english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2016.
81

EKSPERIMENTALNI (IS)KORAK

Nepokolebljivi vjernik filma

Martinac, Zdravko Mustać, 2015.

„Molim te da ovu knjigu nazoveš ne Ivan Martinac, jer svaka budala ima ime i prezime, nego da knjigu nazoveš Martinac. Mene nitko ne zove Ivan Martinac, mene svi zovu Martinac, mene su i cure zvale Martinac. A ne Ivan.“ Tako glasi poruka Ivana Martinca filmskom kritičaru Ranku Munitiću, uvrštena kao završna notica knjige razgovora Munitića s Martincem, vođenih 1980., a objavljenih 2011, u nakladi Hrvatskog filmskog Saveza.

Koncem prošle godine zgotovljen dokumentarni film o splitskom sineastu Ivanu Martincu vjerojatno se i s time na umu također zove samo - Martinac. Posve je prilično i prirodno da su rečeni slikopis o velikanu hrvatskog i jugoslavenskog eksperimentalnog, odnosno alternativnog filma izradila dvojica njegovih učenika i svojevrsnih nastavljača njegova nauka, Zdravko Mustać kao scenarist i redatelj te Boris Poljak kao snimatelj. Treći ključni član ekipe, montažer Damir Čučić, stasao u drugom dijelu zemlje, nije bio članom Kino kluba Split, no kao jedan od prvaka eksperimentalnog slikopisa naše domaje i Poljakov nerazdvojan suradnik, logično zatvara temeljni autorsko-kreativni trokut oblikovatelja dokumentarca Martinac, koji trajanjem od šezdesetdvije minute tijesno ukoračuje u kategoriju dugometražnog.


Martinac

Rođen 1937. u Splitu, u kojem je 2004. i preminuo, Ivan Martinac bogatu je i značajnu karijeru filmskog amatera otpočeo 1960. za studija u Beogradu, u Kino klubu Beograd, gdje je realizirao desetak uglednih djela. Najznačajniji dio opusa ostvaruje u rodnom gradu, od 1962. nadalje, ponajprije u Kino klubu Split, najvažnijem gnijezdu amaterskog filma u bivšoj državi koje je to postalo upravo zahvaljujući Martincu, i to ne samo zbog desetaka njegovih filmova, nego i zbog njegove snažne osobnosti koja je presudno utjecala na stvaranje kreativnog ozračja i razvoj živosti u dotad razmjerno anemičnoj sredini, pa i ideološki odredila ono što će dobiti naziv splitska škola filma.     

Martinčev pečat toliko je jak da se u osvrtima na djelovanje Kino kluba Split stvaralačke mijene odmjeravaju upravo u odnosu na njega. U izvrsnoj monografiji Splitska škola filma – 60 godina Kino kluba Split Branke Benčić, Diane Nenadić i Adriane Perojević, objavljenoj 2012.,, u nakladi  Kino kluba Split i Hrvatskog filmskog saveza, prva se generacija kinoklubaša označuje kao predmartinčevska, druga kao martinčevska, treća kao ona što je pokušala umaknuti njegovim filmskim doktrinama, a četvrta kao ona koja im se vratila.

Mustać i Poljak pripadaše tom četvrtom naraštaju, stasalom osamdesetih godina prošloga stoljeća, a njih dvojica bjehu i sudionici Martinčeve, njemu nedvoumno vrlo značajne akcije ili hepeninga prenošenja sasušenog stabla trešnje u obliku križa ulicama Splita u listopadu 1989., što je i našlo mjesta u njihovu filmu.

Budući da je posrijedi film o autoru eksperimentalnih filmova koji su osmislili i ostvarili autori eksperimentalnih filmova, lako bi se moglo pomisliti da će i to djelo biti naglašeno nekonvencionalno. Tomu međutim nije tako. Martinac je vrlo pitko, tečno, uredno i pregledno ostvarenje koje će lako pratiti i publika koja ne mari za alternativni film i kojoj su jezik i izraz tog roda strani i odbojni. No iako ne poseže za uočljivim odstupanjima od časnih konvencija, Mustaćev Martinac nenametljivo, ali ipak osjetno izmiče ustaljenostima, odnosno drži ih se uz donekle prilagođena pravila, slijedi ih uz određeni odmak.


Martinac

Različito od uobičajenog pristupa biografskom dokumentarcu, Martinac nema pripovjedača koji nas, bilo ispred kamere, bilo glasom, vodi kroz storiju. Tekstualni se odsječak sastoji od arhivskih zvučnih snimaka samog protagonista, potom od njegovih rečenica što se povremeno ispisuju preko slike, i od svježe snimljenih izjava, prisjećanja i komentara relevantnih osoba, Martinčevih suradnika i poznavatelja njegova rada. Mada ni takav postupak nije endemska rijetkost, u ovom su filmu govorni doprinosi montirani osobitom mješavinom preciznosti i distanciranosti, lišeni zastranica i nepotrebnih pojedinosti, zbog čega se stječe dojam da je u film ušlo samo ono suštinski važno. Moglo bi se reći da je odnos tvoraca prema protagonistu razmjerno suh i neemotivan, čak pomalo hladno profesionalan i mrvicu nezainteresiran, no takvo mišljenje demantira očevidna pomnja u izboru i smještaju slikovnog materijala, sastavljenog gotovo isključivo od arhivske građe, isječaka iz Martinčevih filmova u kojima se nerijetko pojavljuje i on sam.

Načelno, Martinac predočava filmaški put svog protagonista, no u prvom planu nisu karijerna kretanja, uspjesi, neuspjesi, usponi i padovi, već je ponajprije fokusirana Martinčeva filmofilmska filozofija, s njegovim poimanjem sebe kao nepokolebljivog vjernika filma. U tu glavnu nit, vješto su ušivena i njegova druga dva izrazita opredjeljenja, ono katoličkog vjernika, donekle čak i mistika, te ono književnika, pjesnika i prozaika, koja su se konstantno prožimala s njegovim filmskim djelovanjem.

Omjer bavljenja filmskim, religijskim i književnim čini se odlično odmjerenim, čime se  spomenuta suhoća, krutost i formalizam na neki način poništavaju i preobličuju u bogat portret umjetnika i osobe koja jest bila na svoju ruku, no čije nam opsesivne sklonosti, bez obzira na njihovo usmjerenje, nije teško prepoznati kao imanentne svakom ljudskom biću.

Cjelina je ovdje-ondje, bez jasnijeg pojašnjenja, prošarana i sadašnjim, statičnim snimkama splitskih veduta za koje ćemo pretpostaviti da su suvremene replike kadova iz Martinčevih filmova. U kontekstu naizgledne ogoljenosti, taj malen, u biti jednostavan, no dobro promišljen - ili intuiran, posve svejedno - potez urešuje cjelinu određenom transcendentnom kvalitetom.

Mada nije zahvalno nagađati u tom smislu, usudimo se pretpostaviti da, prema svom i prema tuđem djelu vazda strog Martinac, gorljiv zastupnik ideje da film ima vlastiti jezik kojemu nije potrebno narativno vezivo, ne bi blagoslovio činjenicu da je film o njemu temeljen na priči, onoj o odsječku njegova života. No nije isključeno da bi ga odobrio kao dostojanstven kompromis koji će njegovo djelo eventualno približiti i široj publici, a što je, vjerujemo, i bila zamisao Mustaća i njegovih suradnika.

Janko Heidl

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum





















Statistika posjeta