MM izlog

KYOTO 2003: USPORAVANJEM DO BUDUĆNOSTI

Uz predstavljanje projekta Weekend Art: Halleluja the Hill Aleksandra Battiste Ilića, Ivane Keser i Tomislava Gotovca na Bijenalu u Kyotu 2003.

Projekt Weekend Art: Hallelujah the Hill na Bijenalu u Kyotu 2003. predstavljen je performansom autora projekta Aleksandra Battiste Ilića, Ivane Keser i Tomislava Gotovca na samom otvaranju, zatim projekcijama slajdova Weekend Arta za trajanja bijenala te autorskim novinama Weekend Art.
Bijenale u Kyotu u jednomjesečnom programu od 4. listopada do 4. studenog 2003. predstavio je šezdeset umjetnika. Osim izložaba, performansa, projekcija filmova i videoradova te simpozija, uključio je i tradicionalne umjetnosti, suvremeno i tradicionalno kazalište, projekte s hranom, ceremonije ispijanja čaja te rasprave o alternativnoj kulturi, politici i životu.
Tema Bijenala bila je Usporenost, a podnaslov Usporavanjem do budućnosti. Bijenale u Kyotu svojom se problematikom i pristupom odlikovao posebnošću za razliku od brojnih drugih bijenala u Japanu i u svijetu. Proizvod je to sveučilišta u Kyotu, pa mu namjera nije bila postati kulturna ekstravagancija nego umjetnička, filozofska i sociološka studija vremena u kojem živimo. Na to ukazuju i naslovi simpozija kao što su: Umjetničke strategije: Memorija, vidljivost, zajednica, ili Usporenost u kulturalnom pluralizmu.
Sudionici bijenala bili su Trinh T. Minh-ha (Vijetnam/SAD), Krzyztof Wodiczko (SAD), Tamiko Thiel (SAD/Njemačka), Irwin (Slovenija), Otavio Donasci (Brazil), Weekend Art (Hrvatska), zatim Yoshihiro Suda, Tadasu Takamine te Shozo Shimamoto, jedan od članova legendarne konceptualne grupe Guttai iz Japana.
Tijekom listopada posjetioci Bijenala mogli su uživati u projekcijama filmova Tomislava Gotovca, retrospektivi filmova vijetnamske autorice Trinh T. Minh-ha, plesnom performansu Oho do tramandua iz Brazila, predstavi Japanca Toshira Suzue, u repertoaru kenijskih plesača i glazbenika, te u art-dionici naslova Čitanje grada u organizaciji francuskoga tima umjetnika.
Tradicionalne umjetnosti zastupljene na bijenalu nisu bile prikazane na rutinski način, nego kao nove eksperimentalne forme: Drama no primjerice bila je nadahnuta Kafkom, a tu su bile i varijante drame kyogen i pekinške opere te ostale kombinacije između disperatnih formi japanskog, korejskog ili kineskoga teatra.
Naglašena veza istok – istok, koju je moguće bilo nazrijeti iz radova spomenutih imena sudionika, nije slučajna. Za nju je zaslužan Hiroshi Yoshioka, ravnatelj Bijenala, koji je, kako je i sam naglasio, htio “svratiti pozornost sa stereotipne percepcije kulture koja je ozbiljno podijeljena na jednostavnu opoziciju između Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, ili bogatih i siromašnih”. Hiroshi Yoshioka, filozof po edukaciji, specijaliziran za estetiku i suvremenu teoriju, profesor je na Institute of Media Arts and Sciences (AIMAS) na Gifu, Ogaky-city. Autor je knjige The State of Contemporary Theory: Complex Systems, Cyberspace and Affordance, 1997. Glavni je urednik časopisa Diatext, koji izdaje Kyoto Art Centre. Da je Bijenale u Kyotu bio dugo i pomno pripreman, dokaz je i sadržaj istoimenoga časopisa koji je mjesečnim prikazima u protekle dvije godine zapravo pripremao japansku publiku za Bijenale predstavljajući pojedinačne opuse gotovo svih autora koji sudjeluju.
Usporenost kao sociološko-umjetnički element, uz podnaslov bijenala Usporavanjem do budućnosti nudi se kao kontrast brzu ritmu života u Japanu i širom svijeta.
Poziv Weekend Artu za sudjelovanje na Bijenalu došao je od organizatora Hiroshija Yoshioke iz Kyota te kustosice Marine Gržinić iz Ljubljane.
Projekt Weekend Art: Hallelujah the Hill, rad Aleksandra Battiste Ilića u suradnji s Ivanom Keser i Tomislavom Gotovcem, nastajao je od 1995 –2003. godine, isključivo vikendom na Medvednici. Kao projekt o Zagrebu, dijalogu s prirodom, o realitetu, životu, životnom prostoru i o umjetničkim okolnostima, taj ‘rad u nastanku’ zasniva se na kontinuiranom performansu bez publike dokumentiranu samookidačem na dijapozitivima.
Brojne scene Weekend Arta reminiscencija su na filmove autora poput Jonasa Mekasa, Ozua, Kurosawe ili Hitchckoka te se stoga projekt naziva još i ‘filmom realiziranu u slajdovima’.
