english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2009.
66

UZ NOVA IZDANJA HFS-a

Antonio G. Lauer ili "Ja sam usamljeni nosorog. HATARI!": kolažno o akcijama, akcijama-objektima i performansima

Izjavom "Umjetnost je, po svojoj suštini, ekshibicionistička. Osnovni je poriv predstavljanje, performance"1 Tomislava Gotovca a.k.a. Antonia G. Lauera (rođen 9. veljače 1937. u Somboru)2 možemo krenuti u esejističko i kolažno propitivanje izvedbene strategije njegova nagoga, otvorenoga, anarhičnoga tijela.3 Naime, kako je to dijagnosticirala Branka Stipančić – u socijalističkoj Jugoslaviji performansi su se mogli odvijati jedino ako, naravno, ne zadiru u političke teme te ako je seksualni element bio umjeren.4 Izgleda da se upravo iz navedene dijagnoze potiskivanja, zabrane, srama, označenosti otvorenoga tijela može nazrijeti odluka mladoga Gotovaca, prvoga performera na prostorima ex-YU, da se herojski odupre zatvorenoj ideosferi i inicira nagost vlastitoga tijela u okviru općeg anarhoidnog i flower power raspašoja šezdesetih. Inače, Igor Mirković u monografiji Sretno dijete, u poglavlju Veliki goli čovjek (1979.-1981. akcije Tomislava Gotovca), zapisuje kako u kasnijoj fazi realsocijalizma ipak više nije bilo policijskih intervencija povodom Gotovčevih akcija s obzirom da su tada omladinske novine Polet i Studentski list pokazale naklonost i otvorenost prema njegovim umjetničkim uličnim intervencijama i zgražale se nad činjenicom "da se u nas, u zemlji svih sloboda, samo tako hapsi umjetnike, kako se koji pozornik sjeti".5 Valja pridodati kako je Gotovca u seriji akcija marketinga Kolportiranje Poleta u kojoj je koristio izvedbenu strategiju aproprijacije, maškaranja identiteta (Maska smrti + ćirilica, Mumija, Srp, čekić i crvena zvijezda, Dimnjačar, Čistač ulica, Sendvič-man s reklamom za Dinamo, Superman, Djed Mraz) 1984. na (ondašnjem) zagrebačkom Trgu Republike, kada se svakoga tjedna maskirao u drugu ličnost – od maske mrtvaca, radnika sa srpom i čekićem do Djeda Mraza, da bi pod tim krinkama prodavao Polet, ipak štitila moć na vlasti, u ovom slučaju – Stipe Šuvar.6

Gotovčev D Day

Kao svoj prvi performans Gotovac navodi akciju u Đačkom domu u Mostaru iz 1954. godine, koja je u umjetnikovoj monografiji (2003.) uvrštena pod nazivom Pidžama + četkica za zube. 7Poslušajmo Gotovčevo prisjećanje na njegov prvi performans ili kako navodi D Day:

– "Te godine išli smo na gimnazijsko studijsko putovanje s profesorima povijesti i zemljopisa u Hercegovinu i Dubrovnik. U Mostaru spavali smo u đačkom domu gdje je netko priredio zabavu s čagom. (...) Na mostarskoj čagi svi su imali odijela, a ja sam odjenuo košulju a na košulju pidžamu koja je izgledala poput kažnjeničkog odijela, i u gornji džep pidžame stavio sam četkicu za zube. Tako sam sišao na čagu. Napravio sam suptilni performans koji smatram početkom svog umjetničkog djelovanja kao performera s obzirom da je riječ o umjetničkoj intenciji koja ih je trebala unerediti. To je moja prva umjetnička akcija i performans, moj početak, moj D Day."8

Riječ je o Gotovčevoj inicijaciji u koncept ukidanja granica između umjetnosti i života – ili njegovim riječima: "Stvar je i u tome da ja ne mogu razlikovati život od umjetnosti. Za mene je sve to isto, možda mi je to i najveći problem...". 9

