english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2017.
83

ANIMIRANI (IS)KORAK

EXAT 51 i Zagrebačka škola crtanog filma

Uz izložbu „EXAT 51 – sinteza umjetnosti u poslijeratnoj Jugoslaviji“ (Krefeld, SR Njemačka, 1. listopada 2017. – 14. siječnja 2018.)

Dvojica od devet članova grupe EXAT 51 bila su zaokupljena filmom – Aleksandar Srnec i Vlado Kristl. Njihovo zanimanje za film bilo je posve u skladu s nastojanjima grupe, tj. sa shvaćanjem da nema razmaka između lijepih i primijenjenih umjetnosti (tj. područja dizajna), da nema granica između vizualne umjetnosti i drugih vizualnih praksi, na drugim vizualno orijentiranim medijima. Cijelo područje vizualnih nastojanja shvaćeno je kao područje vizualnih komunikacija. Nije bilo razloga, osim osobnih sklonosti pojedinaca, da se članovi grupe ne posvete pokretnoj slikovnosti filma kao još jednom dizajnerskom i umjetničkom izazovu među brojnim drugima s kojima su se već nosili. Osobito ne u stilski srodnom modernističkom kontekstu ondašnjeg crtanog filma, odnosno u kontekstu tzv. Zagrebačke škole.

Naime, umjetnici Studija crtanog filma Zagreb filma, prvenstveno Dušan Vukotić, Nikola Kostelac, Vatroslav Mimica, ali i ostali koji su ih slijedili, počeli su, tijekom 1950-ih, artikulirati poseban modernistički stil po kojemu je ta grupa stvaralaca i njihov rad i imenovana Zagrebačkom školom. Njihov stil su obilježavali plošni, geometrijski stilizirani likovi i pozadine, s ograničenom ili odsutnom prostornom perspektivnošću, shematizirana i skraćena, simboličnosti usmjerena animacija koja je zanemarivala organske i fizičke zakonitosti pokreta i kretanja, a sve je to bilo pretežito u funkciji razrade priče orijentirane prema iskazivanju opće, misaone, poruke.


Čovjek i sjena, Aleksandar Srnec, 1960.

Postoji gotovo demonstrativni dokaz da je EXAT-ov neogeometrijski stil bio odrana u obzoru zagrebačkih animatora, gotovo kao činjenica svakodnevnog slikarskog i dizajnerskog okruženja. Naime, u crtanoj reklami Slijepi miš (Dušan Vukotić i Nikola Kostelac, 1954) za Frankovu kavu, u kojem likovi igraju igru slijepog miša, na zidu u pozadini interijera stana može se vidjeti geometrijsko-apstraktna slika, posve u stilu koji podsjeća na ondašnje slikarstvo exatovaca (npr. Srneca, Picelja, Rašice, Kristla). Cijeli ambijent trebao je biti oličenjem modernističkog interijera kojem, eto, pripada i Frank kava, pa se tu, indikativno, javlja i slika u neogeometrijskoj apstrakciji kao sastavni dio takva poželjnog ambijenta.

Upravo je serija crtanofilmskih reklama koje su radili Dušan Vukotić i Nikola Kostelac tijekom 1954. godine sadržavala prve indikacije budućeg opredijeljeno modernističkog animacijskog stila (plosnati, gotovo geometrijski shematizirani likovi, uporaba krajnje skraćene animacije, pripovjedno usredotočenje na poruku), ovdje, doduše, prisutnog više po sili ekonomiziranja stila kako bi se u zadano kratkom roku mogle animacijski izraditi reklame, nego iz nekih umjetničkih razloga, ali ovaj je rad bio ujedno praćen autorskom spoznajom o mogućnosti te dojmovnoj djelotvornosti takva geometrizirana i animacijski reducirana stila. Brojne crte exatovskih neo-geometrijskih likovnih rješenja, podjednako iz njihovog slikarskog kao i grafičko-dizajnerskog rada, mogu se očitati u prvom, konstitutivnom, valu filmova Zagrebačke škole.

Aleksandar Srnec je bio jedan od utemeljiteljskih članova EXAT-a, supotpisnik njihova manifesta (EXAT 51 – eksperimentalni atelijer) te, zajedno s Vladom Kristlom, sudionik prve izložbe neogeometrijske apstraktne umjetnosti u Jugoslaviji (izložba Kristl, Picelj, Rašica, Srnec, 1953.) koju je postavila grupa. Čini se da je Srnecov prvi dodir s područjem kinematografije i animacije bila izrada reklamnog letka za Zagreb film (1954.). U dizajnerskom rješenju primijenio je geometrijske obrasce koje je tada inače razrađivao u svom dizajnu i slikarstvu. No prvo njegovo djelatno, stvaralačko uključivanje u animaciju bilo je u ulozi slikara/izrađivača pozadina za lutka-filmove u Zora filmu, poduzeću specijaliziranom za dječje i obrazovne filmove (Stolac, 1959.; Gliša, Raka i Njaka, 1960.; Bodljan Pticolovac, 1961.), pri čemu se i u tim rješenjima očitovala njegova sklonost geometrijskoj stilizaciji.


