english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2012.
73

21. DANI HRVATSKOG FILMA (Zagreb, 16–22. travnja 2012)

Švijet je velika šifra

Uz program dokumentarnog filma

Svaka godišnja selekcija dokumentarnog programa Dana hrvatskog filma u nekoj je mjeri otisak vremena. Dokumentirani intimni ili javni događaji, male ili velike priče, one povijesnog značaja i one bez njega, pokrivaju protekle dvije, tri ili četiri godine, nekad datirane, a nekad ostavljene na vjetrometrini vremena, bez naznačenog dana, mjeseca i godine. I sve je povezano. Sve se međusobno uvezuje. Otisak vremena dokumentaraca 21. dana hrvatskog filma šara je koja se isprepleće, pretapa, i na kraju ulazi sama u sebe.

U toj su šari osvajanje Tibeta (20 dana na Tibetu, Silvestar Kolbas, 71 min., Spiritus Movens, 2011), osvajanje javnog prostora, livade Muzil u Puli (Čistina, Vjekoslav Gašparović, 10 min., Pula FF, 2010) i osvajanje Filozofskoga fakulteta u Zagrebu u studentskoj pobuni protiv komercijalizacije školstva (Blokada, Igor Bezinović, 92 min., Factum/Restart, 2012. i Zemlja znanja, Saša Ban, 65 min., Hulahop/HRT, 2011).

Tu su dokumentarac o hipiju čiju je smrt 1981. u Rijeci skrivila milicija (Bosanoga (sasvim slučajna smrt), Morana Komljenović, 74 min., Fade In, 2011) i dokumentarac o rokeru kojega su 2008. u Zagrebu na ulici ubili huligani (Oblak, Miroslav Sikavica, 78 min., Fade In, 2011). Tu je svijet nadziranja i voajerizma (Nadzorna kamera, Željko Kipke, 31 min., HFS, 2011), svijet ljudi koje špijuniramo dok kopaju po kantama za smeće i kontejnerima (L. E. F., Goran Trbuljak, 9 min., Factum, 2012), odnosno promatračko oko kamere smještene na terasi vikendice (Terasa, Sanja i Vedran Šamanović, 16 min. HFS, 2011).

Tu je i obiteljska tematika, od svadbenih običaja u suvremenih Hrvata (Veliki dan, Đuro Gavran, 55 min., ADU, 2012), preko ispovijedanja djece i roditelja u kameru (Generacija Y: djeca i roditelji, Petar Orešković, 26 min., Kinoteka, 2012), do Nije ti život pjesma s Havaja (50 min., Hulahop, 2012) u kojem Dana Budisavljević s majkom, ocem i bratom izvodi veliko obiteljsko čišćenje.

Tu su otisci prošlosti u sadašnjem vremenu, u sjećanjima staraca na život na Zlarinu, kada nije bilo ničega, pa ni vitra (Nije bilo vitra, Mejra Mujičić, Nika Radić, Marina Viculin, 32 min., HFS, 2011), ili u starim zanatima (Čarobne ruke majstora igračaka, Marko Škobalj, Nenad Borovčak, 10 min., Gokul, 2011). Tu je, na kraju, i vremenska rupa u otisku vremena, prelazak na ljetno računanje vremena u željezničkom voznom redu, kada sve stane – i vlakovi i putnici i željezničari, uključujući napokon i samo vrijeme (25. sat, Tomislav Mršić, 15 min., HRT, 2012)...  


Zemlja znanja, Saša Ban

Kao dokumenti prvorazrednog povijesnog događaja ističu se Blokada i Zemlja znanja. Redatelji Igor Bezinović i Saša Ban, snimatelji Đuro Gavran, Eva Kraljević, Haris Berbić (Blokada) i Hrvoje Franjić (Zemlja znanja) našli su se na pozornici Filozofskoga fakulteta u Zagrebu u doba jednog od najprofiliranijih i najviđenijih otpora protiv neoliberalne komercijalizacije društva. Blokada i Zemlja znanja funkcioniraju kao filmovi-blizanci; A i B strana prve značajne studentske pobune u Hrvatskoj nakon štrajka studenata 1971. godine.


