 |
 |
 |
|
 |
| Hrvatski filmski ljetopis |
| Zapis |
| knjige |
 |
 |
|
 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
»Sada je možda vrijeme«, stoji u članku tiskanu u časopisu Filmska kultura, (br. 93,94), »da kažemo što nas je to privuklo Fordovu filmu, kakva su to otkrića koja su nas iznenada ispunila uvjerenjem da smo u jednom filmu, viđenom mnogo ranije, otkrili novo djelo vrijedno mišljenja i govorenja. Ako odmah dodamo da nas je u tom filmu osobito privukla n e s n i m lj e n a dimenzija tog djela, ono nešto što nije materijalno naneseno na samu filmsku vrpcu, a da se zamisliti i zamišljati u vidu konkretne fabule, onda ne možemo a da ne upozorimo da je to jedan od najtužnijih i najmisaonijih Fordovih filmova istovremeno, dakle djelo koje nas na nekoliko skliskih planova angažira i goni da mu pristupimo oprezno, s najbezbolnije strane i od samog početka.« Danas, 36 godina od nastanka Fordova paradigmatskog ostvarenja, interpretacijske su ambicije narasle: dakako, nakon opetovanih gledanja Čovjeka koji je ubio Liberty Walancea, ’nesnimljena dimenzija’ djela čak mi je privlačnija no prije: kao osvjedočeni majstor elipsa, Ford ih je u tom filmu znalački gusto polagao ne samo da bi, gdje god je to bilo moguće, dokinuo spore ili prazne narativne hodove, nego da bi gledaočevu pozornost energičnije svrnuo na samu bit događanja, da bi dubinski slijedio ispodpovršinske mijene osjećajnih brzaca, da bi neprestance ostajao u najprisnijem dosluhu sa skokovito uzbudljivom evolucijom središnje zamisli (htijenja) djela: tegobne konačne pobjede duha civilizacije nad sirovošću i okrutnošću divljine, ali i potpuna poraza troje protagonista na osjećajno-intimnom planu. Dakle, u ovom ogledu potanko ću se pozabaviti dojmljivim likovima Fordova filma, velikim i malima, koji se, u burnu vremenu nastajanja jedne moćne skorojevićevske zemlje, i sami mijenjaju — razvijaju, rastu, lome ili čak ruše; posebnu ću pozornost posvetiti iznimno složenu psihološkom tretmanu tih likova, ali i ništa manje zahtjevnoj, a potisnutoj (skrivenoj) metafizičkoj dimenziji djela. Isto tako, netipično mnogo redaka kanim posvetiti fino izmodeliranoj, višeslojnoj narativnoj strani komorna ostvarenja, osobito onim njegovim dionicama čiji su prizori bremeniti (trpkim) spoznajnim dosezima. Također, s ponajviše truda pokušat ću obraniti tezu da se, zahvaljujući brojnosti elipsa u Fordovu filmu, ispod vanjskoga, ’vidljivog’, dijela majstorova vesterna nazire, poput tamne sjene, skriveni film, koji gledatelju sklonu višekratnom pronicanju ’iste’ tvorevine, itekako pomaže u cjelovitijem sagledavanju dosega Čovjeka koji je ubio Liberty Walancea. I naposljetku, svoju ću (skromnu) moć zamišljanja aktivirati da bih rekonstruirao dionice filma koje su s razlogom dokinute, a kriju elemente potrebne da se cjelovitije sagleda višeslojna struktura djela, osobito da se potanko rasvijetle motivi junaka koji su se, za dramatskih pa i prevratničkih događaja, ponekad htjeli, a kadšto morali ponašati onako kako su se ponašali. Moji prijatelji o opusu jednookoga majstora Neki su moji kolege i prijatelji, osvjedočeno strastveni fordoljupci, također intenzivno živjeli golemi opus (više od stotinu naslova!) jednookoga majstora. Uzmimo primjer Zorana Tadića iz vremena ranih šezdesetih, kada se u legendarnoj, a sada već nepostojećoj kavani Corso, bila spontano artikulirala koherentna družina filmskih zanesenjaka; Tadić je od ostalih odudarao bespogovornom, gotovo sanjalačkom identifikacijom kako s autorima, tako i s njemu omiljenim junacima filma; i ako je u Hichcockovu djelu otkrio svoju privatnu filmsku akademiju, Fordovi mu filmovi bjehu posvećena osjećajna kupka. Išlo je to, čini mi se, tako daleko da se, kada mu se bila izjalovila prva velika i zauvijek neprežaljena ljubav, nemalen broj godina