english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2016.
81

14. ZAGREB FILM FESTIVAL
(Zagreb, 12. - 20. studenoga 2016.)

Kratki na kvadrat

Uz program Kockice

Unatrag nekoliko godina, domaća publika i mediji hrvatske dugometražne filmove uglavnom prate komentarima kao što su „loše jer je hrvatsko“ ili pak „dobro za hrvatske standarde“. Nijedan od dva primjera ne može se smatrati zadovoljavajućim, ali konsenzus oko dugog hrvatskog metra tek se treba postići. Međutim, recentni filmski naslovi domaće produkcije, bez obzira na kvalitetu i umjetnički doseg, vraćaju temu hrvatskog filma u svakodnevne rasprave što, dakako, potpomaže popularizaciji odlaska u kino dvorane (izvan sfere multipleksa).

Međutim, izvan razdoblja trajanja pojedinih festivala, kratkometražni filmovi usprkos značajnijim uspjesima, temama i definiranijim formama, ne uspijevaju doprijeti do kuloara šire publike. Iz tog se razloga kratki filmski format često stavlja na festivalske margine, s već tradicionalnim besplatnim ulaznicama (formula koja se zasad pokazuje zaista uspješnom), unatoč činjenici da kratkometražni filmovi hrvatske produkcije kvalitetom i koherentnošću nadmašuju one dugometražne. Konkurencija nacionalnog natjecateljskog programa Kockice na 14. Zagrebačkom filmskom festivalu potvrđuje dosadašnju popularnost kratke forme u programu koji poprima oblik zasebnog festivala.

U konkurenciji Kockica prikazano je deset kratkometražnih filmova. Medijski snažno popraćen kratkometražni film Miroslava Sikavice Zvir (15 min, Propeler film, 2016), dobitnik posebnog priznanja, nagrade Illy kanskog programa 15 dana autora (Quinzaine des réalisateurs), zbog sudjelovanja je produkcijske ekipe iz Propeler filma, organizatora ZFF-a, bio prikazan izvan konkurencije, a izvan konkurencije je prikazan i dugometražni omnibus Transmania (93 min, Zebra Creative Productions, 2016), film nastao suradnjom petnaestero različitih autora.

Potonji naslov, unatoč trajanju od gotovo sat i pol, potvrđuje svoje mjesto u programu Kockica. Riječ je o filmskom eksperimentu u kojem su, između ostalih, sudjelovali redatelji poput Dalibora Matanića, Sonje Tarokić, Vlatke Vorkapić i Hane Jušić, gdje je svaki od petnaestero redatelja osmislio petominutnu epizodu (u većini slučajeva teško je govoriti o suvislim pričama) na temelju posljednje minute prethodne priče. Temeljeno na igrama nadrealističkih umjetnika koji bi takve rijetko kad dovršavali, film nudi zabrinjavajuću razinu i količinu perverzije, razvrata i likova čije se putanje izmjenjuju u kratkim intervalima, gdje se gubi svaka poveznica s ijednom od prethodnih priča. Teško je obrazložiti zašto Transmania ne funkcionira, kao što je i problematično suprotno stajalište, jer unatoč šarolikom mozaiku poetika, stilova i pristupa, određene priče savršeno ulaze u kalup koncepta. Može se, primjerice, istaknuti epizoda u salonu ljepote za pedikerskim stolcem, autorice Vlatke Vorkapić koja jako dobro balansira prethodno dobivenu situaciju, uspostavlja zanimljiv ritam i ne ulazi pretjerano u centralni lik njezine priče, pedikerke koja se otvara kroz komunikaciju sa svojim mušterijama. Pokušaj Vlatke Vorkapić (koji bi odlično funkcionirao kao zaseban kratki komad, kao i priča Hane Jušić o sumnjivoj ženi koja u stanu skriva svoju izvrnutu stranu) se pomalo gubi u moru morbidnosti, sadizma, pornografske (pretjerane) erotičnosti i mračnih epizoda po uzoru na neke od psiholoških trilera i time postaje samo ugodan začin u pokvarenom cušpajzu trulog nadrealizma.

Zvir Miroslava Sikavice govori o postratnoj hrvatskoj svakodnevici, smještajući radnju u dalmatinsko zaleđe Splita, odakle dolaze protagonisti filma – otac, bagerist, i njegov sin. Zvir zadire u sferu problematike nepropisne izgradnje privatnih objekata, kroz lik bagerista koji ima moć, ali i prljavi zadatak rušenja. Nemilom činu svjedočit će njegov sin, slučajni suputnik koji se zaigrano sakrio u raljama bagera i doveo oca u neugodnu situaciju u kojoj, želeći ga zaštititi, mora preispitati svoj očinski autoritet i instinkte. Film zaista dobro prikazuje okolnosti pritiska društva na pojedinca koji se pokazuje još ranjivijim zbog nazočnosti sina, čime se postavlja kardinalno pitanje i potencijalni problem filma – je li motivacija lika uvjetovana osobnim položajem ili situacijom druge, ovršene obitelji? Teško je razlučivo je li očev postupak čin suosjećanja, sažaljenja ili povrijeđenosti patrijarhata. Problem filma također leži i u stereotipizaciji kraja, situacije i likova, a ukoliko je to poenta onda se može reći da je vrhunac filma napuhnut utoliko što se koristi ratnička pjesma koju mlada trudnica pjeva u prividnom transu zbog situacije, kao element s posve neosnovanim temeljima. Izlika agresivnih brđana iz kraja ne ide u korist filmu koji iznimno nasilan čin bacanja kamenja prikazuje kao motiv borbe za vlastitu egzistenciju i oslobođenja od podređenosti.


