POVODI

Ne odbacujte film! (70. godina FIAF-a)

Manifest FIAF-a u povodu obilježavanja 70. obljetnice

Međunarodno udruženje filmskih arhiva ( FIAF ) 70. kongres – Pariz, travanj 2008.

Filmsko gradivo čini neizbrisiv dio našega kulturnog nasljeđa i jedinstveni zapis naše povijesti i svakodnevnog života. Filmski arhivi, javni i privatni, organizacije su odgovorne za prikupljanje, čuvanje, dokumentiranje i davanje na uporabu filmova, sadašnjim i budućim generacijama u svrhu proučavanja i javnoga prezentiranja.

Međunarodno udruženje filmskih arhiva (FIAF) s pridruženim članovima sastoji se od više od 130 arhiva u više od 65 zemalja. U posljednjih sedamdeset godina trajno su zaštitili više od dva milijuna naslova filmova. Za neke je žanrove, zemljopisne regije i razdoblja filmske povijesti poznato da je stopa njihova očuvanja bitno niža od deset posto proizvedenih naslova.

U povodu 70. godišnjice FIAF je svjetskoj javnosti ponudio novu krilaticu: Ne odbacujte film! Ako niste opremljeni da biste sami čuvali filmove, tada će vam FIAF i njegove članice rado pomoći da pronađete filmski arhiv koji to može učiniti za vas. Film je kulturološki nezamjenjiv i u stručnim rukama može dugo trajati.

Iako smo svjesni da na tehnologiju pokretnih slika trenutačno ponajviše utječe napredak postignut na digitalnom polju, članovi FIAF-a odlučni su nastaviti prikupljanje, čuvanje i zaštićivanje filmske vrpce. Ova strategija komplementarna je s razvojem učinkovitih načina očuvanja nasljeđa digitalnoga doba. Podružnice FIAF-a potiču sve one koji stvaraju i čuvaju filmove, bilo profesionalci ili amateri, te vladine dužnosnike svih nacija odgovorne za očuvanje svjetskoga filmskog nasljeđa, da pomognu u postizanju toga cilja.

Krilatica Ne odbacujte film! sugerira da se filmska vrpca ne smije uništavati, čak i ako osobe u čijem je vlasništvu smatraju da su sadržaj dostatno zaštitili prijenosom na stabilniji nosač ili skeniranjem na digitalni medij pri rezoluciji koja za sobom ne povlači znatniji gubitak podataka. Filmski arhivi i muzeji u svom radu usmjereni su očuvanju filma na filmskoj vrpci iz ovih razloga:

• Film nastaje pod izravnim nadzorom filmskog stvaratelja ili je zapis povijesnoga trenutka koji je zabilježio snimatelj. Obje su vrste važni artefakti i dio svjetskoga kulturnog nasljeđa. Film je opipljiv i ‘ljudskom oku čitljiv’ zapis kojim je potrebno rukovati s velikom pozornošću, poput muzejskih ili povijesnih predmeta.

• Iako je filmska vrpca fizički i kemijski krhka, ipak je stabilan materijal koji može preživjeti više od stoljeća ako se prikladno pohrani i čuva. Životni vijek filmske vrpce već se pokazao mnogo duljim od drugih nosača pokretnih slika koji su nastali kasnije, poput recimo videovrpce. Digitalni podaci imaju vrijednost samo ako ih je moguće obraditi, nosači digitalnih podataka podložni su fizičkom i kemijskom propadanju, a hardverska oprema i softverski programi potrebni za obradu brzo zastarijevaju.

• Filmska vrpca trenutačno je optimalan medij za pohranu pokretnih slika. Predstavlja jedan od najstandardnijih, međunarodno dostupnih proizvoda, te je i dalje medij s potencijalom visoke rezolucije. Podatke koje sadrži nije potrebno redovito prebacivati, niti je potreban operativni sustav koji zahtijeva često ažuriranje.

• Filmsko gradivo koje se čuva u arhivskim spremištima izvorna je građa iz koje su nastale sve kasnije kopije. Prema njima je moguće utvrditi da li je određena filmska kopija cjelovita. Sa sve većim napretkom digitalne tehnologije bit će sve lakše promijeniti ili proizvoljno izmijeniti sadržaj. Neopravdano mijenjanje ili nekorektno iskrivljavanje pojedinoga filmskog djela uvijek je moguće otkriti usporedbom s izvornim negativom ako je bio prikladno pohranjen.

Ne odbacujte film, čak i ako mislite da budućnost donosi nešto bolje.
Bez obzira na to što će tehnologija donijeti pokretnim slikama u budućnosti, postojeće filmske kopije povezuju nas s dostignućima i sigurnošću prošlosti. Filmske kopije traju ! ne uništavajte ih!

Travanj 2008, Pariz (revizija, 23. srpnja 2008.)

*** ***