ponašao i intenzivno živio tako kao da je neprestance u društvu sa svojim najintimnijim prijateljima desperadosima — Docom Hollidayem iz Moje drage Klementine i Tomom Doniphonom iz Čovjeka koji je ubio Liberty Walancea. Erudita Vladimira Vukovića zaokupljao je samosvjesni novinar malog mjestašca bogu iza leđa, stanoviti Dutton Peabody (Edmond O’Brien), koji je, unaprijed znajući da će biti drastično kažnjen, imao odvažnosti u svojim novinama objaviti istinu o zločinačkim radnjama lokalnih nasilnika na čelu s osobito okrutnim Libertyjem Walanceom. Bit će da je popularni Vladek u samotnoj borbi Fordova slikovita novinara (u području medijskih sloboda) prepoznao neke podudarnosti s medijskim (ne)slobodama s početka šezdesetih u vlastitoj sredini. I dok smo mi, mlađi, ponajviše bili zaokupljeni odnosom između protagonista, ali i spomenutim strukturnim ’ispuštanjima’ (elipsama), Vladek je isticao usporednu, u neku ruku središnju dimenziju djela — onu pokušaja oljuđivanja zapadnoga dijela zemlje u nastajanju, njezine demokratizicije. »Fordov opus«, upozorava u ’svojoj’ Filmskoj enciklopediji Ante Peterlić, »izraz je divljenja prema prošlosti SAD-a i povjerenja u njezine proklamirane demokratske principe. Nazivan ’šampionom izgubljenih stvari’ (etosa američkog Juga, mentaliteta pionirskih dana zemlje, parijatrhalnih nazora, ’viteštva’, prošlosti uopće, religioznosti, ’društva muškaraca’ itd), smatran je zbog toga konzervativcem, pa i reakcionarom; Ford je, međutim, te poglede u svome, u srži populističkom opusu, najčešće prevladavao — iskrenošću i nehinjenim čovjekoljubljem (izvanredno rijetko prikazuje potpuno negativne ličnosti), ljubavlju (poput Chaplina i De Sice) za obične ’male ljude’, motivom prijateljstva i solidarnosti koji znaju povezati i vrlo različite osobe, također humorom, a u filmovima suvremene tematike i kritičkim opservacijama. S takvim osobinama u skladu je i njegova neprijeporna sposobnost djelovanja na osjećaje gledatelja (u rasponu od izazivanja sućuti do krajnje radosti), identificiranja s likovima te dramaturgija utemeljena na izmjenama komičnoga i dramatičnoga. Te učinke postizao je prije svega pažljivim upravljanjem glumcima, nadarenošću da otkrije dijelove koji sugestivno svjedoče o cjelini te diskretnim eliptičnim izlaganjem koje je bilo presudno u tvorbi ritma i lakoći razvijanja priče.« U Peterlićevu izgrađenu teorijskom sustavu vrijednosti film Čovjek koji je ubio Liberty Walancea uvijek je iznimno visoko kotirao; nerijetko je isticao upravo revizionističku posebnost toga djela u poetički uvijek prepoznatljivu Fordovu opusu; očaravala ga je njegova komornost, koja je, s pomoću dvije retrospekcije, do kraja relativizirala uzuse akcijske narativnosti žanra vesterna. Kada sam se, ne tako davno, bio prihvatio zadaća da, u povodu večeri posvećene Anti, odaberem film koji je ponajviše volio, kolebao sam se između svemoćnoga Građanina Kanea Orsona Wellesa i polivalentnoga Čovjeka koji je ubio Liberty Walancea; zbog diskretna komemorativna ugođaja, bio sam odlučio da se, u kinu Tuškanac, prikaže, Fordov film. Dakako, ta je projekcija, i inače prožeta jakim osjećajnim nabojima, mladu publiku toliko bila oduševila da je naposljetku spontano zapljeskala; u meni je pak užgala potrebu da se još jednom, a uz simboličku pomoć ranije tiskana teksta, bacim u naručje djela koje, s protokom vremena, dobiva na ’težini’, na suvremenosti, zapravo na onoj vrsti neprolazne modernosti koja u sebi sadrži i lucidnu klicu proročanskog! Pritom ću si dopustiti slobodu da ’strogost’ znanstvenoga diskursa blago ’omekšam’ esejistički fleksibilnijim opservacijama nužnim da se dopre i do fluidnijih aspekata filma. Suzdržanost glazbe
