VELEFILM

Bajkovit božićni zalogaj

Sve najbolje, Snježana Tribuson, 2016.

Nakon gotovo četrnaest godina stanke, autorica Snježana Tribuson vraća se na velika platna dugometražnim igranim filmom, blagdanski intoniranim Sve najbolje. Film je premijerno prikazan na 63. Pulskom filmskom festivalu gdje odnosi brojne nagrade: za najbolju sporednu mušku ulogu (Goran Navojec), za vizualne efekte (Saša Budimir, Ratimir Rakuljić, Lado Skorin), kostimografiju (Ivana Zozoli Vargović) i scenografiju (Željka Burić) te nagradu Breza za najbolju debitanticu (Renata Pokupić). Dok je žanrovski blagdanski film posebno onaj božićne tematike, učestala praksa većih filmskih industrija, ovdje je ipak riječ o prvom pravom hrvatskom božićnom filmu u duhu romantične komedije. U filmu u kojem glavnu ulogu slastičarke Verice tumači Ksenija Marinković, uočljive su snažne karakterne linije likova koji, ponekad otrcani, komični i karikaturalni, predstavljaju tipičan tribusonski izričaj. Tematizirajući međuljudske odnose u hladno blagdansko doba, Tribuson, koja je i scenaristica, poseban naglasak stavlja na problem osamljenosti i potrebe za ljubavlju i toplinom.

Kako je bog izašao iz stroja (deus ex machina) tako su se žohari domogli badema (ne da bi razriješili radnju, već je dodatno zakomplicirali) nesretne slastičarke Verice čiji otrovani medenjaci postaju temeljnim pokretačem radnje. U komičnom epilogu iskazuju se nagrađivani vizualni efekti prikaza zaigranih žohara - svaki sa svojom karakternom crtom gdje jedan zastajkuje, drugi se žuri – sve kako bi došli do željenog objeda. Neuobičajeno i nadasve razigrano rješenje uvođenja malih intrigantnih likova postupno se gubi, budući da se isti, zaboravljeni, zapostavljaju u ostatku filma.

Sve najbolje

Međutim, njihova uloga je vidljiva - film prati nekoliko likova čije se priče isprepliću da bi se u konačnici svi pronašli. U središtu radnje su Verica (Ksenija Marinković), slastičarka koju sestra (Jasna Bilušić) ponuka na potragu za onim pravim (iako joj kaže da se zaljubljuje u svakog muškarca kojeg upozna), te operni pjevači Brankica (Renata Pokupić) i Španjolac Martin (Ozren Grabarić) koji, ostavljeni od svojih partnera, gube nadu u ponovnu ljubav. U vrtlogu karaktera ima još mnoštvo likova koji pridonose temi osamljenosti i potrage za ljubavlju kao što su naivna medicinska sestra Goga (Dora Fišter) ili umirovljeni Brankičin otac Tomo (Bogdan Diklić) čija se usamljenost manifestira kroz razgovor s povrćem. Likovi su lišeni dublje psihološke karakterizacije (ali opet nisu plošni), što ih čini pristupačnijima, a radnja se gradi na ono malo osnovnih informacija koje znamo o svakom pojedinom liku te nam daljnji tijek fabule ne daje značajna otkrića osim uspostave novih odnosa s drugim likovima.

Tribuson se fokusira na motivaciju likova ili pak na njezin nedostatak, pa kod Verice vidimo da je to pronalazak partnera, dok je kod Brankice, primjerice, riječ o pokušaju odmicanja od urbane radne atmosfere i bivše ljubavi, kako bi na miru - sadila krumpir. Na taj način Tribuson u mnogim epizodama omogućava gledatelju lakše praćenje fabule pokrenute činjenicom da su medenjaci slastičarke Verkice bili otrovani, što uzrokuje lančane reakcije. Kao posljedica toga likovi dobivaju veći prostor za interakciju koja u predblagdanskom razdoblju ističe potrebitost za socijalizacijom. Tribuson dodatno aludira na prisutnost blagadnske depresije prikazom samoubojstva pištoljem u zgradi preko puta Martinove i smrzavanjem starca posjednutog pored Verkice na klupi Zrinjevca, ali olakšava turobnost situacije nesmotrenošću protagonista koji ne shvaćaju o čemu je zapravo riječ te time dobiva na humornom momentu.

Sve najbolje

Zanimljivo je također da redateljica izostavlja izrazito negativne likove (karakteristične za ovakav tip komedije) i zaključava je bajkovitim sretnim završetkom. Film je sam po sebi bajkovit - sadrži neke elemente koji podsjećaju na ustaljenu formu bajke, od samog ugođaja filma, preko situacija u kojima je potrebna intervencija udvarača/spasitelja (Ljubo kada oslobađa zatvorenu Vericu iz kupaonice) do otrovanih medenjaka koji poput motiva jabuke ili vretena potiču rađanja novih ljubavi. Istovremeno, bitna je referenca na Mozartovu operu Don Giovanni čija se pojavnost osim u izvedbeno scenskom smislu iščitava u liku ličioca Ljube (tip lika razvratnika) i kroz izravno citiranje dijaloga iz libreta (kao način premošćivanja jezične barijere između Martina i Verice), čime se postiže sladunjav ton. Sladunjavo ili ne, Tribuson za sve likove koji to zaslužuju pronalazi mir i sreću koju znakovito oblikuje u kadru zajedničkog božićnog druženja likova dok kroz prozor gledaju prve pahulje snijega.

Snježana Tribuson ostaje vjerna svojem pozitivno intoniranom opusu i karakterima po kojima je već prepoznatljiva (poveznica s filmom Tri muškarca Melite Žganjer, 1998. i TV-serijom Odmori se, zaslužio si, 2005-2013) što ovu blagdansku komediju čini simpatičnim, komičnim i empatičnim filmom za sve generacije.

Luka Čubrić