english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2012.
74

EDUAKCIJE

O potrebi uvođenja nastave filmske umjetnosti u srednje škole

Anketa provedena među učenicima prvih razreda zagrebačke XIII. gimnazije

Uvod

Filmska umjetnost kao nastavni predmet uglavnom nije dio srednjoškolskih kurikuluma. Nekolicina entuzijasta u Gradu Zagrebu predaje filmsku umjetnost kao nastavni predmet, o čemu svjedoče i statistički podaci o školama i uspjehu učenika Grada Zagreba za tekuću školsku godinu, internetski dostupni putem aplikacije E-matica škola Grada Zagreba, a prema kojima su iz nastavnog predmeta filmska umjetnost zaključene 134 ocjene. Dakle, od ukupno 14 477 gimnazijalaca, njih je 134 školske godine 2011./2012. slušalo filmsku umjetnost kao nastavni predmet, a to je 0,92% gimnazijalaca Grada Zagreba (Statistika uspjeha učenika po predmetima (2011/12) Gimnazije GZ, kraj godine, 1. srpnja 2012.).

O potrebi uvođenja nastave filmske umjetnosti u srednje škole, posebice gimnazije koje bi učenicima trebale pružiti široko opće znanje, mnogo se govori već godinama, a danas je ta potreba još izraženija. Upravo je zato u zagrebačkoj XIII. gimnaziji provedena anketa o poznavanju filma i filmskim navikama učenica i učenika prvih razreda. Prvi su razredi gimnazije odabrani zato što su prije godinu dana bili u osmim razredima, a poznata je činjenica da je u program nastave hrvatskog jezika u osnovnoj školi uvrštena i medijska kultura kao jedno od predmetnih područja (uz nastavu književnosti, hrvatskog jezika i jezičnog izražavanja)1.


Slučajni život, Ante Peterlić, 1969.

Nacionalni okvirni kurikulum MZOŠ-a za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje uvodi odgojno obrazovna-područja koja obuhvaćaju srodne nastavne predmete, a jedno je od tih obrazovnih područja i umjetničko. „Umjetničko odgojno-obrazovno područje čine Vizualne umjetnosti i dizajn, Glazbena kultura i umjetnost, Filmska i medijska kultura i umjetnost, Dramska kultura i umjetnost te Umjetnost pokreta i plesa.“ (Fuchs, Vican, Milanović Litre (ur.), Nacionalni okvirni kurikulum, 2011.: 208, http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=2685, 1. srpnja 2012.) Nažalost, navedeni nastavni predmeti koji pripadaju umjetničkom odgojno-obrazovnom području samo su okvirni prijedlog jer „predmetna struktura nacionalnoga kurikuluma, tj. popis obveznih predmeta koji čini jezgrovni kurikulum i popis izbornih predmeta koji čini diferencirani (razlikovni) kurikulum, kao i nastavni predmeti i moduli školskoga kurikuluma odredit će se u sljedećemu koraku izradbe nacionalnoga kurikuluma nakon izradbe odgojno-obrazovnoga plana, odnosno optimalnoga opterećenja učenika.“ (ibid., 41) Također, u istom se dokumentu govori o diferencijaciji izbornih i fakultativnih nastavnih predmeta pa se, između ostalih, predlaže i medijska kultura kao fakultativni predmet. (ibid., 41).

O stvarnoj potrebi za filmskom umjetnošću kao (fakultativnim) nastavnim predmetom svjedoče i rezultati ankete, provedene u lipnju 2012. godine na uzorku od 116 učenica i učenika prvih razreda XIII. gimnazije, a za potrebe metodičkih vježbi na II. seminarskom stupnju 14. škole medijske kulture Dr. Ante Peterlić. Za ispravno razumijevanje rezultata ankete, potrebno je uzeti u obzir činjenicu da je 21 učenik prvih razreda XIII. gimnazije izabrao nastavu filmske umjetnosti kao fakultativni predmet u školskoj godini 2011./2012.


Ćaća, Dalibor Matanić, 2011.