Šagrenska koža, Vlado Kristl i Ivo Vrbanić, 1960.

Kako su ga očito intigrirale kinetičke grafičke mogućnosti animiranog filma, uključio se potpunije u stvaranje crtanog filma Čovjek i sjena (1960.) prema scenariju i načelnoj režiji Dragutina Vunaka, i to tako da je izradio crtanu knjigu snimanja filma, koncipirao i crtao likove i slikao pozadine te dogovarao animacijska rješenja s animatorom. Njegove pozadine su pretežito bile izrađene u čistoj geometrijskoj apstrakciji, pretežito s plohama u primarnim bojama (uz crnu pozadinu povremeno), s geometrijski stiliziranim likovima koji su podlijegali animiranim topografskim transformacijama. Srnec je tim filmom postao paradigmatskim (iako podosta kritičarski zanemarenim) konstitutivnim članom Zagrebačke škole. Iskustvo s Čovjekom i sjenom dalo mu je ideju da napravi posve apstraktan animirani film u likovnom stilu njegovih tadašnjih slikarskih radova pa je 1961. Zagreb filmu ponudio knjigu snimanja za film =∞ (Jednako beskonačno). U Zagreb filmu su, međutim, zaključili kako je to neprihvatljivo radikalan projekt pa proizvodnja tog filma nije odobrena. Vjerojatno razočaran, Srnec je prekinuo svojom animacijskom karijerom i svoj interes za kinetičku likovnost usmjerio vizualnom istraživanju svjetlosnih transformacija pomoću svojih kinetičkih objekata. Kako je imao kameru i sam amaterski snimao, sam je snimio tri filma kojima je htio jednostavno dokumentirati svjetlosne efekte koje su proizvodili njegovi mobilni objekti (Luminoplastika, 1966.; Luminoplastika, 1968.; Igra svjetla, 1968.). Ti su filmovi bili među vrlo rijetkim primjercima apstraktnih filmova što su 1960-ih proizvedeni u Hrvatskoj.

Vlado Kristl je postao član EXAT-a rane 1952., sudjelujući u njihovim izložbama. U to se vrijeme posvećivao i crtanom filmu. Prije nego što se pridružio grupi, Kristl je već bio poznat kao karikaturist koji je ujedno i slikar. Godine 1952. uključio se u projekt crtanog filma za djecu Čarobni zvuci u Duga filmu, prvom, nažalost kratkovječnom, samostalnom filmskom poduzeću posve posvećenom proizvodnji animiranog filma. Zajedno s korežiserom Androm Lušičićem izradio je slikovnu knjigu snimanja i oko tisuću crteža za film. Nažalost, film nije snimljen jer je poduzeće ukinuto. Prema svjedocima, film je trebao biti posve figurativan, likovi pokretani punom animacijom koja je slijedila Disneyevu paradigmu, s poetiziranom naracijom. Takvo opredjeljenje za figurativnu, narativnu animaciju povratno izgleda paradoksalno, jer je Kristl istodobno bio predstavnik stroge, uglavnom minimalizirane geometrijske apstrakcije u sklopu EXAT-a. Održavanje ove stilističke dualnosti kao da je bilo njegovo osobno opredjeljenje koje kao da je provodilo njegovu maksimu kako treba izbjegavati da budeš zarobljen u bilo koji postojeći sustav – koju je ponavljano iskazivao u svojem njemačkom razdoblju.

Donekle avanturistički, iznenada je otišao u inozemstvo, s time da je tri godine proveo u Čileu. Nakon povratka, 1959. počeo je raditi u Studiju crtanog filma Zagreb filma. U to je vrijeme stil Zagrebačke škole – dijelom i pod utjecajem dizajnerskog konteksta koji je stvarao EXAT – bio već formiran i inozemno i tuzemno poznat. Nakon što je bio glavni crtač za film Krađa dragulja (1959.; režija Mladen Feman), korežirao je, s Ivom Vrbanićem, film Šagrenska koža (1960.) za koji je izradio slikovnu knjigu snimanja te bio glavni crtač. Inspiriran Balzacovim romanom, film je bio remek-djelo puno sugestivnih likovnih rješenja, više usmjereno poetskoj sugestiji negoli narativnoj uronjenosti.