Suprotno očekivanjima — dotaknemo li se najprije zvučne dimenzije djela — u glazbenoj dionici jednostavne špice nije anticipiran temeljni ugođaj filma, onaj tamnih tonova, koji, kako film ide kraju, sve više prevladava. Ta glazba (Cyril J. Mockridge), puna ’herojskih gesta’, zapravo apostrofira tek prostor američkoga Divljeg zapada, gdje su se, u ranom vremenu stvaranja nove mlade nacije, dramatično vodili okršaji na život i smrt između ordinarnih razbojnika i malobrojnih čestitih predstavnika pravnoga poretka ili samozvanih pojedinaca romantika koji su branili nemoćnu čeljad, općenito pravednu stvar. No, junačkom tonu, posvećenu hrabrim i palim pionirima, protuslove imena tvoraca filma koja su položena na izgorjele, mecima izbušene križeve! No, kada ’krene’ radnja filma, s ulaskom maloga vlaka (sa tek dva vagona) obavijena pramenovima guste pare u postaju Shinbone, odmah će se oglasiti tipično fordovska sentimentalno-melankolična glazbena fraza predvođena bolnim pjevom violina i harmonike u drugom planu. Toga će biti, u umjerenu opsegu, i u nastavku uvodnoga dijela filma, zapravo sve do trenutka kada politička dimenzija nadvlada naglašeno intimističku, koja počiva na troje dominantnih likova, a to su Tom Doniphon (John Wayne), Ransom Stoddard (James Stewart) i Hallie Ericsson (Vera Miles). Četvrti ključni lik, divlji revolveraš i plaćenik Liberty Valance (Lee Marvin) kao ispružena ruka grabežljivih i beskrupuloznih stočara tu je da kvari, uneređuje ’komorno muziciranje’ rečenoga (ljubavnog) terceta. Gledano i iz rakursa znakovito oskudne partiture filma, Čovjek koji je ubio Liberty Walancea zaboravio je na negdašnju ’raspjevanost’ Fordovih filmova (na tankoćutnost vesternu svojstvenih instrumenata koji podcrtavaju lirsko osjećajne pasaže i na snažnu grmljavinu moćnih holivudskih orkestara koji potenciraju potjere ili okršaje). Pretposljednji Fordov film zapravo je nalik kakvu opijelu koje suzdržano poseže za strogo probranim glazbenim elementima. Ako, dakle, uopće možemo govoriti o središnjoj temi filma, s glazbenog stajalištra, onda o njoj možemo govoriti tek kao o nekoj skromnoj rijeci ponornici koja se, nakon nekoliko dugih ’ponirućih’ elipsi, pojavljuje čas autentično nevina i nostalgična, kao daleki nježni odjek, čas ’okrnjena’ i osuđena na kratak život. Umjesto smiješnoga malog vlaka s početka, na kraju filma put Washingtona hita već solidnija kompozicija s bračnim parom Stoddard; prizor vijugava vlaka u perspektivi popraćen je glazbenom temom, u kojoj ponovno prepoznajemo notu nostalgičnosti, što sada, nakon odgledana filma, u nama odjekuje i nekako trpko. Retrospektivni okvir U trenutku kas Stoddardovi (senator Ransom i supruga Hallie) stupaju na peron postaje u Shinboneu već su mrtvi dvojica iz naznačena kvarteta — poodavno razbojnik Liberty Walance, a onda i nekoć veliki nepobjedivi kauboj Tom Doniphon. Tomova je smrt i razlog što je senator Stoddard potegnuo čak iz Washingtona da bi se, u malom zabitom mjestu, stigao pokloniti čovjeku koji ga je nekoć bio životno zadužio, a o kojemu lokalno stanovništvo pa i prisutni novinari baš ništa ne znaju. Ionako teško opterećen bremenom krivnje spram pokojnoga Toma, bračni će se par tek zgroziti kada u tijesnom sobičku praznih zidova, ugledaju grubo primitivan drveni mrtvački sanduk u kojemu leži nekoć slavan i nadaleko poznat čovjek, čija im je žrtva pomogla da postanu ono što jesu — uspješni i politički visoko rangirani stanovnici glavnoga grada zemlje. Htjeli bismo vjerovati da se taj sanduk čini nekako malenim za golema i robusna Toma, onakva kakva su ga nekoć mnogi poznavali, ne samo zato što, potkraj svog skitnički do kraja autodestruktivnoga života, tjelesno više nije mogao biti nalik sebi, nego i stoga što ga je kamera direktora fotografije H. Clothiera — namjerno ’sabijajući’ skučeni prostor — prispodobila skromnoj kvadraturi mrtvačnice. U kutu sobička tek jedan pognuti čovjek: slomljeni