english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2016.
81

INKUBATOR

Bez nepotrebnog prejasnobjašnjavanja

Uz Program Blankovih filmova 2015-2016., kino Europa, Zagreb, 11. 1. 2016.

Početkom siječnja u zagrebačkom je kinu Europa održano predstavljanje produkcije zagrebačke filmske udruge Blank_filmski inkubator, osnovane 2003., na kojem je prikazano jedanaest kratkih filmova zgotovljenih 2015. i 2016. g., od čega jedan eksperimentalni, tri dokumentarna i sedam igranih, najkraći u trajanju od minute i petnaest sekundi, najduži u trajanju od osamnaest minuta.

Iako djela različitih ambicija i izvedbene spretnosti – više od polovice ih je debitantskih i radioničkih, odnosno nastalih na radionicama na kojima se nevježe tek okušavaju u praksi - svi prikazani filmovi u cjelini nadilaze razinu početničkog i vježbeničkog. Eventualne zanatske nezgrapnosti osnovnoškolaca, srednjoškolaca i radioničara ne pokazuju se manom, budući da autori ne pokušavaju nadići svoje mogućnosti i sposobnosti, već neiskustvo, da tako kažemo, rabe kao oruđe kojim šarmantno, izvan kalupa izražavaju ono što im je na umu. Riječ je o amaterizmu u najboljem smislu tog pojma koji izvorno znači: onaj koji što radi iz ljubavi. A nije zgorega podsjetiti se na pohvalu amaterizma kao potvrde znatiželjnog, istraživačkog zanesenjaštva, neoguglalosti i nerobovanja pisanim i nepisanim pravilima, iz usta Želimira Žilnika, koji nekom zgodom reče: „Svi smo mi počeli kao amateri, a samo najbolji među nama su to i ostali.“

Takvim poletnim, vedrim, živim duhom i šarmom amaterskoga osobito zrače i osvajaju prva dva prikazana filma: desetominutni Savjest izrađen na radionici u zagrebačkoj osnovnoj školi Nikola Tesla, prema scenariju Gabrijele Mijatović i u režiji Ree Jakšić te jednominutni srednjoškolski Ana po scenariju i u režiji Nike Vahčić i Marka Bičanića. Oba se bave temama koje, vjerojatno opravdano, prepoznajemo kao doista bliske autorima. Savjest je izgrađena oko školskog ispita, a Ana nastoji dočarati tjeskobu jedne tinejdžerke. Privlačno je, dakle, ponajprije to što je stvoren dojam da mladi filmaši polaze od sebe i svoje zbilje, a ne pokušavaju oponašati vanjske modele, zbog čega im vjerujemo da imaju što reći, što komunicirati, da se filmom nisu poželjeli baviti zbog, kako se kaže, šminkeraja.


Savjest, R. Jakšić, 2015.

Mahom usredotočen na lice prirodne, opuštene i uvjerljive glavne glumice Gabrijele Mijatović, Savjest iznosi jednostavnu pričicu o tome kako je učenici Ani u ruke slučajno dospio listić s rješenjima ispita koji ih čeka. Poslužiti li se njima, ili pošteno riješiti ispit, dvojba je koja je muči. Uz kameru iz ruke, često i odveć nemirnu, te snažnu aromu dokumentarizma, intrigantnim spojem sirove, ad hoc razbarušenosti i usredotočenosti na bitno, filmić ostvaruje ozračje tihe napetosti i neizvjesnosti, s malo sredstava dočarava dio osnovnoškolskog svijeta, usputno čak i nametnutu, od društva i školstva forsiranu psihozu vezanu uz bauk učenja i imperativ dobivanja dobrih ocjena.  Savjest je, spomenimo, prethodno nagrađena kao najbolji radionički film na državnoj Reviji djece u Rijeci.

