english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2016.
81

VELEFILM

U čahuri samoće

S one strane, Zrinko Ogresta, 2016.

Film S one strane Zrinka Ogreste filigranski lovi tu najokrutniju od svih emocija, samoću, onako kako je osjeća sredovječna žena čiji život sve više zastire zloguk šum usamljenosti.  Ksenija Marinković je Vesna, patronažna sestra koja je nakon rata sama podigla dvoje djece od kojih je jedno već zasnovalo obitelj, a drugo se upravo na to sprema. Njezinu samoću upoznajemo s leđa. Nakon što nam je dao do znanja kako je upravo ona naša junakinja, redatelj u maestralnoj kadar sekvenci prvo u širem planu snima njezin razgovor s kolegicama na poslu tako da njih vidimo profilno, dok je Vesna kameri okrenuta leđima. Razgovor traje. Kamera stoji. One govore, ona šuti. Njezina se samoća širi scenom poput smrtonosnog plina, a onda, neočekivano, stiže telefonski poziv. Junakinja se primiče kameri, koja je i dalje nepomična, kako bi obavila razgovor te sada u polu-krupnom planu vidimo njezino podbuhlo, napaćeno lice u kojem se gnijezde oči pune godina i tuge. Kamera i dalje nepomično promatra taj beskrajni krajolik njezinog lica na kojem poput jedva vidljivih drhtaja izranjaju emocije.

Tko je s druge strane? Još jedan usamljenik u potrazi za jekom vlastite tuge, još jedan čovjek čiju je usamljenost rodio rat. Pred nama je priča o nemogućem susretu dviju nesavladivim gubitcima okamenjenih samoća, koji stoga može biti samo okrutan i tragičan. Zrinko Ogresta postavlja si u zadatak ocrtati unutarnji prostor dviju osoba koje, poput utopljenika kojem iz vode vire još samo usta, pokušavaju udahnuti još malo toplog zraka prije nego što konačno nestanu. Zato jer već znaju da su sve izgubili, njihove posljednje pokušaje karakteriziraju očaj, fantazija i smjelost.


S one strane

Samoća ima puno prijatelja, svaki od kojih je stranac. Najiskrenije njezino lice je očaj, hvatanje za slamke, vjerovanje u nemoguće. Zato stranci preuzimaju masku prijatelja, a slučajnosti postaju događaji.   

S one strane iznalazi optimalan vizualni ključ slike samoće, dajući je dubinski promišljenim jezikom vlastitog medija. Ogresta ponajprije režira unutar kadra. Kamera Branka Linte snima dugo i neumoljivo te njezino polagano, nenametljivo kretanje gradi atmosferu svake pojedine scene, među kojima su najvažnije one kada junakinju i njezinog partnera u samoći vidimo u polu-krupnim, blizim i srednjim planovima, u kojima ne rade ništa posebno te je stoga šum njihove usamljenosti rezonantno gust. Najčešće ih gledamo ili kroz neku vrstu vizualne pregrade kao što su zavjese i stakla ili ih Ogresta smješta isključivo u lijevu ili desnu polovinu kadra, dok drugu prekriva apstrahirana ploha zida ili dijela namještaja. Ovim postupkom na vizualnoj se razini manifestira skučenost njihova emocionalnog prostora koji karakterizira odvojenost od svijeta te emocionalna distanca koja ih poput neprobojne brane dijeli od neposrednog iskustva. Ogrestino postignuće je i u tome da usamljenost i tugu njegovih junaka osjećamo u svakoj pojedinoj sceni pa i u onima u kojima se nalaze u interakciji s bližnjima.

Tako se u izrazito suptilnoj mišljenoj sekvenci u kojoj Vesna dolazi čuvati unuka, njihov potencijalno blagotvoran susret svodi na njezino buljenje u takozvani babyphone – napravu koja snima zvukove djeteta dok spava u drugoj prostoriji. U jednom trenutku naprava se konačno oglasi i Vesna s nadom uzima bočicu jedva dočekavši mogućnost interakcije s dječakom. No taman kad se nađe pred vratima, naprava opet umukne te ona ostaje sama s neiskorištenom bočicom u rukama.


