english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2016.
81

VELEFILM

Kćeri i očevi

Ti mene nosiš, Ivona Juka, 2015.

Među onime što prvo upada u oči vezano uz debitantski dugometražni igrani film scenaristice i redateljice Ivone Juke Ti mene nosiš jest njegova minutaža. Dvoipolsatno trajanje nije odveć često ni u svjetskim okvirima, a u hrvatskim je iznimno rijetko, osobito posljednjih godina u kojima su sve učestaliji filmovi koji traju sedamdeset do osamdeset minuta. Najdulji film snimljen u samostalnoj Hrvatskoj je, prisjetimo se, dvjestominutni Duga mračna noć Antuna Vrdoljaka iz 2004.

Kad je 2013. godine na filmskom festivalu u Puli predstavljao svoju kosimičnu komediju Visoka modna napetost, redatelj i scenarist Filip Šovagović jadao se kako mu zapravo nije jasno zašto film mora trajati sat i pol do dva, a ne onoliko koliko autori smatraju da snimljeni materijal prirodno traži. „Prva verzija koja se meni činila kao gotov film trajala je oko četiri sata. Jedna kasnija, s kojom sam također bio prilično zadovoljan, trajala je oko dva i pol sata,“ rekao je tada Šovagović koji je, pod pritiskom konvencija, Visoku modnu napetost konačno sveo na standardnih sto minuta.

S druge strane, najdulji od sedam kinematografskih i televizijskih filmova jednog od najcjenjenijih suvremenih hrvatskih redatelja, Ognjena Sviličića, Armin iz 2007., traje tek osamdesetidvije minute. Djelomično u šali, Sviličić veli da se svaki put namuči premašiti graničnu minutažu dugometražnog filma koja iznosi šezdeset minuta. Kad bi doradio filmove po svome, trajali bi još i kraće.

Standard trajanja dugometražnog filma od sat i pol do dva tijekom se razvoja kinematografije ustalio zbog raznih praktičnih razloga ponude i potražnje, pri čemu nije nimalo nevažan onaj koji je Alfred Hitchcock potezao iz humorne perspektive, govoreći da je upravo devedeset do stodvadeset minuta razdoblje koliko uobičajeno može izdržati gledateljev mjehur. Kako god bilo, devedeset do stodvadeset minuta filmskog trajanja usvojili smo i na nj se navikli kao na vremenski odsječak u kojem smo kao gledatelji spremni i sposobni u kinu usredotočeno upijati neku filmsku ponudu, pa vjerojatno i nesvjesno uoči posvećivanja pažnje dugometražnom ili cjelovečernjem slikopisnom djelu odvajamo upravo tu količinu koncentracije.


Ti mene nosiš

Iskakanje iz tih standarda, pred autore, a i pred gledatelja nedvojbeno postavlja pitanje opravdanosti takvog postupka. Nudi li film uistinu toliko sadržaja, zanimljivosti, atrakcija, emotivnosti, da uzurpira toliko vremena? Hoće li za sjedenje u kinu dulje od dva sata gledatelj, da tako kažemo, biti nagrađen iznimnim doživljajem ili će zbog svog naivnog entuzijazma biti propisno kažnjen gledajući nešto što jednostavno ne zavrijeđuje toliko pažnje?

Prvo je, dakle, u ovom slučaju pitanje: zlorabi li Ti mene nosiš povjerenje publike? Najkraći odgovor je: ne. Temama, motivima, dramaturškim i montažnim rješenjima, glumačkim izvedbama, kontrapunktiranjem epskog i minimalističkog i izvedbenim izborima u svakom pogledu - a to sve znači, režijom - Ti mene nosiš drži pažnju i doima se zanimljivim čitava dva i pol sata. Riječju – ne dosađuje i ne gnjavi.

Iz iste vreće izlazi, međutim, i srodno pitanje: je li sve to moglo biti izrečeno, predstavljeno i u kraćem roku? Kad kažemo sve, mislimo, dakako, na krajnji dojam, na duhovno -emocionalno i intelektualno - bogatstvo koje nam rečeni film nudi, na ono čime nas u konačnici oplemenjuje, na ono što osjećamo dobitkom, ispunjenjem po uloženom trudu. A najkraći odgovor sad glasi: jest. Moglo je i kraće.

Smješten u Zagreb danas, Ti mene nosiš kolaž je tri međusobno prožete dramske cjeline, priče ili slike, vezane uz tri obitelji čiji su neki članovi uposlenici produkcije televizijske sapunice, u kontekstu ovoga filma ironično-satiričnoga naziva Zatočenici sreće. U sva je tri odsječka ponajprije riječ o odnosu roditelja i djece, odnosno, u prvom planu, kćeri i očeva.

Odrasla, sama, Ives je redateljica mnogih epizoda Zatočenika sreće, a njezina trenutačna životno-psihološka pozicija ona je goleme frustracije izazvane skrbi za voljenog oca s kojim živi, oboljelog od alzheimerove bolesti. Voditi brigu o dragoj osobi nesposobnoj za suradnju ogroman je teret i Ivesin je nemoći uzrokovan unutarnji razdor predočen snažno i uvjerljivo, a riječ je o dobro uočenom motivu koji na filmu nije često obrađen odgovarajućom ozbiljnošću i uvažavanjem. Pristup u kojem se nižu inačice istoga, a izbjegava se dramski razvoj, naglašava srž i perpetuitivnost problema, no istodobno se doima repetitivnim te se ova epizoda, unatoč predanoj izvedbi Lane Barić i osebujnom nastupu Vojislava Voje Brajovića čini duljom no što zahtijeva sam njen sadržaj.