Zvir, M. Sikavica, 2016.

Sličnu temu narušenih obiteljskih odnosa nudi Po čovika (20 min, Restart, 2016) Kristine Kumrić, realiziran u koprodukciji s Francuskom, koji je smješten u Dalmatinsku zagoru, a govori o sestrama Miji i Loreni koje očekuju povratak oca iz ratnog logora. U dvadeset minuta trajanja, film uspijeva dočarati napetost iščekivanja tijekom kojeg se isprepliću brojni osjećaji, od pritajene agresivnosti do neugodnosti i straha. Scenarij Maje Hrgović na izniman način priča do sad neispričane priče obitelji žrtava ratnog nasilja te kroz lik oca, kojeg odlično tumači Franjo Dijak, i njegovu sveprisutnu traumatičnu uznemirenost, u gledatelja budi osjećaj nelagode i neizvjesnosti. Tema rata, tj. tema direktnih posljedica rata, javlja se i u Grimiznome (16 min, Kinematograf, 2016) redateljice i scenaristice Dijane Mlađenović, koji progovara o silovanju netom nakon prekida vatre. Mlađenović ne samo da prezentira problem žrtava ratnih zločina nad ženama (koji većinom ni danas nisu procesuirani), već govori i o kolektivnoj krivnji te u perspektivu stavlja motiv ratnog herojstva kao oslobađajućeg čimbenika.

U dobrom broju filmova, središnji su likovi djeca. U Prije mraka (11 min, Blank, 2016) Bojana Radanovića, sin se susreće s otuđenim ocem koji ne može prijeći preko svježih rana rastave. Radanović postiže dobar ritam, ali završava iznenadno i previše toga ostaje nedorečeno, a odnosi između likova nerazriješeni. Fabijan (16 min, Matej Merlić, 2016) Lovre Mrđena prikazuje rođendansko jutro desetogodišnjeg Jana koji pod pritiskom najbliže okoline (majke alkoholičarke i narkomanke, koju tumači Jadranka Đokić) stvara obrambeni mehanizam u obliku fiktivnog prijatelja Fabijana (Filip Križan). Zanimljiv pristup temi degradirajućeg roditeljskog odgoja postaje donekle problematičan kada se zapitamo tko ili što je zapravo Fabijan i koja je njegova uloga. Međutim, minorna je to primjedba koja ne odvraća koncentriraciju s gledanja filma i ne kvari inspirativno zadovoljavajući kraj. Adolescentica Janka, protagonistica filma 13+ (21 min, 2016) Nikice Zdunić, ima olakotnije životne okolnosti u priči o odrastanju u kojoj se bliža okolina suprotstavlja njezinom dječjem poimanju svijeta. Tako se Janka suočava s prvom menstruacijom, temama prvih veza, poljubaca i zabava koje ju pretjerano ne zanimaju. Pastelni kolorit daje notu ugrožene nevinosti koju Janka nesvjesno želi zaštiti, dok se kvadratnim formatom slike aludira na generacijsku karakteristiku nazočnosti socijalnih mreža poput Instagrama. Na taj način, kadrovima nalik kraćim Instagramskim isječcima, Zdunić dokumentira život ionako umreženih klinaca, s fokusom na Janku kao simbol pobune protiv generacijskih konvencija.

Za humorističnu notu natjecateljskog dijela Kockica pobrinuli su se splitski autori Igor Jelinović filmom Morska pjena (30 min, ADU/KKS, 2016) te Marko Jukić i njegov Med i mliko (25 min, 2016). Oba se filma okreću likovima u njihovim ranim ili kasnim dvadesetima te na neki način progovaraju o izgubljenim generacijama. Posebice je takav slučaj s Medom i mlikom čija tri protagonista, Žele, Andro i Dino, vrijeme provode besposličareći za sparnog ljeta u Splitu. Unatoč internom karakteru njihovog razgovora, gledatelj brzo upija njihove navike i načine, što film čini prijemčljivim. Tragikomično se rješava smrt Želine bake s kojom živi, pri čemu se gledatelj zapita je li trojac svjestan života koji žive i što sve on nosi. Emocionalno sasušeni likovi doimaju se kao da im je život odavno potrošen te im jedino uzbuđenje predstavljaju pivo i igra balota, čime se Jukić pokazuje odličnim promatračem stanja u kojem se nalaze urbane mlađe generacije. S druge strane, Morska pjena se u moru problemski težih primjera u programu postavlja kao pravo osvježenje, što se projicira kroz jasan, čitak humor koji ne iščezava u pola sata trajanja. Film prati Miru, društveno nekompatibilnog i sramežljivog mladića ovisnog o samohranoj majci, koji je odlučio osvojiti neozbiljnu studenticu Izabelu. Njihov razgovor otkriva njihove slabosti na spontan način, što ih ujedno i spaja. Igor Jelinović uspijeva otrcane karaktere prikazati kao iskrene figure s kojima se možemo poistovjetiti.