Podsjetimo da u katalogu Retrospektiva dokumenata 1956.-1986. – Paranoia View Art. Umjetnost paranoidnog pogleda (Galerija Društveni dom Trešnjevka, Zagreb, 1986.) umjetnik i kritičar Goran Petercol Gotovčev životni i umjetnički hod dijeli na četiri dekade: prva dekada (1956-1967), koja je definirana akcijom ČINOVNIČKO ZAPOSLENJE, izražava ideju uklapanja u "normalan" život. Uslijedila je akcija UMJETNIČKO ŠKOLOVANJE, druga dekada (1967-1976), kada je ulogu činovnika zamijenio ulogom umjetnika u smislu dodira, prožimanja intime i javnosti, eksternaliziranja privatnoga, intimnoga tijela u metaforu javnosti. Akcija NEBRIJANJE – BRIJANJE određuje treću dekadu (1976-1986) koja je definirana kao razdoblje pet godina nebrijanja (petogodišnja akcija Puštanje svih dlaka na glavi) s prijelomnom akcijom Šišanje i brijanje u javnom prostoru III (Hommage Carlu Theodoru Dreyeru, filmu Stradanje Ivane Orleanske, Mariji Falconetti, Trg bratstva i jedinstva, Zagreb, 6. lipnja 1981., točno u podne) kao 8. akcija-objekt, nakon čega je uslijedilo pet godina brijanja (kose i brade), čime svojom nekonvencionalnom pojavom usmjerava pažnju na vlastitu pojavnost. Četvrta je dekada začeta 1986. spomenutom retrospektivnom izložbom PARANOIA VIEW ART (na otvorenju izložbe, 13. lipnja 1986., Gotovac je izveo akciju Završno šišanje i brijanje), odnosno umjetnošću paranoidnog pogleda na svijet, a koja označava, Gotovčevim određenjem, "pokušaj otkrivanja zakonitosti strukture globalne režije", što je i kvalitativna odrednica njegove cjelokupne umjetničke djelatnosti.10 Ili umjetnikovom dijagnozom o paranoji koja je drugi naziv za teoriju zavjere, za globalnu režiju: "Sve je režija, sve je u stvari neka vrsta zavjere."11

Prvi EU streaker

S obzirom da je ostao upisan u našoj kunsthistoriji, što se tiče izvedbenoga dijela Gotovčeva/Lauerova opusa, kao prvi streaker na području ex-YU, odnosno kao što je istaknuo Marijan Susovski – da je riječ o prvom EU streakeru12, krenimo od početka Gotovčeva javnoga ogoljavanja. Dakle, njegovo prvo javno ogoljavanje ostaje poznato kao Striking u centru glavnog grada, što ga je izveo 12. svibnja 1971. u beogradskoj Sremskoj ulici. Ta je akcija-striking (muniranje) poznata i pod opisnim nazivom Trčanje gol u centru Grada (Streaking). Naime, "streaking" označava pojavu na velikim sportskim mečevima i sličnim masovnim okupljanjima, kada nagi fanovi istrčavaju na teren. Gotovčeva akcija, u kojoj je beogradsku Sremsku ulicu pretrčao nag i pritom uzvikujući "Ja sam nevin!", ostala je zabilježena u dugometražnom igranom školskom filmu Plastični Isus Lazara Stojanovića koji je bio zabranjen od 1973. do 1990. godine.