S one strane

Ksenija Marinković njezinu reakciju daje podigrano, ne pristupajući karakteru kroz gestu ili mimiku, već zračeći kroz čitav film autentičnom energijom u kojoj nema nikakvog odmaka od lika kojeg igra. Ona ne glumi, ona jednostavno jest ta ranjena žena skrivena duboko u čahuru samoće. Lazar Ristovski u ulozi njezinog partnera u samoći ulozi pristupa jednako autentično, dodajući svom liku još jaču dozu emocionalne izolacije koja se ponajprije manifestira kao potpuno nepovjerenje prema svijetu. On se sa svojim ranama nosi daleko teže s obzirom na to da mu nisu ostale boce kisika u obliku djece i unuka, pa u njegovoj usamljenosti ima oporosti i krutosti.

Koprena koja dvoje protagonista dijeli od svijeta prekriva cijeli film zahvaljujući postojanoj snazi njihovih izvedbi manifestirajući se kao niz prepreka što su se smjestile između nje i svijeta. One su element same priče, ali su ugrađene i u vizualno tijelo filma kroz dosljedno proveden režijski postupak podmetanja pregrada i zavjesa. Ogresta, uz to, vizualno pomno gradi repetitivnost njihove svakodnevnice, ponavljajući identične visokostilizirane kadrove čija je jedina funkcija prenošenje unutarnje emocije s kojom protagonisti žive onda kada su sami sa sobom. Vesnu tako opetovano vidimo u dizalu u kojem je njezino lice reflektirano u zrcalo te iza zavjese dok stoji na balkonu i gleda u daljinu. Upravo će ova mjesta postati poprište nesvjesnog susreta dviju samoća – jer samoće se nikada ne mogu dotaknuti, makar stajale rame uz rame.

Iako pratimo Vesninu priču, početak i kraj filma ne pripadaju njoj. Oresta i Mate Matišić, koji su zajedno napisali scenarij, poetično otvaranje i iznimo sugestivno zatvaranje smještaju u životni prostor drugog usamljenika – onog kojeg tumači Lazar Ristovski. Uokvirujući portret Vesnine samoće slikama samoće osobe čija priča zrcali i problematizira njezinu, autori podižu film na razinu u kojoj svaki lik nosi kontradiktornu puninu značenja onako kako je piše sam život.  S one strane ništa ne podcrtava i ništa ne crta, svaki lik živi svu puninu kompleksnih razloga koji nas tjeraju da se ponašamo ljudski, da osjetimo emocije kao što su bijes, krivnja, želja za osvetom, razočaranje i da, osjećajući ih, povrijedimo one koji su nam važni.

Svakodnevice obojane samoćom potenciraju ranjivost samotnika, ali i njegovu želju da osjeti moć da rani. Vesna je nositeljica prve pozicije, lik Lazara Ristovskog ove druge. Obje su tek dva lica iste priče – one u kojoj čovjek više ne može nikoga susresti i u kojoj se njegova ljudskost svodi na titraje kojima pokušava provjeriti svoju vidljivost u stvarnosti. U posljednjem kadru S one strane Vesnu konačno ne gledamo s leđa, već frontalno, dok onako tiho sama stoji na balkonu - između nas i nje nestalo je pregrade. No pored nje, iza stakla susjednog balkona, stoji samoća drugoga čija je priča oblikovala njezinu, kao što je njezina oblikovala njegovu. Bili su i ostali stranci, kako jedan drugome, tako i stranci u vlastitoj priči,  jer takva je sudbina ranjenih. Njihov je nemogući susret jednom davno stihovima ocrtao Vlado Kristl zapisavši: „Jao, čuvajte se draga! U samoći div je krhak a krhka ljubav  - Tigar.Svojim je najzrelijim filmomZrinko Ogresta ovu misao ulovio pokretnom slikomzatočivši u isti kavez i krhkost i tigra.

Višnja Vukašinović

Bajkovit božićni zalogaj
Kćeri i očevi

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum





















Statistika posjeta