Rezultati ankete

Učenici filmove najčešće gledaju na televiziji (62,06% učenika), na internetu (12,93%), na DVD-u (7,75%), a kino je na posljednjem mjestu (5,17%). Na navedeno pitanje 12% učenika nije odgovorilo. U skladu s dobivenim odgovorima rezultati su i sljedećeg anketnog pitanja o učestalosti odlazaka u kino pa tako učenici najčešće u kino odlaze nekoliko puta godišnje (57,75%), zatim nekoliko puta mjesečno (37,93%), troje je učenika u kinu jednom tjedno (2,58%), a dvoje učenika (1,72%) uopće ne ide u kino. Podaci o posljednjem filmu gledanom u kinu jesu sljedeći: na prvom je mjestu Diktator (The Dictator, Larry Charles, 2012.) koji je gledalo 16,37% učenika, na drugom mjestu slijede Parada (Srđan Dragojević, 2011.) te Igre gladi (The Hunger Games, Gary Ross, 2012.) sa 8,62%, na trećem su mjestu Osvetnici (The Avengers, Joss Whedon, 2012.) koje je pogledalo 4,31% učenika, na četvrtom je mjestu Sumrak saga: Praskozorje – 2. dio (The Twilight Saga: Breaking Dawn - Part 2, Bill Condon, 2012.) sa 3,44%, a na petom Nedodirljivi (Intouchables, Olivier Nakache, Eric Toledano, 2011.) koje je pogledalo 2,58% učenika. Ostali se filmovi spominju samo jednom pa ih nismo posebno navodili (njih je gledalo 36,20% učenika). Indikativan je podatak da se 19,82% učenika ne sjećaju koji su film posljednji pogledali u kinu.

Dio je opće kulture poznavanje autora umjetničkih djela, stoga nas je zanimalo mogu li učenici prvih razreda gimnazije samostalno navesti pet hrvatskih i pet inozemnih filmskih redatelja. Na pitanje o hrvatskim filmskim redateljima 79 učenika (68,10%) nije odgovorilo ili je napisalo „ne znam“, a samo je jedan učenik uspješno naveo traženih pet hrvatskih redatelja (Ante Babaja, Vinko Brešan, Rajko Grlić, Dalibor Matanić, Branko Schmidt). Neki su nas odgovori ugodno iznenadili, primjerice, činjenica da je dvoje učenika među hrvatske filmske redatelje uvrstilo i mladoga redatelja Ivana Livakovića čija je stvaralačka karijera tek u usponu. Također, izrazito je zanimljivo da je među redatelje uvršten i profesor Ante Peterlić, posebice uzevši u obzir činjenicu da je režirao jedan film (Slučajni život, 1969.) te da je najširoj javnosti poznat kao filmolog, autor i profesor, a ne kao filmski redatelj. Naravno, bilo je i manje ugodnih iznenađenja pa su tako među hrvatske filmske redatelje uvršteni i Đelo Hadžiselimović, Rade Šerbedžija, Branko Gavella, Sven (sic!) Medveščak i Jelena Volarić Popović. Učenici su najčešće navodili sljedeće hrvatske filmske redatelje: Dalibor Matanić (8 učenika), Ante Babaja (6 učenika), Branko Schmidt (5 učenika), Antun Vrdoljak (5 učenika), Rajko Grlić (2 učenika), Ivan Livaković (2 učenika), Vatroslav Mimica (2 učenika), Zrinko Ogresta (2 učenika), Ognjen Sviličić (2 učenika), Vinko Brešan (1 učenik), Krešo Golik (1 učenik), Fadil Hadžić (1 učenik), Branko Ivanda (1 učenik), Petar Krelja (1 učenik), Antonio Nuić (1 učenik), Ante Peterlić (1 učenik), Tomislav Radić (1 učenik), Zoran Tadić (1 učenik), Nikola Tanhofer (1 učenik) i Snježana Tribuson (1 učenik).


Kotlovina, Tomislav Radić, 2011.