Tomov prijatelj i vječni vjerni pratitelj, crnac Pompey.Stoddard nadiže poklopac kovčega: dok zgrčena i duboko potresena supruga Hallie ostaje postrance, političar Ransom, gotovo medicinski hladnim pogledom, brzo prelazi preko Tomova tijela (ili onoga što je od Toma ostalo, a publika u dvorani to ne može vidjeti); odjednom, razdražen, pita pogrebnike zašto je čovjek u kovčegu bez čizama i šešira: odgovaraju mu da su čizme i šešir još u dobru stanju, pa su mislili da... Senator zapovjednim tonom traži da se Toma Doniphona položi u grob s njegovim šeširom, čizmama, opasačem i revolverom. Odgovaraju mu da će to učiniti, ali da mu pištolj neće moći opasati jer se poodavno bio odrekao oružja. Tek će taj podatak zateći, dodatno potresti Ransea i Hallie... Malo kasnije novinari će upozoriti Stoddarda da im je dužan objasniti po čemu je to Tom Doniphon nekoć bio tako važan kada je političar njegova kalibra morao doći na sprovod anonimusu o kojemu se u gradu baš ništa ne zna. Shvativši da nema kud i da je napokon stiglo vrijeme da otvori dušu i ’prizna’ sve, Stoddard nijemo, tek pogledom, pita suprugu da li da ljudima iz mjesta napokon otkrije istinitu pozadinu događaja koji su ga svojedobno bili blistavo katapultirali u sam vrh političkoga života zemlje. Diskretnim pokretom glave supruga će ga ohrabriti i u tom trenutku kao da će, uz film koji se vrti pred našim očima, poteći i film čija se ekspresivna moć temelji na diskretnosti minimalističkih znakova, na odvažnim preskakanjima određenih dionica kojima će (snagom oslobođenog imaginacijskog) sam gledalac podariti stvarni život, dakle na upornim (fizičkim i metafizičkim) uskraćivanjima da bi se podarilo više, mnogo više... Hallien skrušeni pristanak da se — u svjetlu razorne spoznaje koliko je nekoć veliki Tom teško patio, dugo ponižavajuće umirao i naposljetku dospio u mrtvački sanduk za posljednje bokce — više ne taji što se to, za svojedobnoga sudbonosnog uličnog dvoboja, stvarno bilo dogodilo, svjedoči da je i ta bivša Tomova djevojka bila upoznata s tijekom događaja, s istinom kako je i tko je upucao Libertyja Walancea; dapače, razborit kakv jest, bračni je par bio kadar točno rekonstruirati i sve ranije dionice koje su, što zbog brzine dramatičnih događaja, što zbog njihova sljepila, bile gurnule ponosita, romantična i duboko osjećajna Toma u provaliju bez povrataka.
No, bit će da je i Ransom Stoddard, nekoć beskompromisan i dosljedan čovjek, a sada pretendent na mjesto zamjenika predsjednika Sjedinjenih Država, odlučio ugroziti političku karijeru zbog nemile, za njega čak iznimno mučne, spoznaje o strašnom stanju stvari s ostacima čovjeka u mrtvačkom kovčegu — tom nekoć velikom i plemenitom kauboju Tomu, koji je, žrtvujući se, tolikima omogućio podnošljiviji život, a njima — brak, udobnost i uzlaznu karijeru.
Jedinstvena neponovljivost namjerne dramaturške omče ovoga crno-bijeloga filma (!) koju je, sa stajališta gledateljskoga korpusa svikla na nepobjedivost junaka, bio autor nataknuo sebi i svom filmu, temelji se na spoznaji da je u okvirnu, uvodnom dijelu jasno ispisan kraj sama filma: tu se crno na bijelo kaže da je središnji junak vesterna, Tom Donaphon (u interpretaciji svima svjetski poznate popularne filmske zvijezde) mrtav, da leži u kovčegu napravljenu od grubo istesanih dasaka i da će uskoro, u društvu za tu prigodu zadužena grobara, biti, o državnom trošku, izručen zemlji, ali ne nekoj određenoj, nego, zasigurno, onoj zajedničke grobnice namijenjene nesretnicima bez obitelji, totalnim gubitnicima, ordinarnim propalitetima. John Ford poželio je da, bez opterećenja i ustupaka, realizira djelo koje će biti ne samo konačni staloženi sažetak svekolikoga njegova stvaralštva (dobrim dijelom izravno uperena protiv ranih postulata vlastitoga opusa), nego i naglašeno crnogorkasti spoznajni