6. škola medijske kulture - Trakošaan 2004

REPORTAŽA O TV-REPORTAŽI

Bilo je odlieno. Savršeno. Sve pet. Aha. Ne u tri prekratke reeenice? Onda dobro. Krenimo redom.

Lipanj 2004. Bacam oko na prijavnicu za Medijsku školu. Ovo sam bila, i ovo, i ovo…Da vidim. TV-reportaža. To! To mi treba.
23. kolovoza. Prekratko jutro za sve što mi je na umu. Pa da. Sine mi. Glaeam samo ono što mi treba za Trakošaan. Ostalo stavljam na hrpu i ostavljam sestri. (Dobra zabava. Sorry.)
Sve ide k'o po loju. Moj bus redovit i brz. Tramvaj isto. I eto me vea na Autobusnom kolodvoru.
Jednu za Varaždin. U 14.20.
Nema! U 14.45.
Ma, svejedno. Kad vea eekam, eekam.
Sjedam u bus. Ogledavam se. Baš eudno. Nitko poznat. Preispitujem se. Je l' danas dvadeset i treai?
Je. Još istog tog, 23, stižem u Trakošaan. Ali, prije toga…
16.30. Varaždin.
Molim jednu za Trakošaan. Za prvi autobus koji ide.
U 20.15.
Molim!?!
Imate u 19.15 s presjedanjem u Ivancu.
Ma, ni slueajno!
Sjedam na klupicu. Eitam Milu. Gle, zanimljivost! Svaki ton u solmizaciji ima neki terapeutski ueinak. Re umiruje. Dajem sama sebi intonaciju – re, re, re…
Umirena, kupujem kartu s presjedanjem u Ivancu. Vueem za sobom koveeg. Blaženi kotaeiai. Vozae je simpatiean: «Dajte mi taj kofer. Bum vam ga odvlekel, stavil u bunker i još vam ne bum ništ' naplatil!» O, fino. Eini se da me ipak krenulo.
I mi se vozimo, la, la, la, la…U Gojancu je krumpir po kunu i pol. A ooooogrooomna lubenica 10 kn. Da zamolim vozaea da stane? Pa da nabacim par lubenica za lubenica-party? U east brza dolaska u Trakošaan?
Ne treba. Sam je stao. Nasred ceste. Pa povratak natraške. Ulazi postarija žena: «Joj, dobro da ste me ostavili...ve, ne!»
S nostalgijom u oeima gledam skretanje za Trakošaan. I mi skreaemo. Ali, suprotno. Tonem u neke svoje misli. Odjednom, tutanj. Kolona paradajza (rajeica) juri niz autobus. Osjeaam se prozvanom. Skupljam ih uz pomoa predstavnika suprotnoga spola. Do Ivanca je mir. Tek osjeaam znatiželjne poglede na sebi. Nova sam. Ali, nitko ništa ne pita. Za razliku od busa u koji smo presjeli.
Paradajz-vlasnica, paradajz-pomoanik i ja vozimo se iz Ivanca prema Trakošaanu. Bojažljivo mi stiže prvo pitanje. Kad vide da sam od odgovora, stiže rafalna paljba pitanja svih prisutnih, plus vozaea. Osjeaam se kao kod prof. Mikiaa na ispitu. Na sva pitanja moram znati odgovor. I znam (kao što sam i kod njega znala).
Paradajzi su opet poletjeli. Zadatak sakupljanja istih uspješno obavljen! Sve me poeelo jako zabavljati. Zabavu prekida mobitel. »Pa gdje si ti? Svi su vea stigli!»
Stižem za 5'. Cmok, cmok, cmok, cmok… Otprilike u tom tonu prolazi cijela veeer.

