RADIONICA FILMSKE KRITIKE KINO KLUBA ZAGREBJesen 2015., mentorica Višnja Vukašinović, asistent Dario Dević
Tipično zapadnjačko zamagljivanje stvarnosti
Spectre (Velika Britanija/SAD), Sam Mendes, 2015.
Uvelike se oslanjajući na prošlost, novi Bond propušta priliku iskoristiti iznimno aktualnu temu.
Dvadeset četvrti film o Jamesu Bondu vjerojatno neće biti upamćen kao jedan od svjetlijih trenutaka serijala, iako će se britanski mediji svim silama truditi uvjeriti nas u suprotno. Na kraju krajeva, Bond je integralni dio britanskog identiteta u jednakoj mjeri kao Kraljica, popodnevni čaj i sendviči s krastavcima. Ali u doba kad je važnost monarhije davno ustupila mjesto globalnim geopolitičkim interesima, a većina Britanaca ionako radije pije frapuccino, budućnost franšize ozbiljno je dovedena u pitanje.
Nakon završetka hladnog rata, scenaristima Bonda (ovom zgodom to su Amerikanac John Logan te Britanci Neal Purvis, Robert Wade i Jez Butterworth) jamačno nije bilo lako smišljati zanimljive priče u koje bi uklopili pustolovine agenta 007, pa vjerojatno otud i odluka da se u filmovima s Danielom Craigom vrate na sam početak niza romana Iana Fleminga i priču o spašavanju svijeta prošaraju dotad tek površinski obrađenim pojedinostima iz Bondove prošlosti. Takva odluka možda bi i ovaj put bila opravdana da suvremeni politički kontekst ne pruža dovoljno materijala za dobru priču o svjetskoj dominaciji i zakulisnim igrama svjetskih velesila.
Spectre
U slučaju Spectrea, scenaristi su odlučili posegnuti za okosnicom priče koja jedva može biti dostojna TV filma za nedjeljno popodne, i to jedva s velikim J. Ostaje nejasno zašto bi itko sveo popularni film o tajnom agentu šmekeru na priču o osveti sina psihopata, usred aktualno-političke situacije u kojoj konstantne napetosti prijete izbijanjem novoga hladnog rata, iako je onaj koji su tematizirali brojni filmovi iz ovog serijala odavno završio. I ne samo to, svijet u kojem se veliki dečki s Istoka i Zapada nadmeću u tome tko će dalje pljunuti, danas su zamijenili mnogo zlosutniji scenariji u kojima više ne znamo tko je pravi neprijatelj, a oni koje smo smatrali pozitivcima često u ormaru skrivaju brojne kosture koji su se gomilali desetljećima, čak i stoljećima, a sad se čudom čude što su grijesi prošlosti došli na naplatu.
Novi Bond nedovoljno iskorištava jukstapoziciju SPECTRE-a kao gotovo benigne organizacije stare škole s kojom ste jasno znali tko su negativci, i grupacije Nine Eyes, nove globalne obavještajne inicijative o kakvoj u vijestima sve više slušamo posljednjih dana, a koja pod krinkom zaštite od terorizma odlazi sve dalje u narušavanju osobnih sloboda i zaštite osobnih podataka. Tema svijeta u kojem naddržavne obavještajne agencije špijuniraju svakoga, pa čak i vlastite agente, u filmu se premalo problematizira ili bolje rečeno, nedovoljno osuđuje, dok se uloga pojedinaca koji će u snowdenovskom stilu ustati protiv novih oblika prijetnji olako prikazuje kao uzaludan pothvat, uz suptilnu poruku da nam nema druge nego piti onaj frapuccino i gledati kako stvari sve više izmiču kontroli.
Uvelike se referirajući na prethodne filmove, koristeći plitku karakterizaciju likova i tek se usputno dotičući već spomenute aktualne tematike, Spectre se doima poput alegorije tipičnog zapadnjačkog zamagljivanja stvarnosti koja, baš poput suvremenih medija, odvraća pozornost od tema o kojima bismo zapravo trebali govoriti, propuštajući iznimnu priliku da bude relevantan, pa čak i subverzivan.
Igor Opić
|