Inače, prvo javno ogoljavanje u Zagrebu Gotovac je ostvario u realizaciji zvukovnoga objekta, akcije 100 (Fućkanje) na Trgu Republike u okviru 10. muzičkog biennala, 12. svibnja 1979., s početkom točno u podne, u kojemu su sudjelovale 102 osobe, određenije, 100 izvođača sa zviždaljkama, jedan voditelj alias Tom Gotovac i njegov asistent Ivan Paić. Rekviziti: 100 zviždaljki, ručni megafon i štoperica. Pritom, u prvome dijelu akcije stotinu djevojaka i mladića zviždalo je na Gotovčev znak prema partiturama ucrtanima u kvadrate unutar kojih su sudionici stajali. Gotovac, odjeven u trenirku, sa žutom šiltericom, sunčanim naočalama i oboružan megafonom, koordinirao je navedenom grupom, a rezultat je bilo zaglušno fućkanje po njegovoj zapovjedi. U drugom dijelu navedenoga kakofonijsko-zviždalačkoga zvukovnoga objekta Gotovac se, na zaprepaštenje većine okupljenih radoznalih promatrača-prolaznika, iznenada razodjenuo, te nag i zviždeći nastavio je po određenom redoslijedu obilaziti na tlu ucrtane kvadrate-partiture. Prilikom navedene akcije, koja je završno uokvirena Gotovčevom nagošću, bile su inducirane i polemike; npr. Ratko Aleksa u Vjesniku od 14. svibnja 1979. zapisuje: "Nikša Gligo, jedan od šefova, uvjerava kako Tom nikome nije rekao da svoj projekt na Trgu želi izvesti gol golcat (nag). Da je to rekao, Nikša bi ga odvratio argumentima kako je i vani body art već mrtva stvar, i da nema smisla."13 Podsjetimo: u pozadini tog svibanjskog kakofonijsko-zviždalačkoga zvukovnoga objekta, happeninga na jednoj od zgrada dominirala je slika J. B. Tita.14

U uličnom performansu u kojemu je ekscentrično izložio nago tijelo svakako stoji kultni performans Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te!), Hommage Howardu Hawksu i njegovu filmu Hatari, 1961., izveden simbolički 13. studenoga (petak) 1981. s početkom u podne sa znakom topa s Griča, kao 10. akcija-objekt (početak Ilice, Trg Republike, Zagreb). Istaknimo kako taj zvučni simbol centra Grada Gotovac koristi u svojim uličnim akcijama/performansima kao znak, komandu početka izvedbe. Riječ je o izvedbenom spoju nagoga, otvorenoga tijela i izjavama ljubavi voljenom gradu: o izlasku iz haustora u Ilici 8, hodanju Ilicom i Trgom Republike, te ljubljenju asfalta. Kostimografija: nago tijelo, izbrijana glava, izbrijane obrve, sat na ruci. Nakon što je izgovorio "Zagreb, volim te!", legao je na asfalt i poljubio ga. Performans je prekinut nakon sedam minuta, a uslijedilo je i policijsko privođenje. Prema Gotovčevim riječima, policajac, koji ga je priveo u "kućicu" ZET-a, je javio da je priveo jednog "koji je potpuno gol, hoda Trgom i viče Zagreb, volim te, ne djeluje agresivno"15. Gotovac se prisjeća da je kolnik bio prljav, pun hračaka, čikova, psećih izmeta: "Kad sam radio tu akciju, ljubio pločnik, meni je sve oko usta bilo crno, mislili su da su me tukli."16 Podsjetimo: Hawksov film govori o lovcima koji u Africi love životinje za zoološke vrtove, a počinje prizorom neuspjelog lova na nosoroga, koji je Gotovac upotrijebio kao simbol položaja umjetnika u bijegu od policijske države.17 Više puta Gotovac će naglasiti, gledajući kultnu fotografiju na kojoj je prikazan kako potrbuške leži na Ilici ispred crkve Ranjeni Isus, kako je parafrazirao ležeći položaj svećenika na obredu zaređenja, te da njegova figura na asfaltu podsjeća na nosoroga, ili njegovim riječima – čistu i iskrenu životinju, "životinju koja ide samo naprijed". Ujedno, Gotovac je povodom navedene akcije-objekta istaknuo da na swahiliju riječ HATARI znači U POMOĆ, tako da i ovaj rad, performans znači U POMOĆ: "Ja sam usamljeni nosorog. HATARI!".

