english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2017.
83

IZA KAMERE, U PRVOME LICU

Bunt kao put do mira i zajedništva

Kako je nastao Plan A

Volin filmove koji uvate neki trenutak karakterističan za vrime u kojen nastanu. Nešto ljudsko i stvarno. Ka oni boravci Billa Murraya po japanskim hotelima u Izgubljenima u prijevodu (Lost in Translation, SAD/Japan, Sofia Coppola, 2003). Mislin da su tamo točno prikazana stanja u kojima se nalazi ekipa koja stalno putuje nekim poslon i odsjeda po takvin sobama. Ili neki švedski kratki film koji san gleda. Tamo penzioner po cile dane leži u skromnom stanu i ne zna šta bi sa sobom. Pa mu pokuca mlada cura na vrata prodavat nešto i odnos brzo izađe iz očekivanog okvira. Ona skuži da je on sjeban. Totalno razumin te likove. Činilo mi se da Plan A isto ima takav neki okus koji je stalno prisutan među ljudima.

Scenarij san napisa zbog jednog momenta koji se desia na Ižu. Sidia san na terasi s materon  i ona je pričala kako joj je banka po peti put prominila vlasnika. Tamo je radila još od kad je završila faks. Došla je neka nova šefica njenog sektora iz Slovenije i jedan dan joj samo rekla da je polako vrime za otić u prijevremenu mirovinu.

Bilo mi je na početku naporno to slušat i pita san je zašto nije sretna šta ide u mirovinu? Pa mi je sinulo da san glup i da bi se moga probat stavit u njenu kožu. Žena je provela cili život u toj firmi, nije imala baš ni neko društvo van ekipe s kojon radi i sigurno ju je puklo na više razina kad joj je potpuno nepoznata žena uletila da je vrime za pokupit se.

Onda san još neko vrime razmišlja o toj priči i postalo mi je jasno da se to svakom dogodi. Meni sigurno pet ili šest puta. Svak bar jednon popije otkaz. Ili nas stigne rok za neku mirovinu. Radi se o fenomenu koji je stalno tu negdi oko nas. Činilo se ka tema koja vridi bit ispričana kroz kratki film.

Staroj san ga na kraju i posvetia. Mislin da da je ona odgovorna za nastanak koliko i ja.


Plan A

Poklopia se i period kad san po prvi put baš tia snimit nešto svoje i ovo se činilo ko prilika koju baš treba zgrabit. Sve šta bi napisa sla san Igoru (Jelinoviću) koji mi je bia ka neki script doktor i dava savjete šta još mogu pojačat ili eventualno smanjit. Pomoga mi je da likovi ne ispadnu negativci i da ih ko publika možeš razumit. Mislim da smo uspili u tome. Prvenstveno zbog Ksenije (Marinković) i Jadranke (Đokić) koje su to tako dobro napravile i odma skužile bit samog teksta. Opće nismo imali probe. Našli smo se na kavi i skužili da govorimo isti jezik. Čim su one zagrizle to je nekako krenulo samo od sebe.

Kad smo prvi put zvali Kseniju i pitali za ulogu, sitia san se da san negdi pročita kako je neki redatelj ponudia ulogu velikoj glumici i na prvotno odbijanje odgovoria da ne može zamislit film bez nje. Pa je ova pristala. Ksenija je prvo rekla da ne zna može li pobić s probi iz HNK taj vikend kad snimamo. Meni je već bilo jasno da to mora igrat baš ona. Pa san joj napisa mail da ne mogu zamislit ovaj film bez nje. Ne samo da je pristala, nego je predložila još i Jadranku za ulogu šefice. Dogovorili smo da je ne odigra ko kuju nego da ju iznese kroz toplije boje. Da ta Đokićkina šefica bude prvenstveno kreativna i profesionalna arhitektica. Pa onda davateljica otkaza koja slijedi neku administrativnu uputu koju je dobila iz Uprave. Šta se tiče Ksenije, iman osjećaj ka da nije glumila nego jednostavno kanalizirala arhetip žena koje žive oko nas i nalaze se u sličnoj poziciji ko i njen lik.

Puno više vidim oko sebe jake i višeslojne likove u ženama nego među muškom populacijom. Bar ja to tako vidim u našoj sredini, možda negdi drugdi nije. Mislim da ovakve žene čine dobar dio populacije. Recimo jednu petinu ili šestinu. To je stvarni život koji osjećan i puno mi se kod pisanja lakše povezat s nečim šta je tako uzemljeno.