sublimat o tome kako su zapravo stvari stajale s dalekih početaka, kada se u teškim i krvavim porođajnim mukama rađala zemlja koja je, možda, odveć brzopleto bila povjerovala u mitsku snagu, plemenitost i nedodirljivost svojih ’herojskih’ početaka. No, kada Stoddard napokon započne sa svojom pričom — u shinboneoskoj zabiti i daleko od Doline spomenika — i kada će na ekranu nekom osobitom silinom zaživjeti punokrvni protagonisti, neposredna je i moćna ekspresivnost Fordova postupka ta koja će nas snažno dohvatiti i mi ćemo, opčinjeni, suspregnuta daha gledati prizore koji će nas brzim koracima povesti k neizbježnom... Postaje poprišta
Uvijek dinamična i živopisna događanja mahom utemeljena na dijaloškim dionicama dugo odgađaju zapanjujuću spoznaju da se intimistička drama koja je naposljetku izrasla u snažnu alegoriju o nepomirljivu sukobu civilizacije s divljinom zapravo događa na zapadu zemlje, točnije istočno od rijeke Pilketwire, u uskom središtu gradića Shinbone. Hoćemo li biti još precizniji, tri su lokacije, međusobno ’srasle’, praktički središnji ’scenski prostor’ ovog vesterna (s primjesama psihološke drame, melodrame i komedije). Gostionica Peter’s Place nalazi se točno nasuprot glavnoj gradskoj krčmi; između ta dva kultna prostora proteglo se petnaestak metara blago nadignuta drvenog prolaza s ogradom, presudnih za sudbine junaka i konačni ishod priče koja će upravo na toj uskoj dionici gradskoga trga dosegnuti razorni vrhunac.
Gostionica se dijeli na dva podjednako važna međusobno povezana prostora; u dinamičnoj kuhinji posluje dobro organizirana, složna imigrantska obitelj Ericsson; suzdržani i nježni Peter, njegova energična žena Nora i lijepa kći Hallie, kojoj, zatreba li, ne nedostaje temperamenta. U posljednje vrijeme tamo često zalazi Hallien dečko i skori muž, veliki Tom Doniphon, koji u mjestu kotira kao svojevrsna ’moralna vertikala’, vješt revolveraš uvijek spreman suprotstaviti se svakomu tko uznemirava ili ugrožava stanovnike Shinbonea, ali i jedini koji je kadar ponijeti se s opasnim razbojnikom krupna formata, kakav je zasigurno lokalni hladnokrvni ubojica, plaćenik i pljačkaš Liberty Walance. U tu kuhinju također zalazi slikovit, vrlo strašljiv i neizmjerno proždrljiv mjesni šerif Link Apleyard (oženjen Meksikankom i otac najmanje desetero djece), isključivo zbog svoje trajne ovisnosti o kuhinji stroge, brbljave, ali i dobroćudne Nore. Tamo se zna zateći i neizmjerno tih, suzdržan crnac Pompey, neka vrst Tomova tjelohranitelja, ali i odana prijatelja; tko zna iz kakva ga je pogroma nad crncima plemeniti Tom uspio pokupiti trajno ga zadržavši uza se (u sredini koja na takvu vrst ’veza’ s obojenima i ne gleda baš uvijek najdobronamjernije). No, uskoro će pristići i naočit prgavac iz velikoga grada s istočne obale zemlje, pravni savjetnik Ransom Stoddard, koji će idilični ugođaj kuhinje, nehotice — stubokom unerediti. U samoj gostionici, izravno povezanoj s kuhinjom, svakodnevno blaguje (uvijek isti obrok) šareno muško društvance. Tamo se buči do neba, pije i raspravlja. Tamo zna, kadšto, iskočiti iskra svađe koja u ljudi jednostavnih i sirovih strasti odmah preraste u kolosalnu tučnjavu. Tamo će, s provokacijskih pobuda, navraćati i strašni Liberty Walance da bi demonstrirao svoju moć ili da bi slomio kakav pokušaj organiziranijeg udara na njegove revolveraške aktivnosti. U lokalu Peter’s Place redovito se hrani utemeljitelj, vlasnik, novinar, urednik i pometač lokalnoga lista Shinbone Star Dutton Peabody (Edmond O’Brien); taj osamljeni i slikoviti intelektualac, koji drži do svoga zvanja, do medijskih sloboda i znatnog broja galona viskija, ali i neizmjerne količine cigareta, lavira između poriva da u svom listu tiska prokazivačke komentare na račun Libertyjevih neometanih zločinačkih aktivnosti i straha od