english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2014.
78

FESTIVALIJE

Nestabilno tlo pod nogama

Uz program Kockice 12. Zagreb Film Festivala
(Zagreb, 19–26. listopada 2014)

Prikazani su filmovi:
Johnny je mrtav (11 min, KKZ, 2014), Jure Debak, A. Z. Stolica
Malo više kiše (17 min, ADU, 2014), Marko Dugonjić 
Manjača (23 min, KKZ, 2014), Tin Žanić
Nasamo (22 min, ADU, 2014), Lana Kosovac
Nedjeljni program (10 min, HFS, 2014), Neven Dužanec
Polufinale (17 min, ADU, 2014), Tomislav Šoban
Povratak (18 min, ADU, 2014), Filip Heraković
Streljana (16 min, ADU, 2013), Filip Mojzeš, Lana Zaninović
Šake (30 min, ADU, 2014), Jasna Nanut
Tek tako (12 min, R44, 2014), Sanja Milardović
Tlo pod nogama (29 min, R44, 2014), Sonja Tarokić
Vrlo kratki izlet (15 min, MonFilmFest, 2014), Igor Bezinović

Natjecateljski program Kockice ZFF-a ove je godine ponudio dvanaest novijih hrvatskih kratkometražnih igranih filmova u ukupnome trajanju od oko tri i pol sata. Izbornik programa uvedenog 2005. bio je, kao i dosad, Vladimir Gojun. U jedinom konkurentnom odsječku ZFF-a koji pripušta filmove koji nisu prvi ili drugi redateljski rad, nastojalo se izbjeći ostvarenja koja su već bila uvrštena u natjecateljske sekcije drugih festivala, no u Kockicama su se ipak našla tri filma kojima ovo nije prvo festivalsko predstavljanje.

Na 23. danima hrvatskoga filma, održanima u travnju ove godine već su zapaženi osnovnoškolska psihološka napetica Streljana (16 min, ADU, 2013) Filipa Mojzeša i Lane Zaninović i obiteljska psihološka drama Tlo pod nogama (29 min, R44, 2013) za režiju koje je Sonja Tarokić na Danima nagrađena Nagradom Jelena Rajković Hrvatskoga društva filmskih redatelja, dok je ZFF-ov ocjenjivački sud Kockica – kanadsko-japanska producentica Aki Isoyama, talijanska producentica Giulia Iannello i hrvatski redatelj Ivan Sikavica, autor prošlogodišnjega pobjedničkoga filma Kockica Ko da to nisi tiTlu pod nogama dodijelio Zlatna kolica, ocijenivši ga najboljim filmom te konkurencije. Glede festivalskih pohoda ne treba preskočiti ni sudjelovanje Tla pod nogama na Međunarodnome filmskome festivalu u Rotterdamu početkom godine.


Streljana, Filip Mojzeš i Lana Zaninović

Oba ova odlična filma svojevrsne su psihološke drame, također i svojevrsne kosimične napetice natopljene neizvjesnošću koja uvelike proizlazi iz ustege objašnjenja i tumačenja. U oba su protagonisti svakodnevni, obični, vjerojatno i tipični hrvatski građani današnjice, oba se zbivaju na svakodnevnim, svakomu lako prepoznatljivim poprištima, a to su osnovna škola u Streljani, odnosno hladan betonsko stambeni blok izgrađen prije 30, 40godina i posve običan građanski stan u Tlu pod nogama. No ponajprije je riječ o filmovima stanja ili društvenim dramama stanja, pri čemu se drama društva u kojem danas živimo promatra kroz prizmu male raje, ni po čemu osobitih građana suvremene Hrvatske, okolnostima dovedenih do stanja bezvoljne frustracije, pa čak i mentalno-duhovne paraliziranosti. 

Protagonisti obaju filmova osjećaju se bespomoćno stiješnjenima životom oko sebe i naopakim prilikama na koje ne samo da ne mogu utjecati nego su nemoćni i prilagoditi im se. Žrtva u Streljani je osnovnoškolac Thomas – u iznimno uvjerljivom utjelovljenju Thomasa Schmidtbauera – a u Tlu pod nogama sredovječna formalna glava obitelji koju glumi Stojan Matavulj. Bespomoćnost maloga Thomasa pod pritiskom okoline preoblikovat će se u besmislenu agresiju, dok će otac obitelji u filmu Sonje Tarokić jednostavno klonuti, isključiti se, nesposoban učiniti bilo što. Naslov Tlo pod nogama, odnosno njegovo značenje koje razotkrivamo gledajući film, a to je da rečeno metaforičko tlo pod nogama nije nimalo čvrsto, nego je, ako uopće postoji, posve nestabilno, zapravo odlično označava ideju i misao gotovo svih prikazanih filmova. 