Samo snimanje je bila čista egzekucija. Rina (Barbira) san upozna na nekom od setova i brzo smo klikli. Svidilo mi se kako je snimia Igorov film Medo mali (2015). Kad je upa u Plan A iman osjećaj da smo se razumili. Sviđa mi se kako je moje vizualne opise i ideje pretočia u konkretnu sliku. Pomoga je puno i režijski, nudia dosta konkretnih ideja kako snimit kadar, odakle počet i di završit. Tili smo da film ima neki blago artificijelni look, ka neki futuristički noir zbog onih roleta u prostoru na početku filma za vrijeme sastanka. Činilo mi se da bi se to dobro naslonilo na suspense koji smo polako tili gradirat. Možda to niko i ne vidi al meni je osjećaj tog interijera na kameri fenomenalan.

Plus okolnost da je vlasnik prostora Pero (Vuković) u kojem smo snimali arhitekt. Svidilo mu se sve od početka, tia je sudjelovat i čut šta radimo. Tako da san ga jednostavno pozva da bude scenograf. Složia je neke od svojih radova u makete koje smo snimali za uvodnu i odjavnu špicu. Ima san ideju da želim iskoristit te njegove makete za nešto pa je Rino predložia da kamera klizi po Perinom redoslijedu maketa i onda smo preko toga ušli in medias res u prvu scenu.

Ta lokacija modernog arhitektonskog biroa mi se na prvu činila da bi mogla predoslovno izgledat ko neka korporacija, al na kraju san stvarno zadovoljan kako smo je humanizirali i povezali s radnjom. Recimo ono slovo A kad Jadranka na kraju zatvori vrata svog ureda je slučajno bilo tamo i to su neki detalji koji su meni čar ovog filma.


Plan A

Šta se tiče finala koji je nasta u montaži s Karlom (Vorihom), bila je neka bojazan da će početak odudarat od ostatka filma. Al zapravo je tako trebalo bit, raskadrirano u svrhu upoznavanja likova i njihovih odnosa. Ža mi je šta to nisam ima snimljeno u nekoj šemi s jednim-dva kadra al zapravo, sviđa mi se i ovako. Film počne ko televizijska serija o odvjetnicima pa tek nakon prve scene uđe u neki režijski sistem koji po meni funkcionira do kraja.

Festivalski život je krenia na FMFS-u u Splitu, pa na Danima hrvatskog filma i Kratkima na Brzinu u Zelini...Tamo je Ksenija osvojila nagradu za najbolju glumicu. Nakon Sarajeva su nas uvrstili i na CinEast u Luxemburgu.

Totalno me iznenadilo kad  smo  dobili nagradu za ljudska prava na Danima hrvatskog filma. U Sarajevu su pisali, parafraziran, da film govori o sistemu i antisistemu, da pokazuje clash svijeta koji zna samo za Plan A naspram svijeta u kojem se svoja posla obavljaju časno i pošteno. Meni je samo bia osjećaj da film priča o nečem jako bitnom u ljudima i da to ništa ne može ispričat tako ko ta priča.

Možda Jadrankin lik više počne cijenit Ksenijin lik na kraju filma. To je na publici, da svatko odluči za sebe. U svakon slučaju, bitan je taj trenutak u kojem se Ksenijin lik svjesno zauzme za sebe.

Šta se mene tiče, nadan se da će utjecat na nekog da isto napravi i za sebe. To govorin iz vlastitog iskustva. Strah od zauzimanja za sebe je potpuno suvišan. Ako zamisliš najgori scenarij, da će uslijedit velika agresija ili trenutna smrt, u većini slučajeva neće. Čak i da me netko napadne zbog moje istine uzvratit ću sa svim šta jesan i opet dobro. Možda nas tada ljudi čak i više cijene. Ako je to nekome after taste filma ja san i više nego zadovoljan.

Kad bi većina nastupila poput Ksenijinog lika, mislim da bi među ljudima bilo više zajedništva. Ozbiljno. Mislim da bi više cijenili, osjećali i razbuđivali jedni druge. Samim tim i pomagali jedni drugima. Ne znam je li bunt put do mira i zajedništva, al mislin da je definitivno pogon društva. Šta san stariji, osjećan da bunt može polako okoštat i cijedit se u sve sitnijim bočicama. A smjesa bunta je toliko važna. Ako nema bunta i zauzimanja za sebe – svi zaspu. Kad-tad. Pa prelazi na Internet, vuče se po kavanama, al šta ako ga svak krene manifestirat u svojoj stvarnosti? To je pitanje po kojen ću defintivno pamtit ovaj film.

Tomislav Luetić

Dnevnik zvirovanja 2010. – 2016.
Nije ugodno razgolititi se pred publikom

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum





















Statistika posjeta