mogućih posljedica. Njegov će se sputan, a zraka željan duh silovito osloboditi tek kad u grad stigne slobodouman i dozlaboga uporan ’pustolov’, rečeni Ransom Stoddard. Na spomenutoj petnaestmetarskoj dionici života i smrti, između gradske krčme i Peter’ Placea, održat će se dvoboj ljutih protivnika: kaubojskog nevježe i fanatičkog zagovornika uvođenja pravnoga poretka miroljubivim putem Ransoma Stoddarda i razbojnika mitskih dimenzija Libertyja Walancea, koji neće moći poživjeti toliko da shvati što se to te noći svih noći američke povijesti bilo dogodilo. Dvije varijacije, dva viđenja toga dvoboja, posve su u duhu Fordova grandiozna djela koje kao da se i samo zamislilo nad činjenicom teško objašnjive polivalentnosti skrivenih presudnih događaja... Pokraj te središnje trodijelne lokacije u filmu će se ’jednokratno’, u većom ili manjem opsegu, jednokratno ili dvokratno izredati još šest scenskih prostora, a to su: razred gdje će poduzetni Ranse podučavati građane željne znanja, Peabodyjeva tiskara, dva izborna mjesta i Tomova kuća, očito namjerno smještena izvan grada, na prilaznoj cesti. Dolazak nadobudna momka Scenarij koji su prema priči Dorothy M. Johnson napisali James Warner Bellah i Willis Golbeck uvažava, u tipično fordovskoj interpretaciji, vesternu svojstvena dramaturška načela klasičnoga Hollywooda, a ta su: već u uvodnom dijelu, na izazovan pa i vrlo dramatičan način, uvesti glavne tumače radnje i nedvosmisleno naznačiti potencijalne prijepore među njima. Na nagovor upućena čovjeka iz velegrada (»Idite na Zapad, mladi čovječe!«), pravnik Ransom Stoddard sjeda u kočiju (Overland Stagea), odvažno se upućuje u opasne prostore Divljega zapada i odmah, u neposrednoj blizini gradića Shinbone, upada u razbojničku zasjedu koju je postavio lokalni revolveraš Liberty Walance. Iz toga će silovitog vatrenog krštenja cijeloga života pamtiti bolne rezultate svoje nepromišljene odvažnosti: zato što je džentlemenski pokušao zaštititi stariju gospođu (kojoj su razbojnici grubo oteli čak i posvećenu amajliju — uspomenu na pokojnoga muža), Liberty će umalo korbačem zatući drskoga došljaka s istoka. No, brbljavi će Stoddard, uz porciju batina, dobiti i nedvosmisleno dodatno upozorenje (prijetnju): našavši u Stoddardovu kovčegu pravničke knjige, Liberty se ruga pravniku i gnjevno trga stranice vrlo mu mrske literature. Odlazeći s plijenom, Walance i ne sluti da se u premlaćenu čovjeku, koji onesviješten i u krvi leži na prašnjavu tlu, zapravo krije ona vrst ambicioznih, samosvjesnih i iznimno žilavih osoba koje su, na svom zacrtanu putu, kadre istrpjeti i kudikamo veće kušnje, i kudikamo opasnije izazove. Uostalom, zar nije već prigodom prvobitne smrtne opasnosti imao taj nezvani došljak dovoljno odvažnosti da silniku drsko skreše u lice kako neće odustati od nakane da svoju misiju pronositelja slova zakona i — ostvari? Tom Doniphon na konju Prvom posve odmjerenom (reklo bi se ’standardnom’) elipsom Ford nam uskraćuje zanimljive podatke kao što su: je li se teško pretučeni Ranse probudio iz nesvjestice, hoće li se moći sam dovući do grada ili će tko zna koliko morati čekati da ga netko pronađe... Takva nam se pitanja i mnoga druga vrte po glavi dok na ekranu gledamo trećega važnog sudionika te nevesele i poučne priče; dakako, taj treći dični je mjesni kauboj — Tom Doniphon! Onako uspravan na konju i odjeven u napadnu trapersku odjeću — djeluje nam gotovo nestvarno, kao da je iskočio iz stripa ili neke zabavne vesternjačke priredbe u kojoj se zbijaju dobrodušne šale na račun romantičnih branitelja pravde iz minulih vremena. Njegov blago kicoški stil u apsolutnoj je opreci s jednostavnošću ’funkcionalne’ Libertyjeve odjeće; prvi, čini se, voli malčice i paradirati, drugi uvijek prijetećim nastupima nameće svađu iz koje u trenu sukne ubojita kugla.