Malo više kiše, Marko Dugonjić

Za razliku od dosadašnjeg pretežnog usmjerenja autora suvremenih hrvatskih kratkih igranih filmova na prikaz crtica u međuljudskim odnosima, u ovom se nizu, slučajno ili ne, profiliralo usmjerenje na jednoga protagonista, osamljenog, izgubljenog, zidom nesporazuma i nerazumijevanja emocionalno odvojenog od okoline. Pobrojimo samo nekoliko primjera: u naslovu Šake (30 min, ADU, 2014) Jasne Nanut to je formalno uspješan mladi homoseksualac (Dado Ćosić) čije su veze i poznanstva tek okrnjeni istršci željene bliskosti; u Vrlo kratkom izletu (15 min, MonFilmFest, 2014) Igora Bezinovića, neopterećeno, ali ne i neobvezno oslonjenom na roman Kratki izlet Antuna Šoljana, i još naglašenije u posebnim priznanjem ocjenjivačkoga suda nagrađenoj Manjači (23 min, KKZ, 2014) Tina Žanića – prethodno prikazanome na Sarajevo Film Festivalu – nestabilnost se izražava suptilnim iskorakom u nadrealno; u Malo više kiše (17 min, ADU, 2014) Marka Dugonjića, jedinom filmu koji se izravno poziva na neki recentni stvarni događaj od šireg značaja, poplave u Slavoniji, lutalaštvo, napuštenost i društveno-psihička erozija motre se uz snažan utjecaj dokumentarnoga.   

Većina se likova više-manje besciljno smuca uokolo, ni sami ne znajući zašto, ni sami ne znajući što žele i što traže. No gledatelju – i autorima – poprilično je razvidno da im je takva filmska sudba, bilo racionalno ciljano bilo intuitivno, zadana nastojanjem izražavanja osjećaja sputavajućeg nezadovoljstva opstojanja u limbu, uzrokovanog dugogodišnjom nedjelotvornošću i obmanjivačko-slatkorječivim taktikama moćnika bez strategije, koja bi bila usmjerena na opći boljitak, odnosno na boljitak krajnjeg korisnika, malog, običnog građanina koji samo želi svoja mala, obična prava na život i na barem povremene trenutke zadovoljstva.

Pritom ne treba previdjeti da nije riječ o vidljivo stiliziranim parabolama koje bi bile zanimljive i s realnošću povezive tek zbog svoje poruke, nego redom o životno prepoznatljivim crticama, zanimljivima i uvjerljivima za samoga trajanja, kojih poruku valja angažirano detektirati.


Šake, Jasna Nanut

Onoga što obično podrazumijevamo pod akcijom i očiglednom atrakcijom u tim je filmovima vrlo malo, gotovo da ga ni nema, baš kao ni događajne dinamičnosti. Sve se odvija usporeno, meditativno, kontemplativno. Dinamika i atrakcija ipak nisu izbačene – one itekako prožimaju gotovo sva djela, no u profinjenijem, prikrivenijem obličju načina osvjetljenja, kadriranja, kutova i pokreta kamere, ritma i tempa. Uglavnom ovješeni o tanku vlas fabule, filmovi su mahom nabijeni ugođajem koji nam, u cjelini, govori više od same radnje. I to, dakle uporaba specifično filmskih mogućnosti, nesumnjivo jest vrlina koju valja itekako pohvaliti.

Većinu ostvarenja resi jasno određena i dosljedno oblikovana intonacija. Registri izraza i pulsevi protoka odmjereni su precizno, no ne strogo i kruto. Ne osjeća se borba s materijalom, ne čini se da su se filmaši hrvali s temama i s njihovim predstavljanjem. Bez obzira na bavljenje pitanjima ne-sreće, izvedbe ostavljaju dojam sretnog sljubljivanja ideje i realizacije, uspješnog i nenametljivo ekspresivnog prožimanja sadržaja i forme.

Ako bismo se mogli barem djelomično složiti s prije nekoliko godina izrečenom prognozom, ili dijagnozom, Brune Gamulina da se "hrvatski film urušava u komorno" i poželjeti da smo veća i bogatija kinematografija, još smo uvijek mala i razmjerno siromašna kinematografija, no to ne mora nužno biti negativna odrednica. Sustavno kvalitetan rad HAVC-a unatrag nekoliko godina podržava kvalitetu i vodi prema kvantitetama raznih vrsta, od kojih su mnoge već konkretno vidljive, no u situaciji u kojoj se još uvijek nalazimo, među vrline mladih autora svakako treba ubrojiti i njihovo sve veće majstorstvo građenja suvislih cjelina, kako bi se reklo, ni iz čega. S jedne strane iz minimuma materijalnoga – što nije cilj kojemu treba uvijek težiti, ali se s time valja znati nositi kad uvjeti tako zahtijevaju – a s druge i u kreativnom smislu. Nije riječ o nedostatku kreativnosti, naprotiv, nego o tome da su filmaši sposobni prepoznati i oploditi potencijale najmanjeg truna misli, odvažno odlučiti da je tek jedan tračak ili titraj ideje posve dostatna vrijednost za oblikovanje kratkoga slikopisa.

Citirajmo Martina Scorsesea, kako je navedeno u knjizi Filmske lekcije Laurenta Tirarda (MeandarMedia, 2011): "Prvo pitanje koje si morate postaviti ako želite snimiti film je: Imam li što reći? Nije to nužno nešto doslovno, što se transkribira u obliku dijaloga. Ponekad želite samo priopćiti neki dojam ili osjećaj. I to je dovoljno. Ali nije jednostavno, daleko od toga."

Mnogobrojne prigode u kojima se u nas prikazuju kratki filmovi iznova pokazuju da hrvatski autori imaju što reći i da znaju kako priopćiti taj dojam ili osjećaj, a to su recentno potvrdile i Kockice 12. ZFF-a.

Janko Heidl

Diskretni šarm amaterizma

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum
Maillot nba pas cher
I thought that after two years, I knew replica handbags that Beatrice was a small gucci replica handbag in Pierre's many hermes replica handbags . I didn't expect it to be handbag replica positive result. Beatrice transformed this "night club little prince" into a happy replica handbags .





















Statistika posjeta