su kratkoaa forme i eesta oslonjenost na književnu novelu. Kako je književna novela uglavnom usredotoeena na jedan doga?aj, eesto na jedan lik, karakterizira je sažimanje, tematsko ogranieenje. Ipak, svaka je novela razlieita.

Ta omiljena književna forma, posebice u razdoblju postmoderne, zapravo nije zbog naravi filma izravno utjecala na stvaranje filmske podvrste kratkoga igranog filma.

Rodonaeelnik kratkog igranog filma jest svestrani Oktavijan Miletia, koji od 1927. do 1977. godine sustavno stvara svoj svijet pokretnih slika. Na davno zaboravljenu i napuštenu formatu 9,5 mm (oko 1940) u razdoblju od 1927. do 1937. snima niz kratkih igranih filmova koji su parodija na njemaeki ekspresionistieki film, filmove strave i užasa, filmove F. Langa, F. W. Murnaua. Nastaju najvrednija filmska ostvarenja prije Drugog svjetskog rata. Po svojim umjetniekim dosezima posebno se istieu filmovi: Strah i Poslovi konzula Dorgena iz 1933, Faust 1934, Nocturno 1935, Zagreb u svjetlu velegrada te film Šešir iz 1937, ostvaren na profesionalnoj filmskoj vrpci 35 mm. Posljednji film po virtuoznoj uporabi višestrukih ekspozicija, kosih kadrova, vještoj montaži možemo svrstati u najuspješnija djela filmske avangarde.

Ta filmska ostvarenja prikazivana su na svim važnijim smotrama europskoga filma u to doba od Pariza, Venecije, Barcelone, Berlina do Amsterdama i dobila su niz najveaih priznanja.

Filmovi Nocturno i Šešir raskošnom uporabom elemenata filmskog izraza (snimateljski rad, uporaba svjetla, višestruke ekspozicije, ukošeni kadrovi, trik, montažni spojevi) mogu se mjeriti s najvažnijim djelima europskog filma tog vremena.

U podvrsti kratkog igranog filma posebno se istaknuo Ante Babaja, koji je znao iznaai, tako?er, vrlo složena filmska rješenja (ubrzani, usporeni pokret, izrezivanje kvadrata, kutovi kamere, vješti montažni spojevi i rezovi i sl.) za svoje filmove od kojih su se neki temeljili na filmskom iskazivanju podsvjesnog (film Pravda iz 1962), iako se radije ironieno poigravao i društvenim nepravdama i licemjernošau u filmovima Ogledalo iz 1955, Nesporazum iz 1958, Lakat kao takav iz 1959.

S istim uspjehom i Bogdan Žižia bavio se ovom vrstom filmova i posebno su, zbog uporabe stiliziranih elemenata fantastike i nadrealnog, zapaženi njegovi filmovi Madeleine mon amour iz 1971. te film Putovanje.

Samosvojan opus kratkog igranog filma ostvario je redatelj Lordan Zafranovia okrenut mediteranskom podneblju. U tom tematskom krugu stvorena su pojedina antologijska djela, me?u kojima su ovi kratki igrani filmovi: Poslije podne (Puška) 1967, Valcer, moj prvi ples 1971, Ave Maria – Moje prvo pijanstvo iz 1971.

10. ‘Kulturni filmovi’

Oktavijan Miletia utemeljitelj je još jedne omiljene podvrste u hrvatskom kratkom filmu. Rijee je o filmovima o umjetnosti i, kako ih je nazivao sam Oktavijan Miletia, ‘kulturnim filmovima’.

Godine 1942. za Hrvatski slikopis snimio je film Barok u Hrvatskoj, u kojem uz Tita Strozzija, u dvorcu u Bistri i euvenoj baroknoj crkvi u Belcu, nastupaju i slavni baletni par Ana Roje i Oskar Harmoš, Nenad Lhotka i drugi elanovi ansambla Hrvatskog narodnog kazališta. To djelo, nastalo prema scenariju povjesnieara Josipa Horvata, dramaturški je osmišljeno kao sjeaanje grofa Draškoviaa.

