english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2017.
83

ČUVARI BAŠTINE

Nesvodiv na filmografske jedinice

Uz „Ja sam nevin!“, retrospektivu filmova Tomislava Gotovca u Art-kinu Croatia (Rijeka, 23. rujna - 21.studenoga 2017), ostvarenu u okviru retrospektivne izložbe „Tomislav Gotovac: Anticipator kriza – Kuda idemo, ne pitajte“ (Muzej Moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 22. rujna – 26. studenoga 2017)

Za nekoga tko je izjavio “Čim ujutro otvorim oči, vidim film”, odsjedio u mraku kinodvorane veći dio života i relativno mlad postao jedinica filmske enciklopedije, Tomislav Gotovac alias Antonio G. Lauer (1937-2010) možda i nije bio tako plodan filmaš. No njegova prisutnost u kinematografskom prostoru bila je jedinstvene vrste.

Gotovac je prije svega, do samoga kraja, bio neumoran i strastven gledatelj, svakodnevni gutač repertoarnih i kinotečnih filmova, potom amater posvećen traženju forme svog vlastitog nenarativnog i vrlo osobnog underground filma, glumac-performer prije pojave performansa, zatim transgresivni (anti)junak subverzivnih fikcija i cameo-ikona autorske generacije jugoslavenskih redatelja, naposljetku i dokumentarni subjekt umjetničkih prijatelja, kolega i fanova. Doda li se tom nizu raznih filmskih uloga i film koji je multimedijski konceptualac, opsjednut podjednako hollywoodskim moviejem i američkim jazzom kao i s(o)vjetskim modernističkim filmom, ostvario drugim sredstvima (fotografijom, slikarskim kolažima, hepeningom, performansom i umjetničkim akcijama) jer, za Gotovca „sve je to movie“ – njegova filmska ostavština učinit će se nepreglednom i nesvodivom na uobičajeni popis filmografskih jedinica.


Plastični Isus, Lazar Stojanović, 1971.

Prateći program retrospektivne izložbe „Anticipator kriza – kuda idemo ne pitajte“ filmska retrospektiva Art-kina Croatia, podijeljena u osam programa, legitimira Tomislava Gotovca množinom njegovih filmskih uloga, odigranih od početka 1960-ih do ranih milenijskih godina. Želi ga prikazati i kao totalnog filmaša i kao totalnog umjetnika koji je, živeći promatrački samouvjereno, brisao granice između života i umjetnosti, između različitih umjetničkih medija, otimao i prisvajao od tuđeg kako bi stvarao vlastito i autentično djelo, pomirivao i spajao naizgled nespojivo i nepomirljivo, upisivao sebe u (političku i filmsku) povijest kako bi i sebe i tu povijest bez kompromisa i ostatka ogolio, kao što je to najplastičnije učinio 1972. u legendarnom Plastičnom Isusu Lazara Stojanovića izvikujući pritom: „Ja sam nevin!“ Nekoć politički anatemiziranim filmom, koji je obilježio vrhunac i kraj jugoslavenskog crnog vala, odredio sudbine i karijere njegovih neprilagođenih sudionika pa tako i Gotovca kao njegova glavnog protagonista, započinje i retrospektiva njegovih filmova.

Nastavlja se strukturalnim varijacijama, odnosno korpusom filmova koji su svojevrsna poetička zastava Gotovčeva autorskog opusa, a nastali su u jeku prevratničkih rasprava zagrebačkih kinoamatera o antifilmu, anticipirajući ono što će američki teoretičar avangardnog filma P. Adams Sitney poslije nazvati strukturalističkim filmom. Prijepodne jednog fauna (1963), prvi u pokeru strukturalnih asova vjernih (dokumentarnom) fotografskom zapisu, iscrtao je pritom matricu filma fiksacije, kojemu formu određuje unaprijed određena metoda ili plan realizacije, a poseban prizvuk daje reciklirani (ready-made) zvuk posuđen iz narativnih filmova. U kapitalnoj beogradskoj trilogiji iz 1964. – Pravac (Stevens-Duke), Plavi jahač (Godard-Art) i Kružnica (Jutkevič-Count), posvete glazbeno-filmskim miljenicima bit će eksplicitnije, postupci još reduciraniji ali podjednako planski fokusirani na geometriju urbanog prostora te transcendentni potencijal slučajnosti zatečenih u njemu.


Poslije podne (puška), Lordan Zafranović, 1968.

Vrhunac tog “koncepta” koji se, uz posebnu posvetu glazbenom konceptu Glenna Millera, proteže do novog milenija, bio je crno-bijeli srednjometražni Glenn Miller I. Srednjoškolsko igralište 1 iz 1977., ponovljen dvadeset tri godine poslije u Glenn Milleru 2000,u boji i na drugoj zagrebačkoj lokaciji. A lokaciji koja je kao adresa obiteljskoga doma, poslije umjetničkog ateliera i svojevrsne anti-muzejske instalacije, postala „prozor u dvorište“ i intimni topos Gotovčeva eksperimentalno-dokumentarnog opusa, posvećen je program „Posvete iz Krajiške 29“, te njegovim filmovima iz druge polovice 1960-ih (Osjećam se dobro, S, T, Alamo) pridružuje poetski dokumentarac Le samouraï (2011) Ivana Faktora, u kojem je Gotovac „prisutan u odsutnosti“, svojim duhom, dahom i subjektivnim pogledom. Dva performerska programa – „Performer prije performansa“ i „Zagreb, volim te“, obilježena su pak fotogeničnom figurom Gotovca-glumca (u kratkim amaterskim i profesionalnim filmovima Ljubiše Grlića, Ive Lukasa, Ivana Martinca i Lordana Zafranovića iz 1960-ih), odnosno Gotovca-performera i umjetnika u akciji u kasnijim dokumentarnim filmovima, u vlastitoj ili tuđoj režiji.

Zatvarajući retrospektivu, a istodobno retrospektivno deklarirajući glavni izvor Gotovčevih inspiracija i kreativnih aproprijacija, „Ready-made osjećaji“ vraćaju se njegovim „nevinim“ gledateljskim ishodištima nizom ready-made filmova sačinjenih od inserata iz holivudskih klasika (poput Stevensova Mjesta pod suncem), „zaslužnih“ za Gotovčevu filmsku inicijaciju i neograničeno povjerenje u movie.

Diana Nenadić

Energija se obnavlja, buntovni dah opstaje

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum





















Statistika posjeta