POGLED U ARHIV: FILMOVI FILMSKOG AUTORSKOG STUDIJA

Ljudi (u prolazu) II. Lordana Zafranovića, 1967.

Sredinom šezdesetih godina u filmskom djelovanju Lordana Zafranovića dogodile su se značajne promjene, poetičke i produkcijske. Poetički prekretnički film bio je Koncert iz 1965., u kojem je krhotine svoje rane egzistencijalističko-neoromantičarske faze zasuo manifestnom ekscentričnošću, apsurdom i protogroteskom. Iste je godine Zafranović, nakon dotadašnjeg djelovanja u Kino klubu Split, pod okriljem Zagreb filma snimio svoj prvi profesionalno producirani ostvaraj Živjela mladost /Dnevnik 2/, nakon kojeg je njegova karijera nepovratno usmjerena 'službeno ozbiljnom' filmovanju. Živjela mladost posebno je bitna i za početak autorove suradnje s FAS-om: u tom se filmu, naime, javlja motiv progrotesknog pijanca koji tetura gradskim pločnicima, a sličan lik, samo sada s istaknutijom strukturalnom pozicijom, prisutan je i u prvom Zafranovićevom uratku za FAS, Ljudi (U prolazu) II, snimljenom u prosincu 1966. u splitskom Starom gradu. Taj film osobito je važan u Zafranovićevu opusu, jer njime Šoltanin intenzivnije nego ikad prije inzistira na grotesknom, a pritom unosi i element zlokobnog, što će kasnije, uz prinos erotskog kojeg ovdje u iole eksplicitnijem obliku nema, presudno obilježiti njegov rad.  

Ljudi (U prolazu) II film je čija bi se koncepcija mogla opisati kao ultimativna dinamika vizualnog i zvučnog ritma s teksturom koju čine ljudi što prolaze, stoje, sjede, leže i puzaju, ljudi na nišanu nekad statične, nekad mobilne, nekad i intruzivne, a svakako uvijek iznimno sugestivna kamere (Andrije Pivčevića). Ekspresivna slikovna montaža efektno se isprepliće s onom zvučnom (energična jazz svirka s nelagodnim jednotonskim intervalima) dok pratimo ciklički put šepavog i puzajućeg invalidnog starca Starim gradom, usput otkrivajući niz lica i fizionomija, među kojima se kao protolikovi uspostavljaju zapušteni bradati čovjek u stegnutom baloneru te posebno čovjek s bijelim hrčkom kojeg Zafranović, nadosnimivši mu zlobni smijeh i u jednom ga trenutku montirajući kao da progoni mladi romski par s bebom, pretvara u potencijalnog zastupnika zla. Dok se starac puzeći vraća u ulicu iz koje je krenuo, zlobni smijeh čovjeka s bijelim hrčkom odzvanja i sa zatamnjenjem okončava film, najavljujući ostatak Zafranovićeva opusa posvećen propitivanju individualnog i kolektivnog zla (te moći erosa).

Damir Radić