NOVE KNJIGE

Radost stvaralačko-tehničkog istraživanja

Ur. Diana Nenadić, Silvestar Kolbas, Tanhofer, Hrvatski filmski savez/Društvo hrvatskih filmskih redatelja, Zagreb, 2016.

Kad govorimo o Nikoli Tanhoferu, hrvatskom filmašu prve poslijeratne – poslijedrugosvjetskoratne – generacije stvaratelja, graditelja hrvatske i jugoslavenske kinematografije, teško je, a i nepotrebno izmaknuti se opisu što ga je nadahnuto sročio njegov kolega i prijatelj Zvonimir Berković: „Nikola Tanhofer nedostižni je filmski desetobojac, s tim da je u većini disciplina bio hrvatski prvak, a u nekima i rekorder.“

Rođen u Sesvetama 1926., preminuo u Zagrebu 1998., Tanhofer priliku za snimanje prvog cjelovečernjeg filma dobiva, odnosno zavrjeđuje, već kao dvadesetdvogodišnjak, a posrijedi bje drama iz Narodnooslobodilačke borbe Zastava (1949.), cjelovečernji redateljski prvenac Branka Marjanovića koji se po nekim kriterijima računa i kao prvi hrvatski poslijeratni cjelovečernji film. U sljedećem razdoblju Tanhofer je izgradio reputaciju vrhunskog snimatelja, da bi se koncem 1950-ih okrenuo i režiji. Svojim drugim cjelovečernjim redateljskim djelom, dramskom napeticom H-8... (1958.), kojoj je i jedan od idejnih začetnika, postiže ogroman uspjeh i kod publike i kod kritike, a taj se film do danas drži jednim od najviših dostignuća hrvatske kinematografije. Godine 1969. utemeljuje studij filmskog i televizijskog snimanja na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti u Zagrebu koji uspješno vodi, čak i kad mu nije formalno na čelu, do umirovljenja 1996. godine.

Monografija Tanhofer na 340 stranica velikog formata retrospekcijski sagledava lik i djelo filmaša koji se osim snimateljskim, redateljskim i scenarističkim dosezima istaknuo i kao vrstan pedagog i autor više prvorazrednih stručno-obrazovnih, teorijsko-publicističkih knjiga o filmskoj fotografiji i kao domišljat inovator koji je sam rješavao mnoge tehničke začkoljice, a često ih je sam sebi i nametao. Kako je zapisao Ivo Škrabalo, Tanhofer je radosno izmišljao snimateljsko-redateljske probleme samo zato da bi ih potom mogao riješiti.

Tanhofer, monografija

Ukupni dojam koji se stječe čitanjem monografije jest da je Tanhofera u radu ponajviše gonila upravo vedra znatiželja koja je i bila uzrokom svestranog stvaralačkog istraživanja, a isto tako i svojevrsnog odustajanja od aktivnog praktičnog bavljenja snimanjem i režijom nakon određenog vremena, kad ih se, bit će, zasitio. Reklo bi se da ga sam profesionalizam, onaj koji zakržlja u rutinu bez igre, nije zanimao. Pojednostavljeno rečeno, okolnosti i sposobnosti koje su mu omogućile tri uzastopne, vezane karijere – snimateljsku, redateljsku i profesorsko-pedagošku – također su mu omogućile i slobodu da se odbije baviti onime što ga je prestalo veseliti.

Knjiga Tanhofer donosi dvadeset tekstova osamnaestero autora, od kojih se trinaest ovdje objavljuje prvi put, a podijeljeni su u četiri osnovne cjeline. Prva, najopširnija, posvećena je Tanhoferu kao redatelju, druga, začudo najkraća, Tanhoferu kao snimatelju, treća prenosi tri Tanhoferova teksta, a četvrta prikuplja osobna, mahom memoarska sjećanja petorice njegovih suradnika i prijatelja.

Središnjim tekstom monografije oblikuje se onaj najopširniji, imenovan 'S Tanijem kroz studij i Akademiju'. U njemu Enes Midžić iskrenom naklonošću i bez patetike iznosi sjećanja na studiranje kod Tanhofera koje će prerasti u profesorsku suradnju i prijateljstvo, a usmjeren je ponajviše na bilježenje Tanhoferovih pedagoških, profesionalnih i ljudskih vrlina. Iznimno je zanimljiv i autobiografski tekst samog Tanhofera nazvan 'Knjiga snimanja iz 1945. ili kako sam prvi put omirisao barut', duhovito štivo koje svog autora odaje i kao nadarenog i nadahnutog literata. Reklo bi se da je mogao biti i pisac, samo da je htio.

