english
produkcija
o nama
produkcija
nakladništvo
Hrvatski filmski ljetopis
Zapis
knjige
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 
2008.
63

IMAMO KINO!

RI-AMARCORD

Kultne filmske pretpremijere na galeriji

Povjesničari filmske umjetnosti s mnogo argumenata tvrde da je prva filmska predstava putujućeg kinematografa u Rijeci prikazana u rujnu 1896.godine, a da je u kući Adamić, na Fiumari, početkom travnja 1906. godine pokretne slike prikazivao kinematograf Edison, prvi stalni riječki i uopće prvi stalni kinematograf na tlu Hrvatske. U kolovozu te iste, daleke 1906, u Teatru Fenice, putujući je kinematograf, pak, priređivao i crne večeri, programe samo za muškarce koji, međutim, po Novom listu Frana Supila, najstarijem hrvatskom dnevniku (prvi broj koji je izašao 1900. godine), bijahu prijevara. Novi list bio je konkretan: Sinoć je bila u kinu Fenice zadnja predstava – “crna predstava”, gospođice isključene; samo za muške! Navalilo je preko dvije tisuće ljudi uz pohlepu da vide ko zna kakove pikanterije. No, pošto su slike bile prilično pristojne, to se je masa vrlo razdražila, pak piskanju i vikanju nije bilo ni kraja ni konca. Publika je, kao što se to obično događa kod ovakovih “crnih večeri”, razočarana izišla iz kazališta.

Gospođa Riccotti

A Teatro Fenice, čim se načulo da će staro Adamićevo kazalište u Rijeci biti srušeno i da će u roku od tri godine biti izgrađeno novo Komunalno kazalište (u kojem je i sada Hrvatsko narodno kazalište Ivana plemenitoga Zajca), odlučila je izgraditi poslovna gospođa Caterina Ricotti, dograđujući ga, rušeći i mijenjajući, da bi u sadašnjem, zapravo gotovo stoljetnom izgledu, svečano bilo otvoreno 2. svibnja 1914. godine, kada je bilo jedno od najmodernijih kazališta u Srednjoj Europi. U gledalištu je bilo mjesta za 1.958 posjetitelja, točnije 1.258 sjedećih i 700 stajaćih (!) mjesta raspoređenih u parteru, na balkonu, u bočnim ložama i na galeriji. Teatro Fenice svih se desetljeća održavalo kao pučki teatar, ali i kino, u kojem će 16. veljače 1930. godine i Riječani napokon gledati i slušati film. Radi se o Pjevaču jazza Ala Jolsona, prvom zvučnom filmu, dvije i pol godine nakon premijere na Broadwayu... U svježem poraću najstrašnijeg od svih svjetskih ratova, Drugog svjetskog, u Teatru Fenice predstave su davali glumci poslije osnovane Talijanske drame da bi ubrzo bilo pretvoreno u kinematografsku dvoranu Partizan. Osamostaljenjem Hrvatske opet se vratilo staro kompromisno ime – Kino Teatro Fenice, ma da desetljećima prvenstveno bijaše kino, a tek ponekad kazalište, ali svetište ljubitelja boksa(!).