Blokada, Igor Bezinović

Oba filma dokumentiraju isti događaj, imaju sličnu kronologiju, slične junake i antijunake. No prednost je ipak možda na strani Blokade, čija je filmska ekipa djelovala kao interna dokumentaristička ekipa Nezavisne inicijative za besplatno obrazovanje, „aktivno sudjelujući u cijelom procesu kao sastavni dio i medij same borbe“ pa je stoga film nastao „ne samo kao autorski projekt nego i kao participacijski projekt studentskog kolektiva uključenog u borbu za besplatno obrazovanje“.

Aktivističko dokumentiranje Igora Bezinovića (Rijeka, 1983, autor kratkih dokumentaraca Natprosječan, 2008; Nepovratno, 2009; Susret, 2009. i TDZ – za uspomenu i dugo sjećanje, 2010. i jedan od aktivnijih filmaša hrvatske YouTube zajednice) živahno je i iscrpno. Kamera je svugdje zavirila, svašta snimila, bila gdje je trebala i uhvatila problematiku, događaje, likove, bez nametljivih dodatnih objašnjenja. Onima koji ne znaju o čemu se radilo, film će pomoći da dobiju solidnu sliku o jednomjesečnim zbivanjima u proljeće 2009; oni koji nisu sami sudjelovali, mogu s ljubomorom gledati naraštaj koji je imao svoje magično proljeće generacijske pobune.

Ako je generacija ’71. imala snimke Zorana Tadića i Branka Ivande (Poezija i revolucija: studentski štrajk 1971., montirano 2000), generacija ’09. ima Bezinovićeve i Banove dokumentarce kao svoj filmski spomenar. No oba dokumentarca ujedno su i mnogo više od spomenara jednog naraštaja: riječ je prije svega o dokumentu jednog vremena koje je pokazalo da nacionalni kapital ne leži samo u moru ili pitkoj vodi, već i u studentima Filozofskoga fakulteta i, posljedično, u njihovim dokumentaristima. Tijekom vremena će oba dokumentarca vjerojatno i dodatno dobivati na uzbudljivosti. Patina prošlosti i nostalgije, i buduće društvene uloge aktera pobune, prolongirat će dozrijevanje dokumentaraca duboko u budućnost.


Bosanoga (sasvim slučajna smrt), Morana Komljanović

Filmovi blizanci su i Bosanoga (sasvim slučajna smrt) i Oblak. Dokumentarac Morane Komljenović (1976) pokriva slučaj kada je početkom lipnja 1981. lokalni hipi i ridikul Nenad Vižin, osuđivan zbog izbjegavanja služenja vojnog roka, nakon milicijskoga proganjanja pao s drugoga kata hotela Continental. Nekoliko dana poslije nastradali je preminuo u bolnici, uz navodno posve neadekvatnu liječničku skrb. Zbog zataškavanja slučaja 300 građana Rijeke, mahom pripadnika tadašnje alter-scene, potpisalo je peticiju kojom se zahtijeva od milicije i Komunističke partije da se istraži slučaj i pronađu odgovorni. No i sami potpisnici bili su optuženi i sudski gonjeni.

Bosanoga (sasvim slučajna smrt), ili slučaj riječke defenestracije, traumatičan je događaj institucionalnog ubojstva hipija. Za mnoge izvan Rijeke taj je zločin do sada bio potpuna nepoznanica. Za samu riječku hipi-punkersku scenu on je pak predstavljao događaj generacijske nove normalnosti, odnosno nerealne činjenice kako u filmu kaže Nikola Petković.

Oblak Miroslava Sikavice (1975) prati roditelje i prijatelje Luke Ritza nakon njegova ubojstva 2008. na autobusnoj stanici kod Mosta slobode u Zagrebu. Kao i Bosanoga i Oblak dokumentira ubojstvo koje je obilježilo generaciju i koje je dio urbano-glazbene supkulture. Nenad Vižin ubijen je jer je hodao bos i gol do pasa, Luka Ritz ubijen je zbog duge kose. No za razliku od institucionalnog ubojstva Nenada Vižina, ubojstvo Luke Ritza bilo je vrhunac neinstitucionalne eskalacije urbanog nasilja u Zagrebu posljednjih godina.