Gotovo da nema hrvatskog filmskog redatelja koji se nije okušao u snimanju filmova o odre?enim umjetnostima, posebice o likovnoj umjetnosti i spomenicima kulture. Od Rudolfa Sremca (Uspavana ljepotica) , Branka Belana (Mediteranski prozori, Vjekovi Hvara), Zlatka Sudoviaa (Josip Vaništa, Budni slikar Marino Tartaglja, Vjekoslav Majer, Dragutin Tadijanovia, Dobriša Cesaria, Aeo, odluei se), Bogdana Žižiaa (Ekspresionizam u hrvatskom slikarstvu, Emanuel Vidovia, Celestin Medovia, Vlaho Bukovac) , Antuna Vrdoljaka (Ivan Rabuzin, Ivan Lackovia Croata, O djelu Ivana Meštroviaa), Eduarda Galiaa (Majstor Radovan i njegovo vrijeme, Sunt lacrimae rerum) do Brune Gamulina (Broj iz svjetlosti, San i java Matije slikara, Euklidov krajolik, Posveaenje mjesta), dr. Radovana Ivaneeviaa (Mirko Raeki, Edo Kovaeevia, Vojin Bakia, Ljubo Babia, Kulturna baština Hrvata) Nenada Puhovskog (U potrazi za Šutejem, Pet filmova o Nives KK, Buaan – triptih) i dr. Ostvareni rezultati visoke estetske razine i filmskog umijeaa pokazuju izvanrednu likovnu kulturu hrvatskih filmskih redatelja te ostaju nezaobilaznim dijelom hrvatske filmske, likovne i kulturne baštine.

Oktavijan Miletia, u svojstvu snimatelja, radio je na dvadesetak zapaženih dokumentarnih i posebice filmova o umjetnosti, da bi rad na filmu završio 1977, kao redatelj i snimatelj Jurja Dalmatinca koji i danas ostaje ponajboljim filmom o nastanku šibenske katedrale. U tom, kao u svojim kratkim igranim filmovima, Miletia se rado poigrava uporabom trika. Eesto duhovito zapoeinje i završava filmove, koristi domaketu i sl.

Poznato je da je talent za uporabu trika, kad je to bilo moguae, iskazivao i u igranim filmovima. Tako u filmu Seljaeka buna Vatroslava Mimice u sceni napada kmetova na Tahijev dvorac, dvorca u zbilji nema. Na filmskoj vrpci pojavljuje se zahvaljujuai mašti i uporabi makete. U velikoj kinematografiji Oktavijan Miletia, svestrani filmaš, bio bi u moguanosti razviti i taj svoj dar, koji je ovako ostao samo u naznakama.

11. Hrvatski animirani film

Animirani film ima dugu tradiciju u hrvatskoj kinematografiji. U široj javnosti crtani film uvijek se povezuje samo sa zagrebaekom školom crtanog filma. No, još daleke 1922. Sergije Tagatz radi animirane reklamne filmove, da bi rad na crtanom filmu bio nastavljen u Školi narodnog zdravlja Andrija Štampar (animirane sekvence, filmovi sjena), zahvaljujuai interesu utemeljitelja filmskog odjela Milana Marjanoviaa. Uz njega na crtanom filmu rade Petar Papp, Viktor Rybak i vea spomenuti Oktavijan Miletia.

Zahvaljujuai braai Neugebauer (Walter i Norbert), nakon 1945. nastaje nekoliko, s povijesnoga stajališta, zanimljivih crtanih filmova: Veliki miting 1951, Veseli doživljaj 1951, Zaearani dvorac u Dudincima 1952. Agilni Fadil Hadžia okuplja velik broj mladih suradnika lista Kerempuh i ta sklonost karikaturi, uz tematske inovacije (politieka satira) ostat ae trajnim obilježjem pojedinih autora crtanog filma. Pokušaj otkrivanja tajni diznijevske animacije u tim prvim filmovima danas, uz odre?enu nespretnost, ima i duh svježine i šarma.

11.1. Zagrebaeka škola crtanog filma

Nikola Kostelac i Dušan Vukotia reklamnim animiranim filmovima iz 1954. otkrivaju novi pristup animiranom filmu, reduciranu animaciju, i tako dolazi do napuštanja diznijevske konvencije. Ubuduae ae nastajati animirani filmovi koji ae animacijskim rješenjima i originalnošau zadiviti svijet.

