english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2012.
73

21. DANI HRVATSKOG FILMA (Zagreb, 16–22. travnja 2012)

Knjige, opasni svjedoci vremena *

U ratu i revoluciji, Ana Bilankov, 2011.

Nedugo nakon dolaska na vlast, njemački su nacisti palili nepoćudne knjige na nekadašnjem Opern-Platzu u Berlinu. Knjige za potpalu bile su djela uvaženih književnika i mislilaca 20. stoljeća koje je povezivala zajednička karakteristika: bile su opasne i u neskladu s novim, čistim, arijevskim duhom. Bile su oprečne novom načinu razmišljanja koji će u skorom razdoblju imati poguban utjecaj na ostatak Europe pa i cijeli svijet. Ipak, ma kako neobično i barbarski djelovao, ovakav sustav eliminacije nije bio nikakva novina u našim civilizacijskim stečevinama. Ne smijemo zaboraviti da su nekada, umjesto knjiga, palili i ljude koji su drugačije razmišljali. Danas ih, nasreću, samo ignoriraju.

Dokumentarno-eksperimentalni film U ratu i revoluciji (15 min., HFS) Ane Bilankov počinje upravo podsjećanjem na nacističku metodu rješavanja nepoćudnih misli i djela, koju autorica predstavlja snimkom neidentificirane skupine ljudi koja stoji na mjestu spomen-obilježja iz Drugoga svjetskog rata, dok glas turističkog vodiča u offu prepričava taj nemili događaj. Svoju osobnu priču, ujedno i priču svoje obitelji, Bilankov gradi metodom intervjua sa svojom bakom, kojim će se referirati na to isto povijesno razdoblje.

Povod: fotografija mlade učiteljice s učenicima, objavljena u knjizi Škola u ratu i revoluciji, a koju je napisao bakin suprug i autoričin djed Toma Žalac, u izdanju Školske knjige potkraj 1980-ih. Ispod fotografije piše: „Škola na proplanku u Suhodolu, Gornji Budački, u srpnju 1943., učiteljica Božica Žalac“. Starica se jedva sjeća slike, a čudi se i samoj knjizi. Okreće je i lista, kao da je prvi put drži u rukama. Čini se da jedino prepoznaje ime svoga supruga navedeno na koricama knjige. Ništa čudno za staricu od devedeset i sedam godina! Stoga je potrebna intervencija unuke koja joj pokazuje knjigu i podsjeća je na nju.


U ratu i revoluciji, Ana Bilankov

Što se zapravo dogodilo s tim izdanjem?

Odgovor valja potražiti u ranim 1990-ima kada su se, u duhu novog vremena i nadolazeće tranzicije, s polica knjižara i knjižnica uklanjale također nepoćudne, komunističke knjige. Junakinja ove priče, jedna knjiga koja nosi naslov Škola u ratu i revoluciji nikako nije mogla izbjeći progon i preživjeti u knjižničnim datotekama. Možda je netko u njoj prepoznao kakav opasan sadržaj, a možda je jednostavno nezgodan izbor naslova uzročnik njezina konačnog istrebljenja. Ironično, odabrali su ga sami urednici kako bi se bolje prodavala. „Već s političkom promjenom, a pogotovo s početkom rata, iz knjižnica je odmah povučena cijela jedna grupa, ogroman broj knjiga, koja je imala oznaku NOB (Narodnooslobodilačka borba)”, tumači nam to razdoblje glas u offu.

Slijedom paralelne montaže, osim bake – koja o tim događajima ne želi ili ne može govoriti, autorica u priču uvodi svjedočenja zagrebačkih intelektualaca koji o svemu imaju nešto svježije sjećanje. Autorica je njihove priče zabilježila samo glasovno, ne i vizualno, čime je na neki način očuvala osobnu stranu svoje priče.

Osim u privatnoj biblioteci obitelji Ane Bilankov, gdje je smještena između naslova Zagreb u srednjem vijeku i (znakovito) Prodiranje kapitalizma, knjigu je u bibliotekama gotovo nemoguće pronaći. Autorica je u svom istraživanju otkrila da se, osim obveznog primjerka koji se nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, od više desetaka knjižnica na području grada Zagreba, može naći tek u nekoliko njih. O privatnim zbirkama knjiga da i ne govorimo.