Petorice inozemnih filmskih redatelja uspješno se sjetilo četvero učenika (3,44%) od njih ukupno 116, a na isto pitanje nije odgovorilo 50 učenika (43,10%). Učenici koji su se sjetili filmskih redatelja navodili su sljedeće: Steven Spielberg (34 učenika), Quentin Tarantino (24 učenika), Clint Eastwood (17 učenika), Tim Burton (16 učenika), James Cameron (13 učenika). Ostali se inozemni filmski redatelji spominju u manjem broju: Angelina Jolie (8 učenika), Michael Bay (5 učenika), Mel Gibson (5 učenika) i D. W. Griffith (5 učenika; pretpostavljamo da su Griffitha naveli učenici koji su pohađali nastavu filmske umjetnosti tijekom školske godine 2011./2012.), George Lucas (4 učenika), po troje se učenika sjetilo Woodyja Allena, Charlieja Chaplina, Petera Jacksona, Christophera Nolana, Sylvestera Stallonea, po dvoje učenika navelo je Ingmara Bergmana, Alfreda Hitchcocka, Martina Scorsesea, Ridleyja Scotta, a P. T. Anderson, Luis Buñuel, F. F. Coppola, David Fincher, John Ford, Bob Fosse, Stanley Kubrick, Akira Kurosawa, Emir Kusturica, Sergio Leone, Michael Moore i Robert Zemeckis spomenuti su samo jednom.

Svega je osmero učenika (6,89%) znalo navesti 1895. godinu kao godinu rođenja filma. Na isto pitanje nije odgovorilo 80 učenika (68,96%), a 28 učenika (24,13%) navelo je netočnu godinu. Ipak, većina je učenika rođenje filma smjestila na kraj 19. stoljeća, no bilo je i onih koji su kao godinu rođenja filma naveli 1595., 1812., 1930. te 1960. godinu.


Metastaze, Branko Schmidt, 2009.

S obzirom na to da bi se još u osnovnoj školi, kao dio predmetnog područja medijske kulture u okviru nastave hrvatskoga jezika, trebali obraditi osnovni pojmovi teorije filma, upitali smo učenike da nam objasne što je kadar, američki plan te knjiga snimanja. Navedene pojmove 35 učenika nije ni pokušalo objasniti. Točno objašnjenje pojma „kadar“ dalo je 19 učenika (16,37%). Neki su od odgovora: „najmanja filmska jedinica (jedna sekunda od 24 sličice) snimana neprekidnim radom kamere“, „dio od uključenja do isključenja kamere“, „razdoblje između rezova“. 50 je učenika (43,10%) pogrešno objasnilo što je kadar, a neki su od odgovora: „kut snimanja“, „prvi plan u kojem se pojavljuju glumci“, „prostor gdje se snima“, „plan snimanja“. Znanje o tome što je američki plan pokazalo je 16 učenika (13,79%), a neki su od njihovih odgovora sljedeći: „plan gdje se osoba prikazuje do koljena, nastao u vesternima“ ili „plan snimanja do koljena kako bi se naglasio pištolj u američkim vesternima“. 25 učenika (21,55%) nije znalo objasniti što je američki plan pa tako navode da je američki plan „kut snimanja“, „plan od čela do lakta“, „preuveličavanje“, „lice u prvom planu“, a ukupno 75 učenika (64,65%) nije dalo nikakav odgovor ili je odgovorilo s „ne znam“. Najslabije rezultate učenici su ostvarili objašnjavajući što je knjiga snimanja. Točno objašnjenje (primjerice, „oblikovanje scenarija u jezik filma“) dalo je 13 učenika (11,20%). Posebno napominjemo da su neki od anketiranih učenika bili polaznici nastave filmske umjetnosti, što je zasigurno pozitivno utjecalo na ove rezultate. 70 učenika (60,34%) nije ni pokušalo objasniti što je knjiga snimanja.