Prilikom projekcije odre?enog broja animiranih filmova 1958. u Cannesu veliki povjesniear filma Georges Sadoul spontano ae reai: "Pa to je zagrebaeka škola crtanog filma."

Od filmova Premijera i Na livadi Nikole Kostelca iz 1957, preko Samca Vatroslava Mimice, koji donosi prvo veliko me?unarodno priznanje, Grand Prix s Venecijanskog festivala 1957, Surogata Dušana Vukotiaa (prvi europski Oscar za animirani film 1961) filmova Vlade Kristla Šagrenska koža i Don Kihot iz 1960. i 1961, koji i danas znaee kreativne vrhunce škole, Maske crvene smrti Pavla Štaltera 1969, Muhe Aleksandra Marksa i Vladimira Jutriše iz 1966, Bourekova Beaarca virtuozne tehnike kolaža iz 1966, Dovnikoviaevih izvanrednih portreta malih ljudi, koje najbolje karakteriziraju filmovi Znatiželja (1966) i Putnik drugog razreda (1974), Dragiaevih filmova Idu dani (1969) i Tup-tup (1972, nominacija za Oscara) bravurozne animacije, Mali i veliki rano preminula izvanrednog animatora i autora Zlatka Grgiaa iz 1966, Zida Ante Zaninoviaa iz 1965, Izme?u usana i eaše Dragutina Vunaka iz 1969, antologijskog djela Zdenka Gašparoviaa Satiemanija iz 1978. (Grand prix Svjetskog festivala animiranog filma), do Nebodera Joška Marušiaa iz 1981. te filma Album Krešimira Zimoniaa iz 1983. godine – teee nepregledan niz autora, filmova potpuno razlieitih vizualnih pristupa.

Taj zaeudan mozaik autorskih animiranih filmova najrazlieitijih rukopisa ostaje ‘školom’ po naeinu mišljenja animacije, pokretanja figura (timinga), vizualnog identiteta, što ae i ubuduae, kao zaseban fenomen u svijetu animiranog filma, otkrivati naraštaji mladih širom svijeta. Da je uistinu tako, nedavno je, boraveai u Zagrebu, potvrdio dr. Jan Christopher Horak, direktor Muzeja filmske umjetnosti iz Münchena, koji je dugi niz godina boravio u Sjedinjenim Državama, predavao na sveueilištima i doslovce rekao da se "uz Disneya na svim uglednim filmskim školama u Americi obvezno predaje, kao zaseban pravac u svjetskoj animaciji, zagrebaeka škola animiranog filma".

Ovaj najuži izbor služi kao podsjetnik koji ukazuje na bogatstvo i raznolikost jedne samosvojne škole animiranoga filma, koja vrhunce doživljava u razdoblju od 1957. do 1978. godine. Ne bih prihvatio mišljenje pojedinih kritieara o ‘zlatnom razdoblju’ iz 1957. do 1961, kao ni ocjenu o krizi koja potom slijedi. Radije bih se priklonio autoru jedine knjige o toj školi Ronalda Hollowaya (Z is for Zagreb) da je rijee o dvije faze, a on s pravom tu drugu fazu jednako vrednuje i naziva fazom ‘gegmena’, uspore?ujuai djela Grgiaa, Dragiaa, Dovnikoviaa s najpoznatijim djelima i autorima amerieke nijeme komedije (Charlieja Chaplina, Bustera Keatona, Harolda Lloyda…).

No, kad je rijee o krizi škole, valja spomenuti da se broj od, recimo, sedamnaest autora koji stvaraju svoja animirana djela do polovice šezdesetih godina postupno poeeo smanjivati. Prvo odlaskom Vlade Kristla 1961. u Njemaeku zbog nerazumijevanja pojedinih kolega i gruba miješanja u realizaciju filma Don Kihot. Prije njega vea su otišla i braaa Neugebauer, koji su uspješno nastavili u Njemaekoj raditi reklamne animirane filmove. Zlatko Bourek tako?er rano napušta animirani film. Nakon filma Maeka (1971) sve više se okreae radu u kazalištu te svojoj staroj ljubavi – kiparstvu. Posebno velik gubitak bio je prvo odlazak Zlatka Grgiaa u Kanadu, a potom i njegova prerana smrt.