Don Kihot, Vlado Kristl, 1961.

Njegov tadašnji rad nije bio vezan samo uz animaciju. U to je vrijeme i plodno slikao, imao nekoliko samostalnih izložbi svojih neogeometrijskih slika, pisao i publicirao pjesničke knjige. Međutim, s filmskog stajališta, tu fazu njegova stvaralaštva upečatljivo je obilježio film Don Kihot (1961.) u kojem je on bio gotovo potpuni autor: napisao je scenarij i slikovnu knjigu snimanja, bio je režiserom, glavnim crtačem i slikarom pozadina. U taj je film unio najviše od svojeg geometrijskog umjetničkog stila i dao osobit, po mnogima vrhuski, prilog Zagrebačkoj školi. Iako se u filmu može naći ponešto od narativne strukture (Don Kihot se bori s policijskim i vojnim snagama mehaniziranog masovnog društva), sukus filma čini različito ritmizirano, proto-geometrijsko oblikovanje likova, mehanizacije, krajolika i scenskih pokreta, s povremenim kolažnim umecima, sve to praćeno karikaturalnim, pretežito elektronički sintetiziranim, umjetnim zvukovima, što šumova, što konkretne glazbe. Većina kadrova funkcionira više kao neka samostalna kinetička, geometrijski komponirana slika; zbivanja su fragmentirana, javljaju se s varijacijskim ponavljanjima, pretežito ne mareći da osiguraju bar nekakvu razumljivost i preglednost narativnog slijeda. Kad je film bio gotov, predstavnici Zagreb filma su doista procijenili da je film nerazumljiv i sugerirali Kristlu neke promjene koje bi povećale razumljivost, što je Kristl bijesno odbio, napustivši Zagreb film.

Sljedeće godine Kristl je radikalizirao svoj prekid sa Zagrebačkom školom crtanog filma tako što je u Ljubljani, za Viba film, režirao kratki igrani film General i pravi čovjek (General i resni človek, 1962.). Film je slijedio tradiciju alegorijskih kratkih igranih filmova kakve je tada radio Ante Babaja (sa stiliziranom, pretjeranom glumom, stiliziranim situacijama i imitativnom, karikaturalnom glazbom), vrlo očigledno aludirajući na sustav represivne vladavine, s generalom u liku Tita. Film je odmah cenzuriran, kopije su uništene (tek je jedna skrivena i očuvana). Kristl je nakon toga otišao u Njemačku s – provedenom – namjerom da se nikad ne vrati u Jugoslaviju i tamo nastavio raditi kratke igrane filmove iste alegorijske, simboličke vrste kao i Resni človek.

Zapravo, i Aleksandar Srnec i Vlado Kristl su u svojim posljednjim crtanofilmskim projektima doveli stil Zagrebačke škole do vrlo radikalne točke, čime su se našli izvan granica prevladavajućeg stilskog sustava vrijednosti Zagrebačke škole i njegova raspona tolerancije. Kao rezultat, obojica su napustila Zagrebačku školu, rad u sklopu službene animacijske kinematografije, s time da je ovo napuštanje kod Kristla podrazumijevalo i prekidanje s njegovom, geometrijsko-apstrakcijskom, exatovskom prošlošću.

Literatura:

Ajanović, Midhat, 2004, “Film s tajnom” (A Film with a Secret: Don Quichote), in Hrvatski filmski ljetopis, 40/2004, Zagreb: Hrvatski filmski savez
Munitić, Ranko, 1978, “Kronologija” (Chronology) in Sudović (ed.), 1978.
Sudac, Marinko (ed.), 2008, Prisutna odsutnost (Present Absence; Aleksandar Srnec monography), Zagreb: Edicija Sudac
Sudović, Zlatko (ed.), 1978, Zagrebački krug crtanog filma 1 (Zagreb Circle of Cartoon film), Zagreb: Zavod za kulturu Hrvatske, Zagreb film
Turković, Hrvoje, 2008, “Filmska osjetljivost Aleksandra Srneca” (Aleksandar Srnec’s film sensitivity), in Sudac (ed.), 2008.

Ovaj tekst je autorova prijevodna obrada, uz neke dopune, izvorno engleski pisana priloga za dvojezični katalog izložbe EXAT 51 – Synthese der Künste im Jugoslawien der Nachkrigszeit/Sythesis of the Arts in Post-War Yugoslavia, koja je održana u Museum Haus Lange u Krefeldu, Njemačka u jesen 2017. (Ur. kataloga Katia Baudin i Tihomir Milovac, izdanje Kunstmuseen Krefeld, Verglag Kettler, 2017)

Hrvoje Turković

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum





















Statistika posjeta