Opipljiv kontekst mnogo širi od onoga što je kamerom konkretno snimljeno dočarava i sedamdesetpetsekundni igrano-eksperimetalni slikopis imenom Ana. Intenzivnim montažnim ritmom, naizgled proizvoljnim izmjeničnim nabacivanjem raznovrsnih planova i miješanjem estetskih stilova što prikazuju jednu zdvojnu i duhom razlomljenu tinejdžerku, čija je trenutačna nestabilnost ponajprije uzrokovana nametnutom idejom potrošačkog društva o obveznoj tjelesnoj vitkosti, a koja je, dakako, u posvemašnjoj suprotnosti s mnogim drugim psihološkim nametima te iste korporativno-konzumerističke mašinerije. Dinamičan i intenzivan, a istodobno jednostavno poetičan, društveno angažiran i initiman film na državnoj je Reviji mladih u Karlovcu osvojio nagradu za najbolji film otvorene kategorije.

Sedmominutni dokumentarni rad Administrativna pogreška autora Tina Bačuna trpka je crtica o hrvatskom društvu današnjice. Bačun umjetnički nepretenciozno, tek kroz razgovore s dvije članice obitelji, bilježi slučaj u kojem je hrvatska vlada na svečanost obilježavanja obljetnice vojno-redarstvene akcije Bljesak službeno pozvala branitelja poginuloga prije dvadeset godina. Sam čin jednostavnog, vérité filmskog bilježenja tihog incidenta pokazao se kao jedina potrebna i najdojmljivija autorska intervencija.


Administrativna pogreška, T. Bačun, 2016.

Dva kratka dokumentarna video zapisa iz projekta Kiosk, Tehnička prepreka i Do krvi bacaju pogled na postavljanje neslavne protuizbjegličke žilet-žice na slovensko-hrvatskoj granici te na slučaj staračke demencije, a ostali igrani filmovi – Šta sad? Marka Bičanića i Karla Voriha, Udaljeni glasovi Maria Merdžana,  Hodanje Ane Horvat, Ante i Vanja Lucije Klarić, Stipe, volim te Sanje Peršić i Gosti Vena Mušinovića - uglavnom promatraju međuljudske odnose prijatelja, zaljubljenika, ljubavnika, parova, bračnih drugova, rođaka. Redovito je riječ o poteškoćama u komunikaciji, o nerazumijevanju, nelagodi, otuđenosti, uz mnogo šutnje, tišine i poneku banalnu frazu koja služi tek da bi se popunila praznina.

Najsnažnije i najcjelovitije djeluju opora i neugodna ljubavnička skica Udaljeni glasovi i onostrano fantastička slika Gosti. Bez ijedne riječi dijaloga, u dugim kadrovima kamere koja ne izlazi iz automobila, Udaljeni glasovi debitanta Maria Merdžana ulaze u djelić jedne muško-ženske veze čiji su glavni sastojci seks i nasilje. Vole li se oni na svoj način ili je riječ samo o prepuštanju nagonima? Gosti razmjerno iskusnoga Vena Mušinovića bunjuelovskim zamagljivanjem granice između zbilje i onoga što to nije, iznimno sugestivno dočaravaju duboki unutarnji nemir jednog dobrostojećeg i naizgled posve zadovoljnog i pristojnog bračnog para, koji možda i nisu Zemljani.

Kao i većina drugih, uglavnom nad manifestacijama ljudske naravi začuđenih filmova iz ovog programa, Udaljeni glasovi i Gosti postavljaju mnoga pitanja na koje bismo silno željeli dobiti odgovore i i načinju teme koje nedvojbeno traže pomniju razradu. No stupanj nedorečenosti uglavnom je dobro odmjeren, a velik dio čara leži upravo u neizrečenosti i zagonetnosti. Temeljito raslojavanje naznačenih problema dostajalo bi za ozbiljne dugometražne uratke, a u kratkima bi se, slutimo, svelo tek na trivijalno i nepotrebno prejasnobjašnjavanje.

Janko Heidl

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum





















Statistika posjeta