Konaeno: poeetak

U 06.00, tog 24, cimerica Nena i ja sinkronizirano otvaramo oei. Bez budilice.
– Ideš treat'?
– Moooliiim?!
Obje smo otreale. Ona oko jezera, a ja u kupaonicu.
08.00. Dvorana puca po šavovima. Štreberski sjedimo. Svjedoci smo otvaranja još jedne Medijske škole…
«Dobrodošli……..Molimo vas da poštujete dogovorenu satnicu. Da ne kasnite. Ovo je škola. Tako se moramo i ponašati.»
Hm. A je l'? Proueavam koju bih lampu prvu mogla žrtvovati…
«Dakle, radionicu za TV-reportažu vodi Dražen Ilineia, snimatelj je Darko Drinovac, a montažer Matko Buria.»
Lagani okret 30% udesno. Umjetnieki dojam – five points.
Gle, vraaam se na mjesto ‘zloeina’. Tu sam prije dvije godine ueila snimati, pa o pozicijskom, pozadinskom, holivudskom svjetlu…
Dakle, TV-reportaža je kada…e, dalje vam neau otkriti. Do?ite u radionicu TV--reportaže i naueite kao što smo i svi mi. Eto, sada i tu priznajem pred svima kako sam mislila da je jako tanka razlika izme?u TV-reportaže i dokumentarca. Ali, nije! Hvala, Dražene, razlikujem to sada iz aviona. Ma, da me netko u pola noai probudi i to pita…a, ne, ne treba.
Darko se uhvatio snimateljskih tajni. Njegovo ushiaenje stiroporom prešlo je na Jadranku i mene. Otkrile smo svu njegovu (stiroporovu)važnost za žensku ljepotu. Sjene koju on (stiropor) radi…sve je to idealno da krenemo u biznis sa stiroporskim šeširima…
Matko govori o montaži. Svima nam se to eini još tako daleko. Matko, uspori!
Podijeljeni smo u tri grupe – ‘kukci’, ‘vatrogasci’ i ‘groblje’. Podjelu uloga kod kukaca preuzela je moja trešnjevaeka šefica Jadranka. I tu je pokazala svoje fine, šefovske manire:»Ti, Marina, snimaj. Jelena bu novinar. A ja bum šef!» Priea završena. Zadovoljna sam. Nikad nisam bila tako dobro kažnjena.
Buduai da je Dražen svoj poeetni posao o razlici TV-reportaže i dokumentarca sjajno odradio, što nam je drugo preostalo?! Prionuli smo poslu. Kamera mi je vea u ruci. Iako bih radije da mi je u džepu. Baš mi nekak' leži. Natjeravam kukce po hotelu. Snimam, snimam, snimam…Želim ekstremne situacije! Dar-ko-o-o!
23.00. Predah. Pikado. Eetiri ekipe – dvije muške, jedna mješovita i jedna ženska. Iz raznoraznih radionica. Sandra i ja branimo ženske boje. Odliene smo! Eetvrte. I pst…pikanterija s pikada. Miro Klaria voli pivu s natrenom…Otkrila Sandra…