Osamdesetih kriza zagrebaeke škole crtanog filma oeigledna je i ne uspijevaju je umanjiti ni pojave novih autora – Joška Marušiaa, Krešimira Zimonjiaa i nekolicine mla?ih.

Iluziju postojanja škole održava Svjetski festival animiranih filmova u Zagrebu, koji se od 1970. kontinuirano održava svake dvije godine.

Neriješeno pitanje financiranja autorskog animiranog filma, einjenica da rad na desetominutnom animiranom filmu traje i po dvije-tri godine, nesigurna egzistencija autora, nepravodobno prihvaaanje raeunalne animacije, zapostavljanje rada na animiranim serijama koje osiguravaju dugotrajan život producentskih kuaa kao što je Zagreb film, niz pogrešaka u produciranju serije Mali leteai medvjediai doveli su gotovo do prestanka rada Zagreb filma 1990.

Ponovno njegovo oživljavanje, uz izniman napor Grada Zagreba, povremene produkcije pojedinih animiranih filmova produkcija novih animiranih filmova, možda je predznak povratka Zagreb filma i animiranog filma. Treba iznaai pravi organizacijski model, uvesti raeunalnu animaciju, odnosno napustiti manufakturni model proizvodnje animiranog filma, okrenuti se produkciji komercijalnih serija, i to ae opet omoguaiti rad na autorskim filmovima, koji su uvijek ukras neke produkcije, ali ne i njezin temelj.

Agilni autor animiranih filmova Joško Marušia 2001. uspijeva prikupiti raspršene autore animatore i suradnike starijih generacija, otvoriti stalni Studij animacije na Akademiji likovne umjetnosti, školu za nove animatore i suradnike na animiranom filmu, što ae obnoviti tu cijenjenu produkciju koja je hrvatskoj kinematografiji donijela svjetski ugled.

12. Kratki pogled u devedesete i dalje…

Temeljno je pitanje organizacijskog definiranja hrvatske kinematografije te odre?ivanje njezina mjesta u hrvatskoj kulturi. Pojedine inicijative u Ministarstvu kulture, primjerice postavljanje intendanta kinematografije, povjerenika za izbor projekata i sl. ukazuje na odluenost hrvatske države da dokaže kako joj treba i da podupire hrvatsku kinematografiju te da je želi izvuai iz višegodišnje proizvodne i organizacijske agonije. Samo uvo?enje pojedinih instituta, organizacijskih formi unutar Ministarstva kulture, kinematografskoj djelatnosti vraaa dignitet, ali teško ae donijeti rezultate ukoliko se konaeno ne uspostavi dugoroeniji model financiranja hrvatske kinematografije.

Republika Hrvatska, kao mala zemlja s isto tako malim filmskim tržištem, s drastieno smanjenim brojem kinematogafa (prije Domovinskog rata oko 220, sada svega osamdesetak), mora se odlueiti za stalnu državnu potpuru u financiranju filma. Iskušan je nakon 2000. i ‘demokratieniji’ model Vijeaa za film i kinematografiju, dakle nije povjerenstvo nego vijeae, ali s istim ingerencijama savjetodavnih tijela ministra. Bez obzira na ‘državni peeat’ hrvatskoga filma einjenica jest da je on saeuvao autorski karakter.

Ni jedan mladi autor bez obzira na promjenu vlasti nije ostao po strani. Otvorene su šanse za ulazak u magieni svijet dugometražnih igranih filmova Zrinku Ogresti, Vinko Brešanu, Snježani Tribuson, Mladenu Juranu, Lukasu Noli, Hrvoju Hribaru, koji su po godinama postali redatelji srednje generacije. Javlja se nova generacija redatelja: Ognjen Svilieia, Dražan Žarkovia, Ivan Salaj, Zrinka Matijevia, Zvonimir Juria, Robert Orhel i dr. Uz njih su nastavili raditi filmove veterani kao što su Krsto Papia, Antun Vrdoljak, Zvonimir Berkovia i Vladimir Tadej te nešto mla?i redatelji Zoran Tadia, Dejan Šorak, Petar Krelja, Bruno Gamulin i Branko Ivanda.