U ratu i revoluciji, Ana Bilankov

Knjige su zapravo svjedoci jednog vremena. One bi trebale biti trajna vrijednost, nekoć u tiskanom, a sada i u digitaliziranom obliku. Anina baka svjedok je i akter toga razdoblja, no u zimi svog života ne može više o tome govoriti. Djeda više nema. Time je djelić povijesti izbrisan. No, Ana Bilankov svojim je dokumentarcem ipak uspjela zaštititi ovu priču od trajnog propadanja te ujedno napraviti intimističku posvetu svojoj obitelji i njenoj ulozi u hrvatskoj povijesti. Najosobniji dio filma je kada se scenom u kojoj prikazuje rascvalo drvo trešnje koje je njena baka vidjela u snu i kadrom iz donjeg rakursa kada se kamera usmjerava prema nebu, od starice nedvojbeno simbolično i oprašta.

Otvaranjem zanimljive tematike s pomalo šokantnim prikazom realnosti tranzicijskih događaja u novonastaloj Hrvatskoj, ovaj me film podsjetio na dokumentarni film Dvije sestre (2008) Tomislava Žaje. Ovdje je također riječ o o obiteljskoj, osobnoj priči sestara Renate Peroš i Lile Melite Andres Vukotić, čije su priče razdvojene paralelnom montažom te se kao u filmu Ane Bilankov rabi metoda intervjua. Glavne junakinje i u ovom filmu iznose svoje viđenje povijesnih događaja u Hrvatskoj te života za vrijeme i nakon raspada bivše države. U jednom trenutku, Lila Andres, udovica hrvatskog oskarovca Dušana Vukotića, prepričava njegovu sudbinu u prvim danima novoga doba. Prema njenim riječima, Vukotića, jednog od utemeljitelja Zagreb filma, jednoga dana je na vratima tvrtke zaustavio portir i rekao mu kako mu je zabranjen ulaz u zgradu, što je u konačnici rezultiralo njegovom bolešću i smrću. Od toga dana pa sve do prošlogodišnje proslave pedesetogodišnjice nastanka kultnog animiranog filma Surogat (1961) ime Dušana Vukotića kao da je bilo skriveno u arhivima nepoćudne povijesti te se nevoljko izvlačilo samo onda kada nije bilo druge mogućnosti. Iz ove perspektive, teško je uopće shvatiti razloge te nevoljkosti.

Vrijednost ovoga filma, kao i filma Ane Bilankov, koji je po svojim elementima više dokumentarni nego eksperimentalni (što se vjerojatno vezuje uz autoricu zbog njezinih prijašnjih radova) jest u tome što bi mogao poslužiti kao izvrsna platforma za šire istraživanje ove problematike i razdoblja ranih 1990-ih o kojima, zanimljivo, još uvijek nitko nije spreman otvoreno govoriti. Razdoblje je to koje krije mračne priče i nevjerojatne povijesne podatke. Ovakvi filmovi služe kao most između prošlosti i sadašnjosti te se postavljaju kao spasitelji od  kolektivne amnezije i pokušaja sustavnog brisanja ne tako davne prošlosti.

-----------

Tekst je napisan u sklopu Kritičnih dana, radionice filmske kritike održane 16-22. travnja 2012., u okviru 21. DHF, u organizaciji DHF u suradnji s  Hrvatskim filmskim ljetopisom, pod mentorskim vodstvom Diane Nenadić i Janka Heidla.

Rafaela Petrović Bazina

Kratkiši su izišli iz sobe
Švijet je velika šifra
Raznovrsne teme, sadržaji, pristupi
Više mentalno negoli experi
Patronizirajući stav i emocionalna manipulacija *
Čovjek kao dio mašinerije *
Normalno i nenormalno *
Nesklad realnosti i fantazije *

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum
Maillot nba pas cher
I thought that after two years, I knew replica handbags that Beatrice was a small gucci replica handbag in Pierre's many hermes replica handbags . I didn't expect it to be handbag replica positive result. Beatrice transformed this "night club little prince" into a happy replica handbags .





















Statistika posjeta