U potrazi za prieom
Složi prieu. Složi prieu. Složi prieu. Razmišljamo. Razmišljamo. Razmišljamo. I…Balt-Baltazar, Balt- Baltazar, Balt- Baltazar, Baltazar! Ideja! Sutra idemo put Varaždina. Ispitati teren! I taj dan prolazi u upijanju malih tajni velikih majstora reportaže i snimanja. Buduai da su tajne, ne odajem ih. Cijeli nas dan zaustavljaju iz drugih radionica: «Kukci, jeste li složile prieu?»
Da složile!? Vea smo snimile. I montirale.
Eetvrtak se urotio protiv nas. Kiša je nemilosrdna. Vatrogasci su (prema rasporedu) napunili kombi i odmaglili u Varaždin snimati. Za vrijeme dorueka održavamo kratki sastanak. Kiša. Iai ili ne iai? Da. Ne. Meni je svejedno. Aaaajjjjmooo, pa nismo mi takve kukavice!
Nekukavice su vea u Trakošaanu, u oeekivanju busa za Varaždin, mokre.
Jadranka odmah na stanici u Varaždinu kupuje kišobran. Baš je zgooodan! Sva sreaa da pada! Inaee ga nikad ne bih imala. Jelena ogledava svoje cipele. Ja se totalno prepuštam kiši. Tenisice mi se peru iznutra. Je l' nam to trebalo? Rekli su nam da ne trebamo iai! Ali, kukci ne bi bili kukci da ne odzuje.
Palaea Hercer? Samo ravno.
Palaea Hercer? Trebali ste desno.
Palaea Hercer? Ravno, pa prva lijevo, pa prva desno, pa vam je to tam…
Stajanje! Pola sata. Coffica. Normalizacija tlaka (90-60-90). Ou, ups, to nije iz priee o tlaku.
U velikom stilu ulazimo u palaeu Hercer. Razbacujemo se pogledima. Stvarno je u jadnom stanju. Zadatak 2 – kukci. Ostajemo bez teksta. Sjajno je!
Tak djelia mojih misli – gotovo mraene prostorije, kukci u osvijetljenim vitrinama…ma, što je to meni za snimit'! Prava šala! Dar-ko-o-o!
Plan o blic pregledu palaee i kukaca topi se u vodi (kao, uostalom, i mi na kiši). Nakon sat vremena izlazimo. Zadovoljne smo.
I smijemo se smijemo se (ne moru) kiši.
Usput, Jelena u izlogu gleda mokasine. Za presvuai kad se vratimo. Ipak ne kupuje. Budu se ove osušile. Samo je pitanje dana.
Naša predanost zadatku (samozadanom) kriva je što nam je direktni bus za Trakošaan, naravno, zbrisao. Prije 40'. Ali, ja znam put. Presjedanje. Preko Ivanca.
Daj gledaj da ne fulamo Ivanec!
Ne budite smiješne! Pa tam' sam k'o doma!
Putem je raspoloženje na najvišoj razini. Ipak su nam kadrovi v žepu! Jedva eekamo hotel! Ali, per aspera ad astra. Bus nasred ceste gasi motor. Stajanje 20'. Vozae i nas tri. Molimo ga da krene. Prijetimo mu. Eak mu želimo i pjevati. Ali, ništa!
Strieeeek voza-ae, kaj možda imate WC u busu?
Neee, al' imam papira!
?
Je, kaj?! Morete tu odma' uz bus. Ni'ko vas videl ne bu. Pa poglejte kak' pljušti. Svi su vam u kuaama.
Iz lepeze razloga izdvojih jednu. Neki vole gledati kroz prozor kako lijepo pada.
U još veaem stilu nego u palaeu Hercer ulazimo u predvorje hotela. Tisuae upitnika, nekoliko desetaka pari oeiju dolijeae do nas. Vatrogasci se još nisu vratili. Pomažu kiši ugasiti vatru.
Dvadesetminutno tuširanje prevruaom vodom. Zasluženi rueak. Eto i naših.
Slobodno poslijepodne, do 5, za one koji nemaju posla. Ali, nas tri imamo. Odmah nakon rueka odlazimo na terasu hotela pisati prieu. Pa neaemo valjda raditi unutra. Vani je tako lijepo granulo sunce! I smijemo se smijemo se ( ne moru, ne kiši ) suncu.
17.00. Grupa je na okupu. Eitamo svoje. 1. kadar – to, 2. kadar – to, 3. kadar…Stiže pohvala 2D (Dražena i Darka). Proparale smo nosom nebo. Tri dugaeke pruge. Svaka u svojoj omiljenoj boji. Pokazala se duga.

I petak za snimanje
Dan D. Petak. Kukci i groblje – pravac Varaždin. Prvo palaea Hercer i kukci.
«Marina, evo ti kamera, stativ, pinca, kabl, 5 kg krumpira, lubenica, vreaa cementa…»
«Moooliim?! A ono, kavaliri i to…?!»
«Snimateljski posao je težak. Nije to samo ‘do?i i snimi’, nego i nosi i pripremi.»
«O-kej! Daj!»
Prenosim kameru sa stativom. Uz mene, mašuai i lijevom i desnom rukom, zadovoljno hoda Darko. Baš zna lijepo fuakati. Ipak, u kljuenim trenucima (stube i sl.) uskaee i sve preuzima. Pokušavam ga zastrašiti razlieitim ženskim udrugama za zaštitu žena vea od neeega, ali ne prolazi.
«Gle ovaj kadar. Vrati se! Sad ga švenkaj…dooo-bro…sad u drugu stranu…fiiii-noo…pa sad gore, pa dole, pa zumiraj…»
E, neodluena li muškarca! Kam' iti?
Sjetih se vica. «Doktore, doktore, pomozite mi! Stalno sam u nedoumici! Ili…možda nisam?!»
E, a onda je došao za filmsku povijest važan trenutak. Jadranka je, nakon Dvadesetominutnog držanja mikrofona u stavu mirno, zakljueila: najlakše je biti novinar. On samo s papiriaem u ruci postavlja pitanja. Snimatelj samo snima i to sa stativa. Najteže je držati mikrofon!
I direktor palaee Hercer bio je na pragu toga zakljueka. Nakon što se Jadranki mikrofon nekoliko puta opasno zaletio prema njegovoj glavi, izjavio je: »A gotovo bu kad gospo?i padne mikrofon na mene. Kaj smo napravili, napravili smo. Mikrofon, gore!»
U podrumu smo. Darko meni zdesna (kao i cijelo snimanje, premda je bio i slijeva).
«Eee, do?i tu u pijesak i švenkaj», pogled mu pada na bljesak mojih šljokica na sandalama, «ma, ne. Nije to baš neka ideja. Obleka ti je prava snimateljska.»
«Molim?!» Koji izazov! Rolam hlaee do koljena) . «Tko ne može?!»
Ipak se ne ide. Izlazimo na sunce. Do nas stiže Jadranka: »E, Marina, a zakaj ti nemaš tenisice?»
Dražen zakljueuje da smo se stvarno predali poslu.
Odlazimo na groblje. Kukci su slobodni. Ipak, na poeetku malo pomažemo. Držim stiropor. Ima Jadranka pravo. Najteže je to. Osjeaam kako mi suneane naoeale kližu niz nos.
Usput mi se po glavi mota vic o ženi koja hoda po groblju pa sretne nekog eovjeka: »Oprostite, znate li gdje je polje 26?» Ovaj je mrzovoljno pogleda: »Kaj si izlazila kad se ne znaš vratit'?»
Ostatak je Medijske škole na Ravnoj gori. Mi smo se dragovoljno žrtvovali za ideju.
Gotovi smo. 17.00. Za Ravnu goru prekasno. Eastimo se špancirfestom. Španciramo i ogledavamo. Dok Jelena i Jadranka biraju sladoled, ja razgovaram s umjetnikom. Upravo završava purana u drvetu. «E, a zakaj vaš puran ima tak' zavrnutu glavu?»
«Zato kaj se šepuri!»
»A ja sam mislila da pere glavu kod frizera!»