Sikavica iz neposredne blizine prati akciju prijatelja da se pronađu ubojice, reakciju roditelja na vijest da su osumnjičeni privedeni i postupno navikavanje i jednih i drugih na život bez sina i prijatelja. Kamera ulazi u Lukinu sobu, u nju se ispovijedaju i roditelji i djevojka, a Sikavica, kao i autori filmova o studentskoj pobuni, očito ima status prijatelja i suborca. Riječ je o aktivističkoj ulozi, gdje se događaj dokumentira, ali se u njemu i participira. Cilj je zabilježiti nerealnu činjenicu; cilj je aktivno reagirati na situaciju nove normalnosti.   


Nije ti život pjesma Havaja, Dana Budisavljević

Kroz aktivistički diskurs može se gledati i Nije ti život pjesma Havaja Dane Budisavljević (1975). Prije desetak godina Dana je roditeljima priznala da je gay. Autanje su roditelji prihvatili, ali s očitom traumom: otac je tražio od Dane da na tjedan dana preseli majci jer je ne može gledati, a majci je prirodno da je to problem. I desetljeće poslije roditelji potiskuju tu temu. Otac je znakovito zaboravio većinu događaja, a majka još uvijek nije priznala prijateljicama seksualnu orijentaciju svoje kćeri.

Obitelj se sada ponovno okuplja, ovoga puta pred kamerama. Ono što je prvo bilo u ormaru, pa se skrivalo unutar četiri zida, sada se povjerava kameri, koja je ovdje kao peti član obitelji i koje su svi svjesni, i majka kada se ponosno nasmije na kćerinu napomenu da je vidjela cijeli svijet i naučila tri jezika, i Dana kada na iznenadni zvuk pogleda ravno u objektiv kamere.
 
U velikom čišćenju izvlače se svi kosturi iz obiteljskog ormara. Majka priča o svom ljubavniku i pokušaju življenja utroje, odnosno petero računajući Danu i brata; Dana priznaje kako je bila ljubomorna što su roditelji u jednome trenutku svu pažnju posvećivali teško oboljelom bratu, a ne njezinu problemu; a tata priznaje da ga je njegova mama prvi put poljubila tek tri dana prije smrti...

Očito, riječ je o krajnje osobnim ispovijedima – ali od takozvanog šireg društvenog značaja. S jedne strane Havaji pokazuju kako se autanje ne prihvaća ni onda kada se nominalno prihvaća. Majčina nelagoda oko kćerine seksualnosti je očita i dubinska. Dakle, prihvaćanje osobe drugačije seksualne orijentacije ima više razina i ne staje sve na nominalnom prihvaćanju. No primjetna je opsesija autanjem i kod same Dane. Njeno priznanje da se osjećala zapostavljenom zbog brige roditelja oko bratove kemoterapije sugerira burne psihološke reakcije i s druge strane.

U sezoni izvanrednih dokumentaraca (Blokada, Zemlja znanja, Oblak, Bosanoga (sasvim slučajna smrt), Nije ti život pjesma Havaja) i iznadprosječnih dokumentaraca (25. sat, Nije bilo vitra, Veliki dan, 20 dana na Tibetu, Terasa ) jedan film ipak zauzima posebno mjesto. Nadzorna kamera slikara, književnika i filmskog autora Željka Kipkea (1953) omamljujući je filmski esej o društvu nadziranja i voajerizma.


