NOVE KNJIGE

Pop-proizvod u najboljem smislu

Nenad Polimac: Leksikon YU filma, Naklada Ljevak, Zagreb, 2016.

Oblikovanjem osmišljena i izvedena kao zgodna knjižica koja u tzv. šireg općinstva neće izazvati zazor od mogućnosti susreta s respektabilnim, učeno-dosadnim ostvarenjem, prohodnim tek uz napor koji se usputnom filmskom konzumentu ne doima vrijednim truda, nego mu se učiniti privlačnim, neobveznim, lako probavljivim, pa i razonodno zanimljiviim artefaktom, Leksikon YU filma i sadržajno je koncipiran i ispisan tako da čitatelja informira,  pouči i uputi uz naizgledno neobveznu lakoničnost.

To prvo samostalno autorsko uknjiženo ostvarenje Nenada Polimca (1949), od 1970-ih naovamo  medijski, odnosno dnevnonovinski najpostojanije prezentnog hrvatskog filmskog kritičara i komentatora, sa sigurne povijesne udaljenosti daje stručno-zabavno-komentatorski osvrt na domete i obilježja jugoslavenske kinematografije koja je u razdoblju od 1947. do 1990. iznjedrila nešto manje od devetsto dugometražnih igranih filmova.

Leksikon Yu filma, N. Polimac

Polimac, dakako, nije prigodno gostujući sveznadar već marni proučavatelj i znalac materije koju, kao autor s višedesetljetnim iskustvom malne svakodnevnog komuniciranja s čitateljima novina i časopisa, predstavlja pitkim, regbi jednostavnim i nezahtjevnim stilom. Kad god je moguće, a uglavnom jest, tekst o pojedinom filmu začinit će kakvom anegdotalnom crticom, među kojima mnoge nisu poznate ni upućenijim filmoljupcima, a koje, opet, i nisu tek nevažna zrnca bizarnosti, nego počesto mnogo govore bilo o samom autoru i djelu, bilo o okolnostima u kojima je ono nastalo i u kojima je neposredno percipirano. Navodi o tome da je Hajrudin Krvavac u partizanskoj akcijskoj veleuspješnici Valter brani Sarajevo (1972) gotovo doslovno kopirao neke scene iz američkog ratnog filma Ekspres pukovnika Ryana (Von Ryan's Express, SAD, 1965)  Marka Robsona, o tome da je (anti)partizanskom filmu Živojina Pavlovića Zaseda (1969) zbog ideološke nepoćudnosti efektivno onemogućena kino-distribucija, dok je na Pulskom festivalu nagrađen posebnom nagradom te je uvršten i u službeni program Venecijanskog festivala, a prikazivan je, nota bene, vojnicima Jugoslavenske narodne armije na odsluženju vojnog roka (!) ili o tome da je Rainer Werner Fassbinder bio ozbiljno zainteresiran za suradnju sa slovenskom glumicom Milenom Zupančić, nisu tek beznačajan dekorativni prah, već dobrodošle gradivne česti u slikanju obilježja jugoslavenske kinematografije.

U kratkim člancima, popraćenima osnovnim proizvodnim podacima, Polimac obrađuje dvjesto dvadeset osam filmova, raspoređenih u dvije skupine. Nazvane su Najbolje od YU filma i Bez njih se ne može, pri čemu valja spomenuti da je naslov prve, Najbolje od YU filma, izabran na inzistiranje urednika, dok ju je Polimac htio imenovati manje određujućim nazivom Najvažnije od YU filma. Nije zgorega usput dometnuti i to da je ostvarenje pothvata potaknuo Nenad Rizvanović, tadašnji urednik u zagrebačkoj Nakladi Ljevak, dok je Polimac bio izabrani i dragovoljni izvršitelj ideje, a ne njezin inicijator. Gotovo svaki tekst popraćen je crno-bijelom fotografijom iz filma, a osim vrlo kratkih sadržajnih osnova i prosudbene karakteristike, Polimac redovito govori o prijamu i odjeku kod publike i kod političkih tijela, o nagradama u nas i u svijetu, eventualnom međunarodnom uspjehu i distribuciji. Najizrazitija obradbena karakteristika je zamalo neizostavan komentar o odnosu misli pojedinog filmskog ostvarenja prema tekovinama socijalizma, a što je onomad bila gotovo najvažnija prizma kroz koju je u nas općenito promatrana, a neizbježno i promišljana slikopisna umjetnost. Sve to autor uspješno nastoji predočiti u obliku koncizne, po mogućnosti donekle intrigantne priče, a ne suhoparnim nizanjem podataka.

Zaseda, Živojin Pavlović, 1969.

Devedesetak stranica zauzima poglavlje Filmske legende u kojem su podastrti portretni krokiji stočetrdesettroje najznačajnijih glumaca, redatelja, scenarista, skladatelja i ravnatelja filmske fotografije, da bi se u završnici našlo sedam eseja u kojima, govoreći primjerice o mijenama žanrovskog profiliranja, o usponu i padu tržišta, o međurepubličkim suradnjama i o gostovanjima stranih filmskih uglednika, Polimac živo, zanimljivo i izvan ustaljenog gledišta ocrtava neka, možda najistaknutija obilježja jugoslavenske kinematografije.

S iznimkom 47-minutne Izgubljene olovke (1960) Fedora Škubonje, Leksikon YU filma bavi seisključivo cjelovečernjim igranim filmovima, dakle, glavnom, najvidljivijom, najpopularnijom i najznačajnijom maticom kinematografije, što će reći da je i u tom smislu posrijedi djelomičan, a ne zaokružen i potpun pogled na slikopisnu povijest negdašnje nam domaje.

Polimčev izbor, mješavina kanonskog i subjektivnog mišljenja, ne treba shvatiti kao konačni sud ili završnu riječ, nego kao poglede, uvide, interpretacije, odnosno dovoljno pouzdane i relevantne kažipute informiranog, posvećenog znalca i ovjerenog poklonika prema kojima se mogu odmjeriti, artikulirati ili korigirati vlastite procjene, dojmovi, doživljaji. Baš kao što na taj način valja usvojiti i ambicioznije pothvate u kojima su se ovdašnjom kinematografskom baštinom bavili Ivo Škrabalo u knjizi Između publike i države – povijest hrvatske kinematografije 1896-1980 (Znanje, Zagreb, 1984) i njezinim nastavcima, odnosno preradama 101 godina filma u Hrvatskoj (Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1998) i Hrvatska filmska povijest ukratko (VBZ, Zagreb, 2008), zatim Nikica Gilić u Uvodu u povijest hrvatskog igranog filma (Leykam international, Zagreb, 2010) te Jurica Pavičić u knjizi Postjugoslavenski film: Stil i ideologija (Hrvatski flmski savez, Zagreb, 2011).

Svoj samostalni uknjiženi prvenac Nenad Polimac sam je nazvao pop-proizvodom. Predmetni leksikon posve ispunjava tu svoju namjenu. Kao vrsnim perom napisan, informativan,  koristan, lako prohodan priručni vodič kroz kinematografiju socijalističke Jugoslavije za čija djela dodatno budi interes i kod zahtjevnijih i kod manje zahtjevnih korisnika, bez sumnje je i nadmašuje.

Janko Heidl