Indikativno je i pitanje o pet najdražih filmova, s obzirom na činjenicu da je samo 65 učenika (56,03%) navelo točno pet filmova, četiri filma naveo je 21 učenik (18,10%), tri filma 12 učenika (10,34%), dva filma pet učenika (4,31%) te jedan film osam učenika (6,89%), a čak pet učenika (4,31%) uopće nije odgovorilo na ovo pitanje. Najdraži filmovi zagrebačkih gimnazijalaca jesu sljedeći: Američka pita (American Pie, Paul Weitz i Chris Weitz, 1999.): 22 učenika (18,96%), Kum (The Godfather, Francis Ford Coppola, 1972.): 17 učenika (14,65%), Parada (Srđan Dragojević, 2011.): 15 učenika (12,93%), Tri metra iznad neba (Tre metri sopra il cielo, Luca Lucini, 2004.): 15 učenika (12,93%), Diktator (The Dictator, Larry Charles, 2012.): 13 učenika (11,20%), Titanic (James Cameron, 1997.): 12 učenika (10,34%), Gospodar prstenova: Prstenova družina (The Lord of the Rings: The Fellowship of the Ring, Peter Jackson, 2001.): 10 učenika (8,62%), Mamurluk (The Hangover, Todd Phillips, 2009.): 9 učenika (7,75%), Brzi i žestoki (The Fast and the Furious, Rob Cohen, 2001.): 8 učenika (6,89%), Avatar (James Cameron, 2009.): 8 učenika (6,89%), Sumrak (Twilight, Catherine Hardwicke, 2008.): 8 učenika (6,89%). Među deset najdražih filmova zagrebačkih gimnazijalaca, ističemo, našao se i jedan hrvatski film – Metastaze (Branko Schmidt, 2009.): 8 učenika (6,89%), što je posebno pohvalan podatak.

Pokušali smo saznati i koliko su gimnazijalci osposobljeni za prepoznavanje filmskih žanrova pa smo im postavili anketno pitanje da navedu barem tri vesterna. Izabrali smo vestern kao žanr upravo zbog izrazito prepoznatljive ikonografije. Samo je četvero učenika (3,44%) uspjelo navesti tri vesterna, šest učenika (5,17%) navelo je dva vesterna, 14 učenika (12,06%) jedan vestern, a 92 učenika (79,31%) ovo je pitanje ostavilo bez odgovora. Uvjerljivo najpoznatiji vestern među zagrebačkim gimnazijalcima jest Dobar, loš, zao (Il buono, il brutto, il cattivo, Sergio Leone, 1966.) kojeg se sjetilo 13 učenika (11,20%).


Tko pjeva zlo ne misli, Krešo Golik, 1970.

Kako bismo otprilike dobile informaciju o tome kakve filmove učenici gledaju i koje su filmove gledali, ponuđeno im je 13 filmova od kojih su trebali zaokružiti one koje su gledali te ih ukratko opisati, čime bismo mogle s popriličnom sigurnošću utvrditi jesu li određeni film zaista pogledali. Očekivano, nitko od učenika nije pogledao sljedeće filmove: Moderna vremena (Modern Times, Charles Chaplin, 1936.), Građanin Kane (Citizen Kane, Orson Welles, 1941.), Do posljednjeg daha (À bout de souffle, Jean-Luc Godard, 1960.) i Amarcord (Federico Fellini, 1973.).

Pakleni šund (Pulp Fiction, Quentin Tarantino, 1994.) pogledalo je svega troje učenika (2,58%), Psiho (Psycho, Alfred Hitchcock, 1960.) njih četvero (3,44%), a Matrix (The Matrix, Andy Wachowski i Lana Wachovski, 1999.) je gledalo 15 učenika (12,93%). Nedopustivo je da je svega 27 učenika (23,27%) pogledalo film Tko pjeva zlo ne misli (Krešimir Golik, 1970.), po nekima najbolji hrvatski film svih vremena. Casablancu (Michael Curtiz, 1942.) pogledalo je 34 učenika (29,31%), no napominjemo da su učenici taj film imali prilike pogledati u kinodvorani XIII. gimnazije pa vjerujemo da je to pozitivno utjecalo na rezultate ove ankete. 48 učenika (41,37%) gledalo je Kuma (The Godfather, Francis Ford Coppola, 1972.), Cameronov spektakl Avatar (2009.) 50 učenika (43,10%), Transformere (Transformers, Michael Bay, 2007.) 58 (50%) i Američku pitu (American Pie, Paul Weitz i Chris Weitz, 1999.) 62 učenika (53,44%).