Srednjovječna Nataša u zdušnom tumačenju Nataše Dorčić središnji je lik najsloženije epizode. Naoko uistinu sretna i u tržišno-trivijalnim okolnostima ovdašnjeg obličja neoliberalnog kapitalizma snalažljiva, oštra, beskrupulozna, pragmatična producentica Zatočenika sreće posjeduje sve manifestacije ideala zadovoljstva društva spektakla – raskošnu, dizajnerski uređenu kuću, odgovarajući automobil, veze, poznanstva i naočitog partnera koji joj je ujedno i važan suradnik na poslu, u srodnoj, trgovačkoj branši, onoj marketinškoj. U osnovi vrlo melodramatska linija priče Natašu isprva predstavlja kao nemilosrdno bezosjećajnu poslovnu ženu koja se s lakoćom oblikovala prema modelu prečesto nam kao uzor postavljenih poslovnjaka sa zapada. Malo po malo, međutim, slojevi početne slike će se oljuštiti, a Nataša će se razotkriti kao brižna i osjećajna osoba koja svoju masku uspjeha nosi bez muke, naprosto kao posljedicu društvenih zahtjeva, no iza koje, ili uz koju, ima i druga lica, odgovarajuća prilikama u kojima se zatekne i osobama uz koje se nađe. Nije ovdje riječ o prijetvornosti, dvoličnosti ili sličnome, nego o dobro zapaženoj istini koju filmska umjetnost, vazda željna jasnog profiliranja karaktera, što se drži zanatskom vrlinom, često zanemaruje. A ta je istina, s kojom se svakodnevno imamo priliku susresti, barem promatrajući sebe i sebi najbliže, da se većina ljudi u različitim prigodama ponaša različito i da u ovim situacijama na vidjelo izlaze ove, a u onim prilikama one karakterne crte iste osobnosti. Do završnice će se razotkriti i nimalo blistava, no posve ljudska pozadina njezine naizgledne novokapitalističke idile, izmišljene u reklamama što nam neprestano serviraju ideju života kakav bismo navodno trebali priželjkivati.


Ti mene nosiš

Nataša Janjić, treća renomirana glumica u velikoj ulozi, protagonistica je epizode o u ovom filmu najtipičnijoj disfunkcionalnoj obitelji, čiji su članovi suprug, supruga i dvoje maloljetne djece. Razmjerno slično kao u epizodi producentice, i ovdje se početna slika, kako valja, vremenom uslojava, a odnosi snaga i uvjetno rečeno, dobra i zla, variraju i modificiraju se, predočeni u zamršenom spletu, a ne kao jasne, crno-bijele postavke. Nasuprot vrsnim profesionalcima na kojima počiva ponajviše glumačkih zadataka, ovaj odsječak nose dvoje amatera, naturščik Goran Hajduković – razmjerno poznat kao istaknuti član Bad Blue Boysa – muškarac sirove glumačke privlačnosti, uvijek „emotivno i psihološki prisutan,“ poslužimo se riječima same redateljice, te djevojčica Helena Beljan, koja osim svojevrsnom nevinom lukavošću i neočekivanom zrelošću intrigira i izgledom dečkića, što je osobito dobro iskorišteno na samom početku filma, dok još ne znamo ništa ni o kome.   

Nastupi Hajdukovića i Beljan prilično se očito nalaze u različitom registru od onih u kojima djeluju Barić, Dorčić, Janjić i ostali angažirani profesionalci. Reklo bi se: kao da igraju u drugom filmu. No jednako je očito da se to nije dogodilo mimo želje i nadzora redateljice, nego da je posrijedi namjera kojom je gledatelj izmješten iz lijeno pasivne promatračke pozicije i kojom ga se nuka ili tjera da se mentalno dodatno angažira te uloži aktivan trud u apsorbiranje i sortiranje onoga što se zbiva na ekranu. Ovaj naizgledni nesrazmjer glumačkih profila i sposobnosti može se uzeti kao ogledni primjer jedne od izraženijih redateljskih strategija filma Ti mene nosiš, one koja napetost i svojevrsno trenje gradi supostavljanjem načelno razrožnih čimbenika. Na sličnom su principu supostavljeni sastojci svakodnevne uvjerljivosti i neobjašnjenih nadrealističkih ucijepa, snažna melodramska tutnjava i gotovo véritéovski naturalizam, lažni glamur svijeta sapunice i banalne kuhinjske scene, izmjene kronološki ugođenog tipa izlaganja s neočekivanim skokovima u kronologiji, iluzija dramaturške ravnoteže s naglascima ili propuštanjima naglasaka ondje gdje se njima narušava pretpostavljeno ravnovjesje. Epski zamah s fokusiranjem na takozvane male ljude.

Uz ispranu, modrosivo zimsko-jesensku sliku, nemirnu kameru Maria Oljače i dojmljivu glazbu svjetski renomiranog talijanskog skladatelja Teha Tearda, Ti mene nosiš odrješito, s razumijevanjem i nemalo mudrosti grabi u tkivo života te donosi umjetnički skladno rastrzanu sliku komešave nestalnosti životnog složenca napučenog višeslojnim osobnostima koje su, kad zastanu i o tome razmisle, nedokučive i same sebi.

Premda junake te drame nerijetko udara i zasipa kamenje sudbine, oni se s njome srčano nose i neprestano nastoje ići naprijed, a napredovanje, ne prepuštanje fatalizmu, prema ovome filmu, dovodi i do napretka. Možda ne pravocrtno, ali nužno. Barem u odnosu prema sebi i onima koje volimo.

Janko Heidl

Bajkovit božićni zalogaj
U čahuri samoće

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum





















Statistika posjeta