Među filmološko-filmskokritičarskim prinosima najpomnije raščlambe nude tekstovi 'Stilske osobine i kinematografski značaj prvog cjelovečernjeg igranog filma Nikole Tanhofera' Slavena Zečevića i 'Ogledalo, analiza filmske slike' Silvestra Kolbasa. Zečevićev magistarski rad brižljivo rastvara izvedbene značajke i redateljska rješenja u užem i širem smislu, u Tanhoferovu cjelovečernjem debiju Nije bilo uzalud (1957.). Sukladno mišljenjima koja se provlače i u članicima o drugim filmovima, jedan je od zaključaka taj da je Tanhofer osobito umješno vozio na dva usporedna, no kompatibilna kolosijeka – s jedne strane posve je poštovao pripovjedačko-ideološke zahtjeve tad jedino moguće priče o boljem socijalističkom danas i sutra, a s druge je vlastitu umjetničko-zanatsku radoznalost i strast zadovoljio ogrnuvši sadržaj formama akcijskog filma, napetice i filma jeze. To je na neki način, s autorovom namjerom ili ne, bilo i potiho subverzivno, jer žanrovske su posuđenice, nadahnuća i uzori pristizali iz socijalizmu nemilih geografskih i ideoloških područja.

Silvestar Kolbas podjednako savjesno i opširno uočava i predstavlja značajke Tanhoferovih snimateljskih vještina reprezentativno iskazanih u kratkom igranom filmu Ogledalo Ante Babaje (1955.). Tekst Damira Radića 'Tanhoferovi modernistički rubovi – Osma vrata, Svanuće i Bablje ljeto', pak, orno proučava tri u naslovu navedena filma – ostvarena 1959., 1964. i 1970. -  koja su zbog slabog prvotnog prijama te posljedičnog neprikazivanja ostali svojevrsna terra incognita, više-manje nepoznati i publici i stručnjacima koji ih nisu uspjeli premijerno vidjeti. Još prije manje od desetljeća, pišući o Tanhoferovu igranofilmskom opusu u izvrsnom tekstu naslovljenom 'Život nakon kraja putovanja', filmolog Tomislav Šakić silom prilika preskače baviti se Osmim vratima i Babljim ljetom, jer mu ti filmovi naprosto nisu bili  dostupni. „Danas je Babljem ljetu zagubljen svaki trag,“ zapisuje tad nevoljno.

H-8..., N. Tanhofer, 1958.

Uz priloge Diane Nenadić, Ive Škrabala, Petra Krelje, Tomislava Mikulića, Vicka Raspora, Nenada Puhovskog i Zvonimira Berkovića koji Tanhoferov lik i djelo osvjetljavaju i približavaju iz raznih kuteva, pomnije filmološke analize njegovih redateljskih i snimateljskih radova ispisuju još Dragan Jurak, Jurica Pavičić, Silvestar Mileta, Nenad Polimac, Stipe Radić i Juraj Kukoč. Posrijedi su razmatranja i kontekstualiziranja iz suvremenog, današnjeg stajališta, katkad odmjerena sa zapisima onodobnih kritičara, no u većini slučajeva zapravo prvi ozbiljniji i opširniji tekstovi o Tanhoferovim filmovima. O dobrom dijelu Tanhoferovih režija i drugih dometa praktički i nema vrednijeg pisanog medijskog valorizacijskog traga, pa se uglavnom i ne može govoriti o revalorizacijskom pogledu, nego je riječ o prvom temeljitijem pretresanju sineastovih autorskih dometa i njegova nemalog doprinosa hrvatskoj kinematografiji.

Kako je i red, tvrdoukoričena monografija urešena je brojnim fotografijama, filmografijom bibliografijom i kazalom, a osim sadržajnim vrlinama osvaja i kao kvalitetno izrađen artefakt koji je ugodno primiti, listati, razgledavati i čitati.

Dodajmo još da znatiželjnijem čitatelju, onome koji o Tanhoferu želi znati još više, uz ovu knjigu svakako valja posegnuti i za spomenutim tekstom Tomislava Šakića objavljenom u knjizi Hrvatski filmski redatelji I. (Hrvatski filmski savez/Hrvatsko društvo filmksih kritičara,Zagreb, 2009.) u kojoj je tiskan i Šakićev zaseban tekst o Tanhoferovom nevelikom dokumentarnom opusu te za uzoritim osvrtom Ante Peterlića 'H-8... nekoć i sad', objavljenom u zbirci Peterlićevih tekstova naslovljenoj Iz povijesti hrvatske filmologije i filma (Leykam international, Zagreb, 2012.).

Janko Heidl