Davši svom pozivu (branitelja građana) i svojoj izvanrednoj revolverskoj vještini stanoviti romantičarski dignitet, junak filma Čovjek koji je ubio Liberty Walancea posjeduje ganutljivu jednostavnost koja samo neupućenima može nalikovati na neukost; zapravo, riječ je o skromnoj i nadasve plemenitoj ljudeskari koja je upravo čudesno uspjela sačuvati nevinost ’djetinje’ neokaljane duše. Uz ostalo, u njemu intenzivno živi snažan instinkt kojim nepogrešivo luči što jest, a što nije pravično, tko je dobar, a tko loš momak. Snažan unutrašnji osjećaj koji mu je priroda podarila u prisnu je dosluhu s njegovim znatnim osjećajnim potencijalima, a upravo će ga osjećaji, baš kada je počeo ozbiljno sanjariti o ugodi idilična obiteljskog života, grubo izbaciti iz egzistencijalne normale. Tom se svojim vještinama ne razmeće, pištolj poteže samo kada je netko nevin upao u nevolju ili ako se, iznenada i sam napadnut, mora braniti, ali i tada odlaže egzekuciju dokle god mu to okolnosti dopuštaju. Tom je neposredan, kadšto sirov (no ne i surov), svakako grlat, ali uvijek razborit, ukratko posve zrela osoba kadra nadzirati zbivanja i sposobana dokučiti što to došljak s istoka nudi malom Shinboneu, odnosno tom ’divljem’ dijelu zemlje. Kod Ericssonovih Dakako, nije se moglo dogoditi a da taj gradski anđeo čuvar među prvima ne sazna što se dogodilo nepoznatom i neopreznom došljaku. Međutim, dobrom poznavatelju prilika u malome Shinboneu neće biti čudno što ubogoga Ransoma Stoddarda ipak nije prebacio nekom mjesnom liječniku; njemu je bilo samorazumljivo da poluonesviještena momka jednostavno istovari u glasovitu kuhinju Ericssonovih, svojoj lijepoj i poduzetnoj djevojci Hallie. Zapravo, ta kuhinja uravnoteženih švedskih došljaka s vremenom je, u svakom pogledu, postala svojevrsno društveno sastajalište u gradiću. Poduzetna, kadšto i oštra (premda uvijek razborita) gazdarica Nora (aluzija na glasovitu Ibsenovu junakinju?), nije tek lutka u svojoj kući: autoritativno vodeći uvijek zaposlenu kuhinju, ona je privukla viđenije muškarce u gradu. Prije no što im je Tom došao s izranjavanim Stoddardom već je znala za razbojnički prepad na kočiju i došljakovo hrabro ponašanje. Naposljetku, ali ne i najmanje važno, kod nje se dobro jede (nudi se uvijek isti kaubojski jelovnik: divovski odrezak s prilogom od krumpira ili graha te pita od jabuka), pa Tom zna što govori kada Ranseu obećava da će se, dok se ne snađe, i on neko vrijeme moći besplatno hraniti u Norinoj kuhinji.
Dakako, kći Hallie priča je za sebe. Poduzetna na majku, tankoćutna na oca, ta inteligentna Nordijka koja još ne zna čitati i pisati svejedno otprve zna da je, stjecajem bizarnih okolnosti, u njihovu kuću s neba pao svojevrstan ’izvanzemaljac’; osoba koja će gotovo trenutno aktivirati duboko zapreten, najsuptilniji i najkvalitetniji dio njezine bogate ličnosti. Dok se Tom podsmjehuje došljaku zbog njegova hrabra čina (»Još jedan branitelj žena«, kaže), dotle majka Nora i sama Hollie likuju što se u njihovoj sredini našao čovjek koji je spreman riskirati da bi, pod pogibeljnim okolnostima, zaštitio nemoćnu osobu, pritom — ženu! Motreći prizor pretučena Ransea na ležaju u kuhinji Ericssonovih, gledaocu se odmah nameću mnoga izazovna pitanja. Kao prvo, naslućuje da bi tvrdoglavi došljak mogao postati opasna konkurencija Tomu na vazda osjetljivu terenu muško-ženskih odnosa. Dok se ganuta Hallie svesrdno trudi da došljaku pomogne, a Tom, na svoj ležeran način, zbija šale i nastoji shvatiti kakav je to čovjek koji se otvoreno sukobio s najopasnijim silnikom u regiji i koji, bez ikakvih revolveraških vještina, kani istjerivati svoju stvar do kraja — zainteresirani gledalac, procjenjivački, ustanovljava da je taj došljak, po koječemu, prikladniji Hallien partner. Ne samo što joj je njegov način razmišljanja privlačniji od ’neobaveznog’, staromodnog Tomova, već i zbog toga što joj je i po godinama ’znatno’ bliži. No tu se, da napravimo malu poučnu digresiju, susrećemo s paradoksima