I pored stalne potpore Hrvatske televizije, koja je zaslužna, posebice u vrijeme Domovinskog rata, za održavanje kontinuiteta filmske proizvodnje, još nije dogovoren zajednieki i osmišljen model suradnje na proizvodnji domaaega filma izme?u Ministarstva kulture i Hrvatske televizije.

Posljednje dvije godine zapoeela je suradnja s europskim fondovima (2003. postali smo punopravni elan Euroimagea), hrvatska kinematografija otvorenija je prema me?unarodnim koprodukcijama. Nažalost, u praksi nije zaživio dobar zakon o sponzoriranju kulture, jer nitko ne vidi interes ulaganja velikog novca u filmske projekte koje vidi od dvije do dvadeset tisuaa gledatelja.

Postoji inertnost i nekreativnost filmskih producenata, koji su naueili dobivati povelik novac iz državne kase te od Hrvatske televizije. To ae nažalost trajati još kratko vrijeme. Ni osnivanje Filmske zaklade neae ništa bitnije promijeniti pa eak i uvo?enjem poreza na prikazivanje filma (ulaznice su ionako preskupe) ili videoprikazivanje. Kinomreža je opustošena spala je na osamdeset kinematografa. U gradu Zagrebu zatvorena su stara kina u središtu grada (Apolo, Lika, Urania, Patria, Mosor), u opasnosti je i zatvaranje kina Central i Zagreb, a bivšu dvoranu Kinoteke u Kordunskoj ulici traži Crkva u povrat. Izgubili smo ionako malu i razrušenu kinomrežu, koja je u rukama stranih kompanija.

Kao stalni dugogodišnji kamen spoticanja u proizvodnji filma jest odre?ivanje funkcije tehnieke baze Jadran filma. Ta najveaa tehnieka baza u Južnoj Europi, u kojoj su snimani veliki amerieki projekti Guslae na krovu, Željezni križ, Sofijin izbor, serija Vjetrovi rata i dr. privatizirana je i tehnieki potpuno uništena. Slovenska je pak kinematografija u devastiranu tehnieku bazu Viba filma uložila deset milijuna eura i digla je na zavidnu tehnieku razinu, što je dovelo i do poleta slovenske kinematografije.

U ovom trenutku postoje udruge filmskih redatelja, filmskih snimatelja, filmskih djelatnika, filmskih kritieara, strukovno zatvorene, a u produkcijskom pogledu nedjelotvorne i nemoane skupine struenih ljudi. One tako?er moraju postati kreativnim dijelom stvaranja i, posebice, promidžbe, hrvatskoga filma uspostavljanjem veza s me?unarodnim institucijama.

Nalazimo se pred ulaskom u elanstvo mnogih drugih europskih fondova. Vea sada trebali bismo imati spremne i strueno osposobljene timove ljudi koji ae se znati snalaziti u složenim mehanizmima tako organiziranih me?unarodnih tijela, ekspertnih grupa, fondova, komisija i sl.

Tužna je einjenica da nas na velikim festivalima, važnim doga?anjima, uglavnom nema, ili se stjeee takav dojam. Raspršili su se i vrsni filmski djelatnici. Noseai tehnieki znalci koji su svojim znanjem pridonosili nastanku velikih svjetskih filmskih projekata nastavili su svoj rad na velikim ameriekim projektima u Eeškoj (na primjer Schindlerova lista i drugi).

Filmski redatelji oeito ae se i ubuduae morati baviti pisanjem scenarija, dramaturškim poslom, zatvaranjem financijskih konstrukcija filmova. Eemu eu?enje gdje je hrvatski film? Tu je gdje u ovom trenutku može biti po svojoj organizacijskoj, financijskoj, ali i, nažalost, kreativnoj spremnosti.

Einjenica jest da smo predugo samostalna država, a nismo uspjeli izgraditi vlastite ustanove i modele, koje su prije bile na saveznoj razini i radile na štetu hrvatskoga filma, na primjer euvena organizacija uvoza i izvoza te prezentacije tadašnjega jugoslavenskog filma u svijetu, Jugoslavija film. Još nismo uspjeli stvoriti svoju organizaciju prodaje i promidžbe hrvatskoga filma pa u ovom trenutku ne ispunjavamo ni obveze iz bilateralnih ugovora o kulturnoj suradnji i mnogi zahtjevi za održavanjem tjedna hrvatskoga filma (Njemaeka, Austrija, Španjolska, Poljska, Ma?arska, Kina, Velika Britanija i dr.) ovise o izradbi odre?enoga broja filmskih kopija podnaslovljenih na strane jezike. A da ne govorimo o uspješnoj prodaji naših filmova.

