english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2013.
76

FESTIVALIJE

Područje igre

Uz 45. reviju hrvatskoga filmskoga stvaralaštva
(Pula, 22–24. studenoga 2013)

45. revija hrvatskoga filmskoga stvaralaštva zainteresiranima je ponudila izbor od 36 novih kratkih komada hrvatskih kinoklubaša, studenata filma i samostalnih autora izabranih među 119 prijavljenih. Ocjenjivački sud, koji je istodobno bio i izborni – a činili su ga redatelji Damir Čučić, Ana Hušman i Igor Bezinović, dramaturginja Jasna Žmak te snimateljica Dinka Radonić koja je u žiriju zamijenila petog izbornika, snimatelja i redatelja Silvestra Kolbasa – nagradama je podupro jedanaest, dakle gotovo trećinu ostvarenja. Izdašnost u dijeljenju priznanja i pohvala simpatičan je ustaljeni običaj manifestacije tradicionalno prožete druželjubivim i prijateljskim ozračjem međusobne potpore, kreativnog bodrenja i poticanja suradnje među mahom mlađim snagama hrvatske kinematografije, punima vibrantnih ideja i osvježavajućeg entuzijazma.

Dok je prošlogodišnju Reviju obilježila pretežna rodovska hibridnost ostvarenja, ovogodišnjim su programom prevladavali filmovi razmjerno čistog opredjeljenja za igrano, dokumentarno ili eksperimentalno. Ipak, nepodijeljenu naklonost ocjenjivačkoga suda, odnosno Prvu nagradu, osvojio je Pinokio (11 min, UMAS, 2013) splitskog autora – redatelja, scenarista, snimatelja, montažera i skrivenog protagonista – Tome Šimundže. Iznimno intrigantno, inovativno, bešavno uravnoteženo sljubljivanje postupaka dokumentarnoga, igranoga i eksperimentalnoga rezultiralo je uzbudljivim, dinamičnim i duhovitim metafilmom za koji ne možemo sa sigurnošću odrediti je li uistinu dokumentarna bilješka spontanih, nepredviđenih, nepriređenih, autentičnih događaja i reakcija što ih je autor potpirio za potrebe snimanja ili je riječ o redateljski suvereno insceniranom pseudokumentarcu, u kojem smjeru navodi i sam naslov. Premda sastavljena od bujice nervozno nemirnih, naizgled neuredno montiranih, često nečitkih i tehnički neispravnih kadrova snimljenih iz neoptimalnih vizura, cjelina oblikuje posve pregledan narativ o zbrda-zdolna, gerilskom snimanju navodno diplomskoga filma potpisanog autora. S jedne je strane Pinokio duhovita i vješto izvedena filmofilska igra, a s druge djelo čvrsto usidreno u nemilu ovdašnju današnjicu prepunu nezaposlenih i neusidrenih, o čemu govori (tobožnjim) izborom glavnog glumca (Hrvoje Bubić) među onima što zalud pohode Zavod za zapošljavanje, kao i filmotvoračkim stilom koji izražava frustraciju, nemoć, težnju za snalaženjem na brzaka. Istodobno ironično bezobrazan i dirljivo osjećajan, ovaj je film stilski i kvalitativni blizanac Šimundžina izvrsnog debija Moja noć pod suncem (2012) koji, zanimljivo, na prošlogodišnjoj Reviji nije privukao pozornost ocjenjivačkoga suda. Netko bi Šimundži eventualno mogao prigovoriti da ponavlja istu formulu, no s obzirom na to da se čini kako je autor uistinu pronašao apartan i čitak model izražavanja koji umješno oplemenjuje iskričavim varijacijama, ovdje ga podupiremo da u nastavi u istom stilu dokle god iz njega crpi dovoljno kreativnog nadahnuća.


Tamo gdje živi Nada, Dario Bukovski

Od nagrađenih filmova, izdvojimo i dva osobita dokumentarca, u kojima su, kao i kod Šimundže, njihovi autori istodobno i među ključnim protagonistima. Svojevrsni autodokumentarci nastali u samostalnoj produkciji, prirodno za filmski amaterizam, bilježe teme iz najbližeg, neposrednog okoliša. Drugonagrađeni naslov Tamo gdje živi Nada (32 min, samostalni autor, 2013) svojevrsno je ljubavno pismo mladog autora filma, Zagrepčanina Darija Bukovskog njegovoj baki Nadi koja je nekoć bila važna osoba u njegovu i životu njegove obitelji, a danas je, nastanjena u Domu za starije i nemoćne, slijedom životnih okolnosti otplutala na marginu zanimanja potomaka. Primjereno amaterskom, sam svoj majstor pristupu, Bukovski – koji je i snimatelj slike i tona, montažer, animator, suscenarist i suautor glazbe – ne stvara zanatski besprijekoran film. U njemu ima viškova, vrludanja, stilskih neurednosti i nedosljednosti, no autor se, izgleda, nije ni vodio idejom da zadovolji visoke normativne kriterije. Vodilja mu je, čini se, bila uz pomoć filma izraziti svoje misli i osjećaje izazvane bespomoćnim svjedočenjem prolaznosti, na primjeru odnosa s voljenom osobom iz vlastite obitelji. Oslobodivši se implicitnih pritisaka, pravila i očekivanja struke, okrenuvši se vlastitoj intuiciji, s gotovo dječjom vjerom u snagu nekalkulantske iskrenosti, polučio je rijetko ganutljivo ostvarenje i pogodio ton vrlo prepoznatljive, čovječne sentimentalnosti. Tamo gdje živi Nada Darija Bukovskog ogledna je potvrda zapažanja hrvatskog redatelja Zorana Tadića koji je jednoć, kao član žirija Revije, zapisao kako „u radovima tzv. profesionalaca često vještina postaje manom, a u radovima tzv. amatera često pak nevještina postane vrlinom“.