Na Tjednu performancea "Javno tijelo" (Zagreb, 14.-18. listopada 1997.) Tomislav Gotovac izveo je performans Prilagođavanje objektima na Trgu maršala Tita – Trg maršala Tita, volim Te!, kojim se referirao upravo na taj performans iz 1981. godine. Pritom, pri tumačenju odabira Meštrovićeva Zdenca života kao početne i završne točke performansa iz 1997. godine, koji je strukturirao kao esej o svojoj mladosti, o razmišljanjima koje je imao kada je kao četverogodišnji dječak došao prvi put u Zagreb, do Zdenca života, koji je bio, kao što će često isticati, prvo veliko umjetničko djelo koje je tada 1941. godine vidio kad je došao u Zagreb, Tomislav Gotovac, među ostalim, je za Trg maršala Tita izjavio sljedeće: "Trg maršala Tita je vrlo značajan. Kada sam ga upoznao, u vrijeme NDH – kada sam došao u Zagreb 1941. godine, mislim da se zvao Trg Adolfa Hitlera. Prije toga, za vrijeme stare Jugoslavije, zvao se Trg kralja Aleksandra, a nakon rata preimenovan je u Trg maršala Tita."18

Godinu dana nakon kultnoga performansa Zagreb, volim te! Tom Gotovac izvodi akciju Govorenje (Rio Bravo) na Osječkom ljetu, 6. kolovoza 1982. godine s početkom točno u podne: potpuno nag šeće ispred osječkog Centra mladih sve do trenutka kad dolazi "marica" koja ga odvozi u dobro poznatom pravcu. Riječ je o njegovoj 12. akciji-objektu s podnaslovnom odrednicom "Hommage Tišini mora Jeana-Pierrea Melvillea, 1947.; Mladiću s trubom Michaela Curtiza, 1950.; Bulevaru sumraka Billyja Wildera, 1950.; i filmu Osuđenik na smrt je pobjegao ili vjetar puše kamo hoće Roberta Bressona, 1956.". U spomenutom performansu Gotovac je samome sebi postavio zadatak da pokuša ispričati sadržaj filma Rio Bravo (1959.) Howarda Hawksa i da govori tako dugo dok ga organi reda ne prekinu u naumu. Međutim, zbog okolnosti pritiska, kako kaže, nastala je apsolutna blokada uslijed koje je u potpunosti zaboravio sadržaj filma, tako da se performans usredotočio na njegovo nago hodanje ispred ulaza u osječki Centar mladih. I pokušajmo predočiti pozadinu toga izvedbenoga nagog šetuckanja: iz unutrašnjosti zgrade Centra mladih moglo se čuti urlanje, a susjedi preko puta Centra pozvali su policiju sljedećim pojašnjenjem: "Dođite, jedan ludi luđak tamo se šeće!".19

Apotropejska psovka

Podsjetimo i na jedan manje poznati Gotovčev performans – Izgubljene lopte iz 2000. godine, koji se u okviru kritike ideološkoga i materijalnoga zagađenja prostora verbalizirao, njegovim određenjem, "pičkaranjem i govnaranjem svih prošlih i budućih jebača Zagreba"20, uključujući imena gradske strukture na vlasti. Naime, kako je stanovao u neposrednoj blizini teniskih terena na zagrebačkoj Šalati, prejaki ili promašeni udarci igrača i ne-igrača u njegov su vrt tijekom jednog desetljeća donijeli na stotine izguljenih teniskih loptica. Tako se s tri vreće za krumpire punih teniskih loptica na leđima spustio u podrum Caféa As, u zagrebačku krčmu u kojoj je nekoliko mjeseci bilo situirano Crveno-crno sveučilište, što ga je inicirao art mag Vladimir Dodig Trokut. Pritom je Gotovac izveo svoj verbalni performans pun psovki i vulgarnosti, popraćen snažnim i gnjevnim bacanjem teniskih loptica o zidove izložbenoga prostora. Na taj je način, služeći se osnovnim sredstvima "elitne rekreacije", koja simbolizira "jedan" režim "dotepenaca", kako se izrazio, pokušao iskazati vlastito nezadovoljstvo i gnjev protiv uništavanja kulturnoga identiteta Zagreba. Dakle, tijekom navedenoga verbalnoga performansa dijagnosticirao je devastaciju kultnih objekata voljenoga grada – npr. Trga burze i Preradovićevog (Cvjetnog) trga (nekadašnji Trg bratstva i jedinstva), ali i Sljemena; spomenuo je i gubitak autentičnih gradskih kavana (Corso, Gradska, Medulić), Samoborčeka, Gradskog kupališta, ali i normalnih pekara, ističući kako se kod današnjih pekara može kupiti samo "smeće od bijelog brašna". Nadalje je ukazao na ukinute narodne restorane i nestajanje kultnih zagrebačkih sastajališta poput "Skušića" na Zapadnom kolodvoru, a sve to uz pratnju podužih apotropejskih psovki. Naravno, pridodao je i upozorenje o nevidljivosti pojedinih kulturnih veličina grada Zagreba koja je nametnuta ciničkim potezima vlasti.21