Gdje je ta naša ofenzivna kulturna politika i promidžba hrvatske kulture? O zajedniekom nastupima na važnim filmskim festivalima godinama se ne mogu dogovoriti filmski producenti i Hrvatska televizija, koja ima, na primjer, stalni štand na najuglednijem festivalu u Europi u Cannesu. U mnogim europskim zemljama izabere i opremu takvih programa organiziraju Nacionalni odbori za film, tijela koja su inaee obvezatna u skladu s Konvencijom o kulturnoj suradnji Vijeaa Europe, koju je Hrvatska potpisala 1993.

Moramo izaai iz klaustrofobiene situacije vlastitoga dvorišta. U vrijeme mira, nakon teških ratnih razaranja, stradanja pueanstva, treba se trgnuti jer put prema svijetu, prezentacija vlastitih dostignuaa i vrijednosti, put je vlastita osvještenja. Hrvatska ima prepoznatljivu visoko vrijednu nacionalnu kinematografiju s mnogim djelima europske i svjetske vrijednosti. Dalje stajanje na mjestu i neodre?ivanje puta u razvoju hrvatske kinematografije poprima sindrom teškoga duševnog optereaenja, što dovodi do spomenuta gubitka pouzdanja u vlastite kreativne snage.

Usmjerimo hrvatski film, kao neizostavni dio hrvatske kulture, putem vea utvr?enih vrijednosti i ostvarena ugleda u svijetu.




Izvori

Enciklopedije, knjige

Škrabalo, Ivo: 101 godina filma u Hrvatskoj (1896-1997), Nakladni zavod Globus, Zagreb 1998.
Majcen, Vjekoslav: Filmska djelatnost Škole narodnog zdravlja "Andrija Štampar" (1926-1960), Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka Zagreb, 1995.
Keekement, Duško: Poeeci kinematografije i filma u Dalmaciji (1896-1918), Muzej grada Splita, 1969.
Filmska enciklopedija, Leksikografski zavod "Miroslav Krleža", glavni urednik dr. Ante Peterlia, I. i II. dio 1986. i 1990.
Peterlia, Ante: Osnove teorije filma, Filmoteka 16, Zagreb, 1982.
Zagrebaeki krug crtanog filma (Gra?a za povijest hrvatske kulture), Zavod za kulturu, Zagreb I-IV, glavni urednik Zlatko Sudovia, 1978-1986.
Holloway, Ronald: "Z" is for Zagreb, London, 1972.
Tanhofer, Nikola: Filmska fotografija, Filmoteka 16, Zagreb, 1981.
Munitia, Ranko: Uvod u estetiku kinematografske animacije, Filmoteka 16, Zagreb, 1982.
Krelja, Petar: Golik, Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka Zagreb, 1997.
Peterlia Ante, Majcen Vjekoslav: Oktavijan Miletia, Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka Zagreb, 2000.
Kukuljica, Mato: Ciljevi i dosezi zaštite i restauracije filmskog gradiva, (doktorska disertacija) Zagreb, 2000.


Elanci

1. Kukuljica, Mato: ‘Hrvatska kinematografija na raskrižju (u povodu stote obljetnice hrvatskog filma)’, Dubrovnik, 1996, br. 1

Dokumentacijsko gradivo

1. Dokumentacija Hrvatske kinoteke 1979-2003. (matiena kartoteka, tematske kartoteke filmova i kartoteke zbirki i popratnog gradiva uz film)

2. Dokumentacija Zagreb filma 1955-2002. (katalozi, saeuvano arhivsko gradivo i dokumentacija o animiranim filmovima, otkupljene ostavštine)

3. Dokumentacija o zaštiaenom i restauriranom filmskom gradivu u Hrvatskoj kinoteci (1980-2003)















Mato Kukuljica

Animirani film i zagrebaeka škola
TRNOVIT PUT HRVATSKE FILMSKE GLAZBE
ZAŠTO JE GOLIK BESMRTAN?

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum





















Statistika posjeta