Trećenagrađeni naslov Laminati (15 min, samostalna autorica, 2013) filmski razmjerno iskusne Šibenčanke Ivane Rupić – i ona ovdje obavlja zadatke scenaristice, snimateljice i montažerke – dražesna je i topla, jednostavna, stilski čista, u statičnim kadrovima realizirana bilješka toga kako su autorica i njezina prijateljica postavile laminate u stan zajedničkog prijatelja. Dugačak uvodni kadar njihova razgovora za stolom u rangu je onoga čime nas primjerice u igranim filmovima osvaja Mike Leigh, a ne treba preskočiti ni nenametljivu, ali nedvojbenu afirmaciju ideje o prečesto zanemarenoj važnosti ženske praktične inicijative kao i afirmaciju važnosti prijateljstva, drugarstva i međusobne potpore običnih, malih ljudi.


Oni, Saša Zec

Jedno od malih čuda sedme umjetnosti koja gotovo isključivo klijaju samo na polju proračunski skromne, malne ništavne neprofesijske produkcije jest izrada zaokruženog filma ni iz čega, filmaška lucidnost kojom se iznova demonstrira koliko malo može biti dovoljno za cjelovitu filmsku kreaciju. Blistavim se primjerom takva djelca na 45. reviji hrvatskoga filmskoga stvaralaštva pokazao nenagrađeni naslov Oni (1 min, samostalni autor, 2012) iskusnog zagrebačkog autora Saše Zeca – također scenarista, montažera, snimatelja slike i tona te animatora. U njemu dinamično montirane skulpture glava s portala zagrebačkih zgrada, uvijek snimljene frontalno i statično, u približno istom izrezu, uz pomoć animacije kao da pjevaju dio pjesme Niko kao ja odavno upokojenog beogradskoga sastava Šarlo akrobata. Posve jednostavan i jednako tako neobičan koncept spajanja nespojivog, klasičnog kiparstva i novovalnoga rocka, stoički nepomičnog, elegantno zaobljenog kamena i bockavo energične, anarhoidno agresivne glazbe, predstavnika tradicije s predstavnikom bunta protiv tradicije, rezultirao je živim, ludički duhovitim filmićem koji instantno razvlači usta u osmijeh.

Osim dosad najmlađi, najženskiji, a više puta je spomenuto, i najljepši u povijesti Revije, ovogodišnji je ocjenjivački sud bio sastavljen od filmaša sklonih nekonvencionalnijem izrazu te je iz užeg izbora razmatranih za nagrade možda pomalo nepravedno izostavljen rukovet zanatski uvelike kompetentnih igranih ostvarenja što donekle teže konvencionalnijem poimanju filmskoga govora, odnosno klasičnijoj naraciji i tradicionalnijem izrazu. Iako blizu takozvanoj srednjoj struji, ti filmovi stvaralački potentnih autora itekako skladno spajaju formu sa sadržajem, tanano istražuju stilske varijacije te, promišljeno usredotočeni na trvenja u odnosima bliskih osoba, suptilno odražavaju gorak okus nimalo blistava društvenog aktualiteta. To su Mali debeli rakun (22 min, ADU/Filmska udruga Motion, 2013) Barbare Vekarić, Srami se (8 min, Filmakademie Wien, 2013) Darije Blažević, Šta ti znaš šta se meni dogodilo (11 min, Blank, 2012) Lane Račić, Mrzim te (23 min, ADU, 2013) Lane Kosovac i Marko (10 min, UMAS, 2013) Igora Dropuljića, kojima valja dodati i neobično tečnu i uspjelu parodijsku napeticu Poigravanja ili pokvareni bojler (15 min, Pulska filmska tvornica, 2012) Amira Alagića, nastalu u sklopu ljetne radionice Pulske filmske tvornice, inače domaćina ovogodišnje Revije hrvatskoga filmskoga stvaralaštva.

Janko Heidl

Vrijeme otuđenosti
Molim vas da se izjasnite...

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum
Maillot nba pas cher
I thought that after two years, I knew replica handbags that Beatrice was a small gucci replica handbag in Pierre's many hermes replica handbags . I didn't expect it to be handbag replica positive result. Beatrice transformed this "night club little prince" into a happy replica handbags .





















Statistika posjeta