Navodimo i neke od učeničkih odgovora prema kojima smo određene filmove vrednovale kao pogledane. Primjerice, neki od odgovora kojima su učenici ukratko opisali sadržaj Casablance (1942.) jesu: „bivša ljubav spašava nju i njezina muža“, „nesretna ljubav dvoje ljudi u 2. svjetskom ratu“, „susret ljubavnika u Casablanci nakon dugo vremena“, „ljubav prema dva muškarca“, „vječna ljubav nesuđenog para“, „puštanje osobe koju voliš da ode s drugim – nesebičnost“, „ljubav i malo ubojstva na kraju“; a neki od odgovora kojima su opisali film Tko pjeva zlo ne misli (1970.) jesu: „život jednog bračnog para u što se upliće gospon Fulir“, „zagrebačka obitelj 30-ih doživljava komične događaje kad se pojavi Fulir“, „'Gospon Fulir, ja imam muža i dijete'“. Zanimljivo je da je dvoje učenika, zaključujemo prema odgovorima („dadilja se brine za djecu onog frajera kojem je žena umrla“, „časna čuva djecu, udaje se za vojnika, mjuzikl“), zamijenilo film Tko pjeva zlo ne misli s filmom Moje pjesme, moji snovi (The Sound od Music, Robert Wise, 1965.). S obzirom na to da je 24 učenika uvrstilo Quentina Tarantina među pet inozemnih filmskih redatelja, očekivali smo da je veći broj učenika pogledao njegov Pakleni šund (1994.), no samo je troje učenika donekle uspješno opisalo sadržaj filma ili navelo glumce („John Travolta brine se za mafijaševu ženu, Umu Thurman“; „John Travolta i Uma Thurman plešu u klubu“, „teško je odrediti temu: bolesno-humoristična, akcijski nabijena radnja“).


Dobro jutro, Ante Babaja, 2007.

Na samome početku ankete, učenike smo zamolile da procijene znanje srednjoškolaca o filmskoj umjetnosti i dobile smo sljedeće odgovore: o filmskoj umjetnosti učenici znaju nimalo (25 učenika ili 21,55%), malo (73 učenika ili 62,93%), dosta do mnogo (8 učenika ili 6,89%). Deset učenika (8,62%) nije znalo procijeniti koliko srednjoškolci znaju o filmskoj umjetnosti ili na navedeno pitanje nije odgovorilo.

Posljednje anketno pitanje glasilo je: „Smatraš li da bi se u srednjoj školi trebalo učiti o filmskoj umjetnosti?“ 18 učenika (15,51%) zaokružilo je „ne“ kao odgovor i navelo sljedeće razloge: „ionako imamo previše predmeta“, „film nije stvar opće kulture kao književnost“, „možemo se sami obrazovati za to“, „film bi tako postao dosadan“. Navedeni razlozi vjerojatno više govore o školskom sustavu i odnosu učenika prema školi nego o njihovu odnosu prema filmskoj umjetnosti kao mogućem nastavnom predmetu.

98 učenika (84,48%) smatra da bi se u srednjim školama trebalo učiti o filmskoj umjetnosti, a razlozi koje navode izrazito su promišljeni: „svi bismo trebali više znati o filmskoj umjetnosti“, „premalo znamo“, „znanje o filmu dio je opće kulture“, „film je zanimljiva tema“, „jako malo ljudi zna teoriju i povijest filma“, „živimo u 21. stoljeću i trebali bismo nešto znati o filmu“, „zato što današnja djeca gledaju filmove bez razumijevanja i bez poznavanja prošlosti filma“, „film zaslužuje više pozornosti“, „zato što je film sve prisutniji u našem svakodnevnom životu“, „zato što svi gledamo filmove“, „zato što je film umjetnost našega doba“, „zato što su filmovi zabavni“, „film je važan za budućnost“, „film nas okružuje“, „zato što bi to bio jedan od najzanimljivijih predmeta“, „zato da više znamo o tome što gledamo“, „zato što mnogo školaraca nije čulo za najpoznatije redatelje i najpopularnije filmove kao, na primjer, ja“ itd.