Hommage to J. B. T. i War Art

Godine 1980. Gotovac izvodi seriju akcija objedinjenih naslovom Hommage to Tito. Riječ je o akcijama: Čitanje novina (Galerija Nova, Zagreb, 12. veljače 1980.), Slušanje radija (Galerija Nova, Zagreb, 1. travnja 1980.) i Gledanje televizije (Trg bratstva i jedinstva, Zagreb, 8. lipnja 1980. kao 3. akcija-objekt), zasnovanim na uporabi masmedija, raskrinkavanju masovne hipnoze i pasivnim radnjama primatelja poruka koje emitiraju mediji (jedenje, ispijanje piva) svakodnevnoga života, koje – s obzirom na vrijeme događanja (aktualna tema praćenja zdravstvenoga stanja J. B. Tita) – nose politička značenja. Navedenom je serijom akcija kiničkom strategijom (strategijom kojom se, u određenju Petera Sloterdijka, mogu potući svi spektakli ciničke moći na vlasti) propitivao medijsku trijadu servisiranja i krojenja informacija: tisak – zvuk – slika, ostvarujući realnu metaforu o medijima kao smeću i medijskom smeću.

Zaustavimo se još na Gotovčevu performansu Point Blank, iz serije War Art, koji je 31. siječnja 1992. izveo u Salonu Galerije Karas (Zagreb), tematizirajući ratnu distopiju. Translocirajući vanjski, urbani prostor u unutrašnjost galerijskoga prostora, performer je na zidovima Galerije ispisivao grafite: "NEW YORK, HOLLYWOOD, U.S.A., STARS & STRIPES, GEORGE BUSH", da bi navedene simbole Amerike uokvirio, prekrižio i iznad njih ispisao kontrapunkte: "VUKOVAR, ŠKABRNJA, HRVATSKA, CRVEN – BIJELI – PLAVI, IVAN PAVAO II.". Navedenu akciju, kojom, kako je to istaknula Jadranka Vinterhalter, "pred oči javnosti stavlja ono što se inače skriva u mraku (ispisivanje grafita)"22, Gotovac strukturira kao razotkrivanje ratne distopije na ratničkim prostorima ex-YU, i to kao rat između Europe i Amerike jer, njegovom detekcijom – "Ovo tu između nas i Srba, to su sporedne stvari".23

Video monografija

Četiri DVD-a (box set) Performance tapes 1, 2, 3 & 4 dodatno vizualno nadopunjuju umjetnikovu monografiju Tomislav Gotovac (ur. Aleksandar Battista Ilić i Diana Nenadić. Zagreb: Hrvatski filmski savez, Muzej suvremene umjetnosti, 2003.), koja, kako ju je Silva Kalčić odredila, funkcionira kao svojevrsni dokumentacijski arhiv ili vanjska memorija.24 Prema umjetnikovu izboru Performance tapes 1, 2, 3 & 4, pored filmova, intervjua i autointerpretacija, sadrže pregled njegovih izvedbenih strategija (happening, performansi, akcije, akcije-objekti) od scenskoga mixtuma happeninga i fluxusa, kako je Happ naš – happening (1967-1968) odredio Marijan Susovski, a kao jedne od najranijih procesualnih akcija na ovim prostorima,25 zaključno s 2002. godinom (Trocki, Projekt: Broadcasting – Zagreb; Helle Nächte, Basel). Remake tog našeg prvog happeninga (izvedenoga 10. travnja 1967., s time da je datum osnivanja ustaške NDH namjerno odabran s ciljem provokacije) ponovljen je godinu dana kasnije za potrebe snimanja filma Slučajni život Ante Peterlića, iz kojega je jedna scena montirana i u film Plastični Isus (1971.) Lazara Stojanovića.26