Čarobna tama

Najgledaniji film u Rijeci od 1947. godine do ovih dana, a to će, zapravo, reći svih vremena, bila je Bulajićeva Bitka na Neretvi, koju su 1970. godine gledala 79.004 gledatelja. Srebrena bi medalja pripala Policijskoj akademiji Hugha Wilsona iz 1985. sa 60.333 gledatelja, a bronca Sutjesci Stipe Delića iz 1973. sa 50.514 gledatelja. Brešanov Kako je počeo rat na mom otoku, iz 1996, nije dospio ni do polovice tih rekorda. Međutim, ti rekordi, ma kako tko to shvatio, ne pripadaju zlatnim godinama riječkih kina. Ne! Moja generacija Riječana i Riječanki, rođena 1946, i sada, kada je neusporedivo mnogoljudnija Rijeka od negdašnjih osam spala ni na jedno klasično kino već na ovovremenski Cinestar u WTC-u, zlatnim godinama odlazaka u čarobne kino-dvorane smatra pedesete i šezdesete prošlog stoljeća. U tim prije televizijskim, prije video, prije DVD i prije internetskim godinama Novi list velikoga novinskoga formata svakoga je dana imao cijelu stranicu posvećenu filmu. Uostalom, 1960., rekordne godine, filmove u riječkim kinima gledalo je 2.436.086 gledatelja, što je u odnosu na danas – pravo čudo. Pedesete i šezdesete godine prošloga stoljeća bile su godine u kojima je gašenjem svjetala u riječkim kinima, koja su se od Zameta do Sušaka, redom, zvala: Sloga (pokojna još od 1963.), Viševica (ex Parigi i Impero, ugašena 1991., danas bezdušna bingo-dvorana), Beograd (ex San Giorgio, poslije Croatia, a ubuduće Art-kino), Partizan (Fenice), JNA (prije toga i poslije toga, ali sada bez kino-predstava – Filodrammatica), Garibaldi (ex Centrale, od devedesetih Kvarner, a poslije, o, užasa li, mjesto izložbe živih gmazova, pa, hajde-de, prodaje knjiga s popustom, danas jedan od milijun i jednog riječkog kafića, a s vremena na vrijeme i pozornica Off teatra Hrvatskog narodnog kazališta Ivana plemenitog Zajca), Jadran (prije izdisaja kino-dvorana s non-stop predstavama) i Neboder (otvoren 1955., danas Hrvatski kulturni dom, srećom s modernom kino-dvoranom sjajnih, s posljednjih godina odabranim serijalima suvremenih svjetskih kinematografija i najboljih djela svjetskih redatelja) – počinjala najslađa čarolija naših junoških ljeta. Najprije smo obožavali kauboje i Tarzana, ne znajući tada da je Johnny Weissmueller, kao dječak zvan Johann Weissmueller, jedno vrijeme po premještaju svoga oca, mornaričkog časnika, m o ž d a živio u Rijeci i, m o ž d a proplivao baš na Kvarneru. Poslije smo gledali sve; i Kome zvono zvoni, i Sayonaru, i Majko slušaj moju pjesmu, i Prodavačicu ljubičica, i Martina u oblacima i Gradić Peyton... U čarobnoj smo tami drhtavom desnicom prvi put stezali još drhtaviju ljevicu svoje prve ljubavi, doživjeli svoj prvi poljubac, makar i ne filmski, vjerujući da smo i u mnogoljudnom uokolju samo svoji, sami na svijetu.

Čedna Parižanka

U majušnu Slogu, mi koji nismo živjeli na Zametu, najčešće smo išli na nedjeljne matineje, nekada i na zaprežnim kolima slovenskih kirijaša(!), pa i na čuvenu Parižanku s, tada obožavanom, Brigitte Bardot i starim šarmerom Charlesom Boyerom. Film je bio zabranjen za mlađe od šesnaest godina, ali nas, srećom, nitko nije provjeravao, a u odnosu na današnje filmove u toj pitkoj komedijici Brigitte je, prkosnih usana i maznog pogleda, bila je samo zericu obnaženija od – časnih sestara... Viševica se nikada nije dičila nekakvim premijernim repertoarom. Gledalište je punila najčešće radnička omladina, poslije ručka u obližnjoj popularnoj i jeftinoj menzi Torpedo. Bila je znana i po okrutnom humoru pubertetlija, koji su dobrodušnu paračicu karata, zbog njene jedne kraće noge i faličnog, grotesknog hoda, nazivali – trkaćom kokoši, stideći se toga samo koju godinu poslije. Ako se u džepu zadržao još koji dinar, išli smo na orijentalnu slatkoću u obližnu, također odavna preseljenu, slastičarnicu, a sadašnji studentski restoran Index. Onda smo tu kušali šampite, baklave, tulumbe i pili bozu.

Kino Beograd imalo je solidan repertoar i najumješnijeg tapkaroša iliti preprodavača karata u Rijeci. U godinama u kojima je, primjerice, fila za karte za film Div u Partizanu, s Jamesom Deanom i Elisabeth Taylor, počinjala nekoliko sati prije otvaranja blagajne i protezala se od kina sve do ondašnje, dugogodišnje mesnice Sljemena, a to će reći možda i dvjesto metara. Legendarni je tapkaroš, godinama već u dobrim spominjanjima, uvijek imao barem nekoliko karata u paru za mlade ljubavnike i odabranice njihovih srca. Za cijenu nitko nije pitao... U Dom JNA, malo pročešljanog filmskog repertoara, išli smo samo na neke filmove, ali i tada nekako nerado. Ideologija? Ma, ne! Tamo je, jednostavno, bila veća disciplina, a znalo je na ulazu vonjati na stereotipni menzaški menu. Garibaldi je bio idealan za matineje, kada bismo zbog kontrolnog iz matematike štrajkali mi iz Prve riječke hrvatske gimnazije, u kojoj sam poslije, kao vanjski predavač, i ja bio deset godina za katedrom. Tek tada sam shvatio da nikome od profesora ne bi bilo teško na kraju predstave stati pored izlaza iz kina – samo da im je do toga bilo stalo. Ta i oni su nekada bili učenici... U Jadranu je repertoar bio kakav-takav, a u sušačkom Neboderu u pravilu odabran, iako sam ja, još kao crikvenički osnovac, gledajući prije operacije trećeg krajnika u sušačkoj bolnici, što je vješto obavio dr. Bakotić, otac sveučilišnog profesora sa zagrebačkoga Pravnoga fakulteta dr. Božidara Bakotića, gledajući moj prvi film u Rijeci – gledao akcijski Inspektor voli gužvu.