Projekt je do sada bio izlagan u obliku slajd projekcija, jumbo-plakata, razglednica, autorskih novina te fotografija u muzejima i galerijama moderne i suvremene umjetnosti u Zagrebu, Berlinu, Stockholmu, Amsterdamu, New Yorku, Columbusu, Ljubljani, Barceloni, Budimpešti, Lyonu, Moskvi, Kopenhagenu, Beču, Dublinu...
Središnje mjesto Bijenala bio je Kyoto Art Centar, filmske dvorane, kazališta, ali i ulice, hramovi te željeznički kolodvor u Kyotu, kao stjecište pojmova brzine. Tisuću i šesto hramova u Kyotu bilo je nezaobilazno polazište za uključivanje ceremonije čaja u manifestaciju. Kyoto je upravo tipičan spoj kontrasta između usporenosti i brzine. Kao prijestolnica Japana iz doba prije modenizacije, Kyoto, za razliku od Tokija, još u svakodnevnici njeguje djelomičnu sporost, sve manje tipičnu za ubrzani Japan.
Kyoto, okružen planinama, pomalo okužen smogom zbog rijeka automobila, važno je naglasiti, ostavlja mnogo prostora biciklistima i šetačima. Brzina kretanja kreće se od Shinkansena, superbrzih bullet-vlakova sve do usporena hoda u zelenilu zen-vrtova za meditaciju. Vrtna hodočasnička odredišta ucrtana u turističkim mapama stanovnici Kyota manje posjećuju, ali se zato redovito usmjeravaju prema obližnjim planinama. Odnos prema prirodi te relacija ekstrema prirodnog i artificijelnog okoliša jedan je od najjačih impulsa ljubitelja umjetnosti u Japanu. Stoga je Weekend Art; Hallelujah the Hill, performans koji smo izveli u Kyoto Art Centru uglavnom pred japanskom publikom, imao i nešto drukčije iščitavanje. Za jednosatna performansa u kojem smo sve troje bili goli nosači projekcije slajdova nastalih tijekom osmogodišnjih odlaska na Medvednicu, ovdje smo naišli na pomno i pažljivo iščitavanje. Ista projekcija slajdova naime u nekom od europskih konteksta bila je prihvaćana više kao informacija proizvoljnog trajanja, na koju su se posjetitelji povremeno vraćali, ali koju najčešće ne bi pokušati strpljivo obuhvatiti u cjelokupnu trajanju višekratnih projekcija od tristotinjak slajdova u loopu. Dok je performans u europskom kontekstu bio obilježen prihvaćanjem informacije, u Kyotu je on bio prihvaćen više kao meditacija. Na poziv Weekend Artu za sudjelovanje na bijenalu Hiroshija je Yoshioku između ostalog potaknulo nekoliko pitanja proizašlih iz sad već gotovo tisuću snimaka načinjenih na Medvednici. To su između ostaloga naša pitanja proizašla iz višegodišnjega konteksta izmještenosti, odlaska iz grada i obraćanja prirodi: može li se performans bez publike zvati uopće performansom, da li je weekend-artist još pravi artist te pitanje možemo li mi konzumirati vrijeme ili samo vrijeme može konzumirati nas. U prilog protjecanju vremena i tijelima može se još dodati da se u Japanu, u zemlji još površno tumačena rascjepa između obuzdavane seksualnosti i žudnje za komunikacijom i prisnošću (na što ukazuje izrazita požuda za komunikacijskom tehnomanijom), naše se projekcije na golim tijelima nisu ni u jednom trenu mogle manifestirati kao društveni protest tako prirodan na europskom tlu. Projekcija na golim tijelima u Kyotu bila je prihvaćena kao logičan slijed manifestacije godišnjih doba, gdje tijelo preuzima ulogu legitimna svjedoka vremena.
Kako usporenost može utjecati na tijelo, bila je tema i jednog od brojnih simpozija. Sporost ili usporenost u suvremenom društvu pojam je danas negativnih konotacija. "Suvremena civilizacija koja je slijedila brzinu rezultirala je problemima okoliša, politike, društva i kulture. Budući da ne možemo više slijediti koncept snažnijeg i bržeg razvoja, nadam se da možemo razmišljati o budućnosti usmjeravanjem pažnje na usporenost", rijeci su Hiroshija Yoshioke, koji u svojim predgovorima o bijenalu pokušava naslutiti moguće vidike izvan kapitalističke ekonomije, koja širom razvijenog i nerazvijenog svijeta iskušava sve granice iskorištavanja ljudskog tijela kao robe. Dijalog o usporenosti, koji se razvija na paralelnim manifestacijama i simpozijima Bijenalu u Kyotu bit će objedinjem dokumentarnim zapisima i teoretskim tekstovima u sveobuhvatnoj knjizi u proljeće 2004.

Ivana Keser