Završno uokvirimo ovu kratku kolažnu i montažnu priču o izvedbenim strategijama Tomislava Gotovca a.k.a. Antonia G. Lauera – doajenu strukturalističkog filma, performeru i akcionistu načela one-man-art poznatoga po uličnim strippinzima – minimalističkim akcijama u kojima vlastito tijelo (tijelo kao ready-made)27 koristi kao jedini medij u konceptu umjetnosti ponašanja, hrvatskom veteranu body arta, prvom EU streakeru, konceptualnom umjetniku, redatelju, glumcu, filmofilu, kulturološkom "psovaču", kako je obično određen u inače čestim novinskim natpisima, čiji projekti ukazuju na kulturološke poliloge između filmske tradicije (o čemu svjedoče brojne posvete filmskim redateljima) i povijesti umjetnosti, jazza i popularne kulture. Stoga – krenite: press the PLAY button.

-----------------------------------------------------

1Gotovac, Tomislav. 2002. "Isus Krist je kralj performera. Tomislav Gotovac, slobodni avangardni umjetnik bez 'statusa'". (Razgovarala Lidija Zozoli). Slobodna Dalmacija – Forum, 6. veljače 2002., str. 2-3.
2Godine 2005., preuzimajući krsno ime (Antonio) i majčino (Elizabeta Lauer) djevojačko prezime, Tomislav Gotovac mijenja ime i prezime u Antonio G. Lauer, ostvarujući prekid s Imenom Oca koji, je, kako često naglašava, art doživljavao kao "izmišljanje smeća". Ili kao što je 2005. godine izjavio u emisiji Nedjeljom u 2 na Hrvatskoj televiziji: "Stari je mislio da sam ispadak koji ne zaslužuje nikakvu pažnju." Na promociji Performance tapes 1, 2, 3 & 4, a koju su pratile i izvedba Gotovčeva rođendanskoga performansa Joe gevera Williams i premijera njegova filma César Franck – Wolf Vostell, u Galeriji Nova (Zagreb) na svoj 68. rođendan, 9. veljače 2005. godine, Tomislav Gotovac predstavio se pod novim imenom i prezimenom kao Antonio G. Lauer ("G." kao trag očeva prezimena ostaje zbog zahtijeva državne administracije).
3Gotovac, Tomislav. 2000. "Tomislav Gotovac, njim samim". (Razgovarala Jelena Mandić). Novi list – Mediteran, 8. listopada 2000., str. 2-3.
4Stipančić, Branka. 1998. "Body Language in Croatian Art". U: Body and the East: od šestdesetih do danes. ur. Mika Briški. Ljubljana: Moderna galerija, str. 58-61.
5Mirković, Igor. 2004. Sretno dijete. Zagreb: Fraktura, str. 81.
6Da podsjetimo: nakon smrti J. B. Tita Stipe Šuvar se nametnuo kao ideološki arbitar na području SFRJ (http://hr.wikipedia.org).
7Tomislav Gotovac: monografija: Čim ujutro otvorim oči, vidim film. 2003. Tekstovi Ješa Denegri, Goran Trbuljak, Hrvoje Turković. ur. Aleksandar Battista Ilić i Diana Nenadić. Zagreb: Hrvatski filmski savez, Muzej suvremene umjetnosti.
8Iz neobjavljenoga razgovora što sam ga vodila s Tomislavom Gotovcem svibnja 2002. godine.
9Gotovac, Tomislav. 1994. "Sve je podređeno disanju". (Razgovarao Goran Blagus). Kontura, 26, str. 27-29.
10Tomislav Gotovac: Retrospektiva dokumenata 1956.-1986. – Paranoia View Art. Umjetnost paranoidnog pogleda. Zagreb: Galerija Društveni dom Trešnjevka, 1986. Usp. Kovač, Slavko. 1986. "Umjetnost oko nas (2)". 15 dana, 4-5, str. 3-4.
11Marjanić, Suzana. 1998. "Metafora javnosti". Frakcija, 8, str. 12-19.