Prva kravata

Sva su ta draga kina našeg djetinjstva, dječaštva i mladosti, sve su te predstave, koje su nas plakatima mamile s nezaboravnog majmunskog otoka, bezdušno nam otetog, kao netragom nestale. A samo u jednom danu, na dlanu su nam bili filmovi u kojima su igrali moj dječački ljubimac Audie Murphy, nenametljivi, povučeni i pravedni kauboj iz Dvoboja na srebrnom potoku, a u životu najviše odlikovani američki vojnik u Drugom svjetskom ratu, što bijaše i u autobiografskom Do pakla i natrag. Čarobna pjevačica Caterina Valente (Jednostavna djevojka), dostojanstveni Gregory Peck (Crtačica modela), nježna džepna Venera, kakve smo tada obožavali, Susan Hayward (Plakat ću sutra), muževni Yves Montand i božanstveno lijepooka i lijepa Alida Valli iliti rođena Puljanka/Puležanka Anna Maria Altenburger (Veliki plavi put, snimanje kojega smo kao mulci, ne trepćući dječjim očima, promatrali u Crikvenici!)... A prije filma i Filmske novosti, recimo broj 28, u kojima smo jedino mogli vidjeti kakve su golove davali Vukas, Bobek i Milutinović, kako je branio elegantni parader Beara, ili pak, kako je neumorni Franjo Mihalić pobjeđivao u maratonu... Kako skupiti toliko dinara?

Najprestižnije je ipak bilo gledati tada kultne pretpremijere, posljednje večernje kasne predstave u Partizanu, iako je strogi očev policijski sat počinjao prije nego što su donedavni klinci od prije petnaestak godina posljednjom korijerom tek kretali u noćnu Opatiju. E, ali tko bi sutra ujutro smio doći u razred, a da nije bio na pretpremijeri? To bi bilo gore nego da prethodne noći pod dekom nije slušao pjesme s Radio Luxembourga. Makar na repertoaru bila i bogte pitaj koja verzija priče o dr. Jackyllu i mr. Hydeu, poslije koje se, bome, nije bilo ugodno po uzbrdnim škuribandama uspinjati do stana na Belvederu. Od toga su neuspredivo ugodnija bila dva sata sjedenja na uskim drvenim klupama galerije, do kojih smo nekada dospijevali i zahvaljujući – falš-kartama.

Ni uz najbolju volju ne mogu se sjetiti kada sam posljednji put gledao film u Croatiji i Feniceu, u kojem sam se na predstavi samo za novinare do dna duše naplakao uz prvi put viđenog Mog oca na službenom. Supruga i ja posljednjih smo godina najčešće odlazili u HKD, u kojem sam baš nje radi, jednoga davnoga poslijepodneva, u kino prvi put pošao u odijelu s bijelom košuljom i kravatom. I nikada zbog toga nisam požalio.

Tekst je izvorno objavljen u katalogu Art-kina Croatia

Mišo Cvijanović - Cvijo

Od obnove art-kina do kino-mreže neovisnih prikazivača
Obnova kontinuiteta
PLURALIZAM FILMSKOG ODABIRA
Prvi program Art-kina Croatia

Pregled ostalih članaka u ovom broju...

novi broj
arhiva
suradnici
impressum
Maillot nba pas cher
I thought that after two years, I knew replica handbags that Beatrice was a small gucci replica handbag in Pierre's many hermes replica handbags . I didn't expect it to be handbag replica positive result. Beatrice transformed this "night club little prince" into a happy replica handbags .





















Statistika posjeta