42. revija hrvatskog filmskog i videostvaralaštva, Samobor, 26-28. studenog 2010.
Entuzijazam i/ili stručna pomoć
42. revija hrvatskog filmskog i videostvaralaštva zapravo bi trebala imati tri podselekcije i to redom: filmsko i umjetničko stvaralaštvo umjetničkih akademija RH, filmsko i videostvaralaštvo kinoklubova (i sličnih udruga ili organizacija) te filmsko i videostvaralaštvo samostalnih autora. Od 116 prijavljenih filmova njih 42 stigla su s neke od tri postojeće umjetničke akademije u Hrvatskoj koje se bave filmom i videom (UMAS – Split, ADU – Zagreb, ALU – Zagreb), 55 naslova pristiglo je s adresa raznih kinoklubova ili sličnih udruga entuzijasta i naposljetku pojavilo se samo 19 uradaka samostalnih autora. Od 116 prijavljenih filmova njih 32 selektirana su za prikazivanje na 42. reviji: 15 filmova podrijetlom su sa spomenutih umjetničkih akademija, 13 je kinoklubaških i tek 4 naslova djela su samostalnih autora.
Čemu ova suhoparna statistika? Do prije nekoliko godina program revija sastojao se od radova kinoklubaša i samostalnih filmskih i videoautora. Dakle, amatera ili da upotrijebimo izraz s manje ružnim prizvukom – filmskih neprofesionalaca. Kao što je vidljivo iz brojki, filmovi akademaca gotovo su jednako brojni kao i kinoklubaški, dok su djela samostalnih autora u vidnoj manjini.
|
| Posveta duši, Ivana Rupić |
No brojke nisu najvažnije, bitna je kvaliteta. Kada vidimo broj radova koji su ušli u konkurenciju, shvatimo da su statistički gledano najkvalitetniji radovi nastali na akademijama, slijede ih kinoklubovi (i sl.), a na začelju su najmalobrojniji samostalni autori. Pod neprofesionalnom filmskom djelatnošću, grubo rečeno, podrazumijeva se ona koja autoru ne donosi prihode, odnosno koji od nje ne živi, nego se filmom bavi iz ljubavi, hobija, strasti, fanatizma, ludosti ili nekog sličnog neprofitabilnog razloga. Pripadaju li po tome akademci u neprofesionalce/amatere? Formalno da, no, situacija nije toliko jednostavna. Riječ je o nečemu što za potrebe ove diskusije (mene sa samim sobom) možemo privremeno nazvati stručnom pomoći.
Samostalni autori prepušteni su sami sebi i to je iz njihovih redova (nažalost) često itekako vidljivo. Najlošiji među njima podsjećaju me na pjevače-amatere koji sudjeluju u brojnim izborima za hrvatske zvijezde i zvjezdice koje možemo praviti na domaćim televizijama. To su osobe koje provode dane pjevajući pred zrcalom u intimi kupaonice iza čvrsto zatvorenih vrata, uvjerene kako su njihove pjevačke sposobnosti u najmanju ruku izvanredne, no kad izađu iz ormara i stanu pred publiku, vidljivo je kako je realno stanje stvari bitno drukčije (premda mnogi to ne shvate ni tada). Jasno, ne treba generalizirati.
Svako toliko pojavi se poneki samostalni autor koji zabljesne i zasjeni ostale, pa makar oni imali i stručnu pomoć. Ovdje govorim o prosjeku.
Članovi kinoklubova obično imaju stručnu pomoć u obliku voditelja koji ih nauče osnove zanata i na raspolaganju su im za sve vrste savjeta. Često su ti voditelji upravo profesionalci koji se bave nekom filmskom ili videodjelatnošću, iako možda nemaju pedigre profesora na akademiji.
A to nas dovodi do akademija. Svaki od radova nastao u produkciji neke od umjetničkih akademija na špici ima potpisana mentora. Riječ je listom o eminentnim imenima hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva te u tom smislu akademci imaju najstručniju moguću pomoć u domaćim uvjetima. Koliko god bi mentori trebali omogućiti studentima da se umjetnički izraze i mimo njihova mentorstva, manje ili veće utjecaje nemoguće je izbjeći. U radovima pojedinih studenata zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, čiji sam i sam bivši polaznik, uspio sam pogoditi mentora i prije nego sam vidio njegovo ime na špici. O produkcijskim/tehničkim uvjetima akademija naspram samostalnih autora da i ne govorimo. Sve ovo navodim jer želim ukazati na činjenicu da su samostalni autori, a nešto manje i kinoklubaši, u podređenom položaju u odnosu na akademce i zapravo se ne bi trebali s njima natjecati u istim kategorijama. Možemo li održati tri odvojene revije? U tom slučaju revija samostalnih autora u konačnici bi imala samo četiri naslova, a ni preostale dvije ne bi bile bitno brojnije: 15 (akademci) i 13 (kinoklubovi). Ima li smisla unutar postojeće revije raditi podjelu na tri potkategorije? Brojnost samostalnih autora taj postupak i ovdje čini upitnim, a mnogi bi se kinoklubaši vjerojatno upustili u raspravu koliko je zapravo stručna bila njihova stručna pomoć, a koliko su bili prepušteni sami sebi, odnosno za koliko bi se naslova moglo ustvrditi da su nastali u nekakvoj sivoj zoni između tih kategorija.
Treba li akademijama zabraniti sudjelovanje u reviji? Iz gore navedenih razloga akademce bih prije bio sklon nazvati poluprofesionalcima negoli amaterima. Vjerujem da će se dobar dio njihovih filmova prijavljenih na ovoj reviji pojaviti i na Danima hrvatskog filma, koji bi ipak trebali biti revija profesionalnog filma i videa. Možda bi im nekakvim pravilnikom trebalo onemogućiti sjedenje na dvjema stolicama?
Moja namjera nije dati odgovore, već samo postaviti pitanja koja mi se čine bitnima. Ostavimo za ovu reviju stvari onakvima kakve jesu. Bitno je znati da je žiri svjestan problema te da će vjerojatno biti malo mekši (barem ja osobno) prema samostalnim autorima i nešto tvrđi prema akademcima. Kvaliteta pristiglih radova kao i obično rastegla se s kraja na kraj spektra. Ove godine valja izdvojiti animaciju, među kojom ima nekoliko izvrsnih uradaka, slijede kratki igrani i eksperimentalni film, dok je dokumentarni program brojem dobrih radova pomalo razočarao... No, bez obzira na sve, entuzijazam filmskih ne(i polu)profesionalaca ni ove godine ne posustaje.
Dražen Žarković
|