Nadzorna kamera, Željko Kipke

Svojom kamerom Kipke nadzire izgradnju zgrade tajnih službi dok država nadzire nas. Nadzorna kamera je videodnevnik u kojem se miješa izgradnja zgrade SOA-e s gledanim filmovima (Požuda, oprez/Se, jie, 2008, Anga Leeja, Memoari nevidljivog čovjeka/Memoirs of an Invisible Man, 1992, Johna Carpentera, Tri majmuna/Uc maymun, 2008, Nurija Bilgea Ceylana...), izložbama, nesrećama i kriminalom iz crnih kronika, snovima, predavanjima, medijskim izjavama bivših pripadnika tajnih službi ili novinara koji raskrinkavaju zavjeru farmaceutske industrije.

U filmu sa štihom dDosjea x Kipke detektira sve kamere koje se nalaze između zgrade u kojoj stanuje (i iz koje nadzire tajnu službu) i zgrade prijatelja kod kojeg često navraća. Povjerava se kako je skačući iz tramvaja broj 13 izazvao rupturu meniska koljena, nakon čega mu je bilo logično da ponovno pogleda Prozor u dvorište (Rear Window, 1954, Alfred Hitchcock) u kojem fotograf sa slomljenom nogom nadzire dvorište svog stambenog bloka. U novinama čita o pljački Reiffeisen banke, tijekom koje je smrtno stradao jedan policajac, a onda na tabli ispred gradilišta zgrade tajne službe pronalazi podatak da je banka Reiffeisen investitor gradnje. U snu razgovara s umjetnikom koji je početkom rata emigrirao u Pariz, a za kojeg se pričalo da je suradnik vojnih tajnih službi; ili pak sanja filmsku retrospektivu predsjednika Hrvatskoga društva likovnih umjetnika u Zagrebu, na kojoj ga se posebno dojmio kratki film o giljotiniranju malih životinja, premda, koliko mu je poznato, „taj čovjek inače ne snima filmove“.

U Društvu spektakla, objavljenom 1967, Guy Debord je kroz 221 suru opisao obrise novog vrlog svijeta kao crkve spektakla. Nadzorna kamera je napola gideborovski manifest o društvu totalnog nadzora i kontrole, a napola nadrealna, paranoidna konstrucija svijeta kao parafraze Warholove čuvene izjave po kojoj će, kako je to rekao Goran Trbuljak, „u budućnosti svatko biti 15 minuta – anoniman“.

U toj paranoidnoj, asocijativnoj supermreži, sve je – kao i u programu dokumentaraca 21. DHF – međusobno povezano, sve ima svoje značenje. Svijet je velika šifra, veliko klupko interakcija. Kipke povezuje te sinapse u jedan začudan aktivističko-umjetnički pamflet koji u intelektualnom smislu predstavlja zanimljivo čitanje naše suvremenosti, a u umjetničkom smislu je originalno i hrabro širenje područja borbe dokumentarnog filma.

Nažalost, ovaj bastardni dokumentarni film zasad nije dobio pozornost koju zaslužuje. Film je su odbili selektori ZagrebDoxa, a ni na Danima hrvatskog filma nije prošao zapaženo. Žiri u sastavu Mima Simić, Joško Jerončić i Nikša Kušelj dodijelio je Grand Prix Velikom danu, dobrom ali tematski i izvedbeno konvencionalnom dokumentarcu. Đuro Gavran dobio je i nagradu za režiju, nagradu publike dobila je Blokada, a posebno priznanje Nije ti život pjesma Havaja. Kao film-esej i film na razmeđi između dokumentarnog i eksperimentalnog, Nadzorna kamera se, čini se, našla u recepcijskom slijepom kutu.

Dragan Jurak

Kratkiši su izišli iz sobe
Raznovrsne teme, sadržaji, pristupi
Više mentalno negoli experi
Patronizirajući stav i emocionalna manipulacija *
Čovjek kao dio mašinerije *
Normalno i nenormalno *
Knjige, opasni svjedoci vremena *
Nesklad realnosti i fantazije *

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum
Maillot nba pas cher
I thought that after two years, I knew replica handbags that Beatrice was a small gucci replica handbag in Pierre's many hermes replica handbags . I didn't expect it to be handbag replica positive result. Beatrice transformed this "night club little prince" into a happy replica handbags .





















Statistika posjeta