POGLED U ARHIV: FILMOVI FILMSKOG AUTORSKOG STUDIJA

Amerikanka Zorana Tadića, 1970

Prilikom razmatranja dokumentarnog opusa Zorana Tadića redovno se zaobilazi i preskače, odnosno tek uzgred, kao filmografska jedinica spominje njegov 'sofomorski' rad Amerikanka. Smješten između debitantske filmofilmske igre Hitch Hitch Hitchcock (1969) i udarnog dijela njegova dokumentarnog stvaralaštva – ciklusa o ljudima iz dalmatinskog zaleđa, ovaj ostvaraj, nota bene prvi dokumentarni u filmografiji, ostao je zanemaren, što nikako nije zaslužio. Snimana 1970. u zagrebačkom omladinsko-akcijaškom naselju Sava po narudžbi Gradske konferencije Socijalističke omladine Hrvatske Zagreb i u produkciji FAS-a, Amerikanka posve nekonvencionalno pristupa tadašnjoj ideološki iznimno podobnoj temi – omladinskim radnim akcijama. Na samom otvaranju filma, u prvom njegovom kadru, scenarist i režiser Tadić obraća se kameri/publici kako bi joj ispričao mini-historijat nastanka slikopisa koji se upravo počeo odvijati. Saznajemo da su ga pozvali iz „gradskog komiteta omladine“ i ponudili mu da režira film povodom desete godišnjice Radne akcije Sava; Tadić ne zna zašto su baš njega zvali, „ali dobro da su me zvali“, govori kako su „formirali neku ekipu“ i eto „smucamo se tu već sedam dana“, „tražimo nekakvu koncepciju“ po sistemu „mladi ljudi rade, mišići“; a onda su „jednog dana sreli jednu djevojku“ i zaključili da koncepciju treba mijenjati. Završne riječi Tadićeva obraćanja glase „ta djevojka nalazi se ovdje kraj mene“, a kamera tada panoramira u desno te u efektnom bližem planu otkriva privlačnu fotogeničnu djevojku u uniformi, kao sišlu iz nekog hollywoodskog filma, koja se predstavlja kao Ann iz Kansas Cityja. Jedan od mitskih toponima Divljeg zapada, na tragu Tadićeva ranije spomenuta prvijenca, odmah biva ilustriran fotosima iz vesterna i zvucima trube američke konjice; film tek tada 'zapravo' počinje i u stilu direct cinema portretira simpatičnu djevojku slatka osmjeha i živih očiju što 'tako američki', sa samosvjesnom sramežljivošću koketira s kamerom.

Namjesto marljivih mladića i djevojaka iz svih jugoslavenskih krajeva i njihova kolektivna prinosa, u prvom je planu individualizirana priča mlade Amerikanke koju Tadić ne koristi u skladu sa službenom ideologijom, kao primjer neodoljive privlačnosti naše socijalističke prakse (iako mu Ann daje priliku za to), nego da bi naglasio djevojčinu posebnost i potencijale filmske zvijezde, kakvom je na svoj način film i čini. Trenuci pak kad ju 'igranofilmski', izazivajući asocijacije na američke pustolovne i ratne filmove, smješta u džip i suočava s bijedom romske djece kraj skupljališta otpada, kao i recital mladog Pere Kvesića sa spominjanjem sadističke bludnje i svršavanja, potvrđuju kako je Amerikanka subverzija naručenog projekta. I sjajan uvod u najugledniji dio Tadićeva dokumentarnog opusa.

Damir Radić