Egzistencijom mladih bavi se i Kako je Iva otišla 16. rujna 2016. (17 min, KKZ, 2016) Tomislava Šobana koji u se u naslovu referira na već kultni film Tomislava Radića Što je Iva snimila 21. listopada 2003. (2005). Iako tim naslovom daje naznake dokumentarnog ugođaja posredovanih likom kao snimateljem, u samome filmu tomu nema ni traga. Šoban cjelinu pakira na jako neobičan način, pri čemu možemo dokučiti da Iva odlazi raditi u Norvešku, no ne i mnogo više od toga. Iva je prikazana kao cura koja ne pokazuje iskrene emocije prema većini osoba oko sebe, uključujući i njezinog dečka, kojeg u zračnoj luci napušta bez pozdrava. Hladan je to prikaz teške situacije u kojoj se Iva oprašta od poznatog joj ambijenta, što se možda može i protumačiti tako da ona sebe smatra samodostatnom. Asocijacije beskarakterna Iva – kišni Oslo – hladnjača možda nude neke mogućnosti za interpretaciju, ali film sam po sebi to onemogućava. Poput Ivinih motiva i akcija, film je jedna velika enigma.

S druge strane, Tanja (25 min, Kinematograf, 206) Jasne Nanut posve jasno obrazlaže probleme naslovnog lika.  Srednjovječna, nezaposlena, neudana, vraća se bolesnom ocu. Htjela bi sve, ali ne dobiva ništa. Teške trenutke proživljava stoički, dok naznake depresije uzrokovane neugodnom životnom fazom skriva pod debelim slojem loja. Slučajni susret s prijateljem iz mladosti tumači kao moguću iskru nadolazećeg boljitka, ali ipak sve ostaje u stadiju izlizane sudbine. Izgubljena, čekajući da bude pronađena, Tanja kopa dublje po pitanjima svoje egzistencije,  nagoviještene na njezinom smrknutom licu, no u konačnici ostaje sama s ocem koji predstavlja jedinu potporu u njenom životu. Time Jasna Nanut ostaje dosljedna motivu fantomske samoće koja proždire i tjera likove na krive postupke, ali taj motiv uvijek iznova osvježi, zbog čega je uvijek užitak gledati njezine kratke filmove.


Tanja, J. Nanut, 2016.

Glavnu nagradu Kockica, Zlatna kolica dobio je film Mliječni zub (15 min, Petnaesta umjetnost, 2016) Saše Bana koji također potpisuje i scenarij, zajedno s Nevenkom Sablić. Njihova priča o prolaznosti i smrtnosti zanimljivo djeluje u početku, kada se u snenom ambijentu ispadanje zuba - kao motiv iz narodne predaje - predstavlja kao nadolazeća smrt, što se u stvarnosti manifestira kroz Janino (Marija Škaričić) suočavanje s očevom bolešću. Za simbolične oproštajke pred operaciju, Jana se suočava s uobičajenim pozitivnim mislima u koje ona počinje sumnjati. Njezina sumnja počinje se iskazivati u nizu fantastičnih i začudnih scena kao što su raspadanje očeva tijela, gubljenje u prostoru i izbjegavanje nametnute odgovornosti. Zaključno priča ne dobiva zadovoljavajući okvir, zbog čega se čini da sve u konačnici vodi u prazno, a opet, ta bi praznina mogla biti znakovita.


Mliječni zub, S. Ban, 2016.

Kratki igrani filmovi hrvatske produkcije potvrđuju da nije riječ o isključivo praktičnim uvježbavanjima za dugi metar kako se to često pogrdno smatra, već o ravnopravnoj, ako ne i nadmoćnijoj formi koja je definitivno postala adut hrvatske kinematografije, čemu mogu posvjedočiti nagrade unatrag nekoliko proteklih godina. Stanje stvari je takvo da se može zaključiti kako je riječ o iznimno uspješnoj godini, kada je riječ o programu Kockica. Zaista, neki filmovi posjeduju očite nedostatke, ali autori nam daju na pravo da očekujemo mnogo od njih u budućim projektima. Međutim, bitno je uključiti kratke filmove u distribuciju izvan festivalskog ciklusa, čime bi ovakva djela dobila na značaju te je nužno omogućiti publici većoj od nekoliko stotina sretnika koji su ih imali prilike gledati u kinu Tuškanac, pristup filmovima koji bi zasigurno imali značajan utjecaj na javno mnijenje kada je riječ o hrvatskoj kinematografiji.

Luka Čubrić

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum





















Statistika posjeta