Učenici koji su na početku ankete procijenili da srednjoškolci o filmu znaju dosta do mnogo (8 učenika ili 6,89%) na posljednje anketno pitanje većinom su odgovorili potvrdno smatrajući da filmska umjetnost treba postati dio nastavnog programa u srednjoj školi jer, kako tvrde, „ništa u anketi ne znam riješiti“, „život mi se vrti oko filmova, a o filmu ništa ne znam“, „sramotno je što ovako malo znam“.

Zaključak

Duhovnim vrijednostima ljudske kulture neosporno pripadaju i sve umjetnosti. Da bi čovjek živio ispunjen život vrijedan življenja, on mora poznavati sebe samoga, kao i svijet koji ga okružuje. U tome suštinskom spoznavanju, na putu prema punini dostojnoga življenja, jedan je od najvećih čovjekovih saveznika upravo umjetnost jer ona ne služi samo proizvodnji estetskog užitka, ona propituje, savjetuje, uči, buni se, oblikuje, stvara i omogućuje duhovni rast. Film je danas jedna od najdostupnijih i najprisutnijih umjetnosti, a da bismo film istinski razumjeli, moramo ga i poznavati. „A gotovo svim umjetnostima dali smo mjesto u školskim programima (zanemarene su plesne i donekle scenske umjetnosti). Po tom kriteriju i filmska bi umjetnost morala biti sastavnicom općeobrazovnih programa.“ (Težak, Stjepko, Metodika nastave filma, 2002.: 13, 14) Riječima učenika, „film je umjetnost pa ako učimo glazbenu i likovnu umjetnost, zašto ne bismo i filmsku?“ Nužno je ne samo uvesti filmsku umjetnost kao (za početak – fakultativni) nastavni predmet u nastavni program gimnazija nego i osposobiti za izvođenje nastave filmske umjetnosti one nastavnike koji nisu slušali filmološke kolegije na sveučilišnoj razini. Upravo Škola medijske kulture Dr. Ante Peterlić, za čije je potrebe i napravljena ova anketa, nastavnicima pruža mogućnost da steknu teorijsku i praktičnu filmsku naobrazbu. Svijest o potrebi uvođenja nastave filmske umjetnosti u gimnazije nemaju samo nastavnici, profesori, pedagozi, metodičari, filmolozi i filmofili nego i sami učenici, a upravo se njih takve hvalevrijedne tendencije najviše tiču. Nadamo se da će i nadležne institucije prepoznati važnost ostvarenja ovoga cilja jer vjerujemo da bi izgrađivanje potpunih ličnosti, humanistički orijentiranih mislećih pojedinaca, trebalo biti temelj i svrha svakoga kvalitetnog obrazovnog sustava. Naime, svrha nastave filma jest „pomoći mladom čovjeku da stjecanjem filmske naobrazbe razvija i na humanizmu zasnovan svjetonazor po kojem će spontano i osvjedočeno postajati slobodna, kritička i samokritička, stvaralačka, s povijesnim napretkom usklađena ličnost, korisna sebi, svojoj zajednici i svijetu u kojem živi.“ (ibid., 39). Ako je, kao što jedan učenik tvrdi u anketi, „film umjetnost našega doba“, onda je jasno da je poznavanje umjetnosti vlastita doba pravo i obveza sviju nas.

 

1Više informacija o predviđenim temama i obrazovnim postignućima medijske kulture u osnovnoj školi može se pronaći na internetskim stranicama MZOŠ-a. (1. srpnja 2012.)

Ana Đordić i Jelena Modrić

Žuta kuća

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum
Maillot nba pas cher
I thought that after two years, I knew replica handbags that Beatrice was a small gucci replica handbag in Pierre's many hermes replica handbags . I didn't expect it to be handbag replica positive result. Beatrice transformed this "night club little prince" into a happy replica handbags .





















Statistika posjeta