12 Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina. 1982. ur. Marijan Susovski. Zagreb: Galerija suvremene umjetnosti, Muzej suvremene umjetnosti, str. 29.
13O netočnosti navoda o navodnoj smrti body arta usp. npr. Berghaus, Günter. 2005. Avant-Garde Performance: Live Events and Electronic Technologies. Basingstoke: Palgrave Macmillan.
14"Pristup jednom događaju. Uoči 11. muzičkog biennala Zagreb 81, sa sjećanjem na onaj prošli, urbofestni". Čovjek i prostor, 1981., 2, str. 22-23.
15Mirković, Igor. 2004. Sretno dijete. Zagreb: Fraktura, str. 80.
16Dugandžija, Mirjana. 2002. "Mister Foxy 2002. Nova umjetnička akcija Tomislava Gotovca". Nacional, 5. veljače 2002., str. 74-77.
17Here Tomorrow. 2002. ur. Roxana Marcoci i Jadranka Vinterhalter. Zagreb: Muzej suvremene umjetnosti, str. 13.
18Usp. umjetnikovu autointerpretaciju spomenutoga performansa u: Frakcija, 8, 1988., str. 13. (Marjanić, Suzana. 1998. "Metafora javnosti". Frakcija, 8, str. 12-19.) Među ostalim, za Meštrovićev Zdenac života izjavljuje kako ga je kao četverogodišnjega dječaka impresionirala njegova kružna rotonda s nagim tijelima.
19Gotovac, Tomislav. 2003. "Dođite, jedan ludi luđak tamo se šeće!." (Razgovarala Ana-Marija Koljanin). Književna revija, 4-6, str. 169-175.
20O apotropejskoj funkciji psovke u Gotovčevim javnim istupima kao znaku "metafizičkog očaja, a ne agresije" usp. Vinterhalter, Jadranka. 1995. "Riječi, riječi, riječi... Tomislava Gotovca". U: Riječi i slike. ur. Branka Stipančić. Zagreb: Soros centar za suvremenu umjetnost, str. 73-79.
21Horvat, Vedran. 2000. "Tomislav Gotovac gnjevnim bacanjem teniskim lopticama psovao uništavanje identiteta Zagreba". Vjesnik, 14. svibnja 2000., str. 15.
22Vinterhalter, Jadranka. 1995. "Riječi, riječi, riječi... Tomislava Gotovca". U: Riječi i slike. ur. Branka Stipančić. Zagreb: Soros centar za suvremenu umjetnost, str. 73-79.
23Gotovac, Tomislav. 2003. "Dođite, jedan ludi luđak tamo se šeće!." (Razgovarala Ana-Marija Koljanin). Književna revija, 4-6, str. 169-175.
24Kalčić, Silva, 2003. "Sve je to movie". Zarez, 17. srpnja 2003., str. 24.
25Inovacije u hrvatskoj umjetnosti sedamdesetih godina. 1982. ur. Marijan Susovski. Zagreb: Galerija suvremene umjetnosti, Muzej suvremene umjetnosti, str. 28.
26Rekonstrukciju našega prvoga happeninga Happ naš – happening usp. u razgovoru Tomislava Gotovca s Goranom Trbuljakom i Hrvojem Turkovićem u časopisu Film, 10-11, 1978., što je uvršten i u spomenutu Gotovčevu monografiju (2003.). Usp. Gotovac, Tomislav. 2002. "Performer protiv globalne režije". (Razgovarala Suzana Marjanić). Zarez, 20. lipnja 2002., str. 6-7.
27Denegri, Ješa. 2003. "Pojedinačna mitologija Tomislava Gotovca". U: Tomislav Gotovac: monografija: Čim ujutro otvorim oči, vidim film. 2003. Tekstovi Ješa Denegri, Goran Trbuljak, Hrvoje Turković. ur. Aleksandar Battista Ilić i Diana Nenadić. Zagreb: Hrvatski filmski savez, Muzej suvremene umjetnosti, str. 4-11.

Suzana Marjanić

PONOVNO RAZOTKRIVANJE DISTOPIJE

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum





















Statistika posjeta