TV-reportaža zadovoljna
Za vrijeme veeere TV-reportaža djeluje jako zadovoljno. Sve je snimljeno. Sad montaža.
Cijela je subota radna. Ali, baš radna. Najprije pregled materijala. Taj prvi prolazi profesionalno. Drugi nam vea otkriva niz smiješnih dijaloga. Treai pregled materijala jedva izdržavamo od smijeha. Šteta kaj se taj dijalog briše. Glavama lutaju lude misli. A da…ma, ne. Nemamo vremena za to. A to nam i nije zadatak. Pašteta!
U radionici slažemo raspored za montažu. Matko stupa ne scenu. Iako je cijelo vrijeme montirao, ovo što slijedi u veaoj je brzini.
Eto i kukaca. Sve smo smislile. Ali, 2D su nam malo poremetili koncepciju. Onda smo došle u pat-poziciju. Dale smo se u teške rasprave oko jednoga kadra. I tko zna dokle bi to trajalo, da se Darko nije upleo: »Skratite kadar na poeetku i prebacite ona tri ispred!»
«Isuse, Darko, kak' si ti pametaaaan! Kak' se ja toga nisam sjetila pa da i ja budem isto tako pametna?»
E, to ti je to. Iskustvo. Dok mi iz Ahilove pete navlaeimo rješenje problema, 2D ga vea imaju na vrhu jezika. Sjajno.
Posljednji dan prije projekcije Dražen, Darko i Matko ne stižu ni jesti. Glancaju naše reportaže. Na sveeanoj veeeri eita im se s lica. Zadovolji su. Oko 05.00 (ali ne zbog rada, nego zbog plesuckanja najupornijih) sklapam oko. Tek do 07.15. Posljednji dan. Baš tužno. Uvijek me (manja ili veaa) tuga uhvati na rastanku. Ali, neau o tome. Nije mi takav image.
Dakle, projekcija. TV-reportaže su izvrsne. Zasipaju nas pohvalama. Baš smo važni.
I smijemo se smijemo se ( ne moru, ne kiši, ne suncu ) uspjehu.
Cmok, cmok, cmok, cmok… Rastanak. Jaea polovica moje cimerice Nene doletio je i ja sam s njima odletjela.
No, prije toga…zahvaljujem Draženu na onoj tankoj niti razlike izme?u TV--reportaže i dokumentarca, koju je tako dobro podebljao. Više nama zabune.
Zahvaljujem Darku na otkrivenim dodatnim tajnama kod snimanja. I bez obzira na to, grozim mu se. Tužit au ga Veri. Neka zna da me je prezarazio snimanjem! No, potkupljiva sam. Ako me primi na dodatnu…
I Matku na strpljivosti.
Hotel ostaje iza nas. Nije mi žao mojih produženih ruku od nošenja kamere i stativa, ni ojaeanih mišiaa, ni potrgana remeneiaa na sandalama… Zadovoljna sam.
TV-reportaža radionica je pred kojom skidam kapu.
Samo se nadam da ne pada kiša.

Marina Zlatarić