filmskih varki zasnovanim na šminkerskom umijeću. U zbilji stvari stoje ovako: John Wayne je u doba snimanja filma imao 55 godina, James Stewart 54 (!?), a Vera Miles 33! Na ekranu Wayne igra zrela čovjeka, James Stewart osobu u tzv. najboljim godinama, a Vera Miles tek formiranu djevojku. Iz vremešna kaubojeva lica lako čitamo bitne crte njegova itinerara: bit će da je već zarana, kao goluždravac, naslutio svoju životnu vokaciju spretna revolveraša i zaštitnika nemoćnih, a onda i čvrsta branitelja svoga grada. Dok su se u njegovu vazda burnu i dramatičnu životu (istjerivača pravde) neprestance smjenjivali teški revolveraški dvoboji, naporne potjere, osobni šakački obračuni ili kolosalne kolektivne tučnjave po zadimljenim lokalnim birtijama, duga kritična ledbdenja između života i smrti nakon teških i gotovo kobnih obračuna ili kratki usputni počinci u društvu kakve barske pjevačice dobra srca, a kadšto i pokušaji, uvijek uzaludni, da si s kakvom lirskom dušicom i sam priušti toplinu mirna doma s raskošnim tucetom dječice — dakle dok se sve to i štošta drugo u njegovu životu vrtjelo i događalo, a on se nesebično trošio — vrijeme je postojano ucrtavalo tragove na njegovu licu, postojano modeliralo njegovu čvrstu figuru. Može biti da je taj ’domaći’ momak, siloviti Irac meka srca, u nekom trenutku pripomogao i doseljenicima iz sjeverne Europe, iz daleke Švedske, da se izvuku iz kakve gabule, da se trajno etabliraju u divljini nove zemlje i da duhom metodična poduzetništva (’hladnih’ sjevernjaka) stvore temelje obiteljske opstojnosti u novoj i još poprilično dvojbenoj sredini; i bit će da je mala Hallie, kojoj su roditelji nadjenuli ime svojstveno tom novom svijetu (čiji dio žele biti i sami), iz svog djevojačkog prikrajka s divljenjem gledala dojmljiva čovjeka koji je štitio i zaštitio njezinu malu uzoritu obitelj omogućivši joj da stekne visok ugled u malom gradu. U ostvarenju Čovjek koji je ubio Lybertyja Walacea ni u jednom trenutku ne spominje se Doniphonova obitelj — majka, otac, brat, sestra, ujak... U filmu u kojemu sa scenarističkog, ali i s autorskog stajališta baš ništa nije slučajno, neće biti slučajnom ni to što se robusni Doniphon doima kao da je posve sam na svijetu; stoga se pitamo da li je i njegova obitelj u nekom od velikih obračuna (agresivnih stočara, ugroženih Indijanaca) jednostavno bila zbrisana. Ovako ili onako, naš je junak palio i žario dok je ratoborna krvca u njemu kiptjela, no kada je životna zrelost (da ne kažemo starost) pokucala na njegova vrata, i sam je poželio da oćuti blagodati osmišljena obiteljskog života, a tako nešto mogli su mu pružiti sjajno organizirani Ericssonovi i njihova koliko odlučna toliko i umiljata kći Hallie. Uzgred budi rečeno, ’Tomov prošli život’ još bi se efektnije pa i vjerodostojnije mogao iščitati iz mnogobrojnih vesterna u kojima je John Wayne, ta silno popularna ikona atraktivna žanra, tumačio različite karaktere obilježene njegovim neponovljivim i uvijek prepoznatljivim glumačkim temperamentom. Kurioziteta radi spomenimo tek da mu je u Fordovim mračnim Tragačima iz 1956, moćnu djelu što je prethodilo i utrlo put Čovjeku koji je ubio Liberty Walancea, partnerica također bila Vera Miles kao Laurie Jorgensen; njegovu neurotičnu i poprilično izgubljenu Ethanu Edwardsu nije se ni ta veza posrećila. I dok Toma čitamo kao otvorenu knjigu, o Ransomu Stoddardu znamo samo nekoliko podataka: da je visoko obrazovan i nadasve izdržljiv čovjek. Tek će nam jedan jedini detalj potkrijepiti pretpostavku da pravnoga savjetnika rese vrline, koje u divljini nisu u osobitoj u cijeni: Nora će mu — da bi iznemogla, a njoj draga došljaka malčice okrijepila — pripravit napitak: s malo kave i mnogo žestokog alkohola. Na Ranseovo pitanje, uz blago negodovanje, kakvo je to piće, Nora mu s ponosom uzvraća da je tu riječ o — švedskoj akvaviti. Ranse bi rado odustao od tog napitka, jer ne zna i ne želi znati za alkohol, ali energična će ga Nora ipak natjerati da s mnogo nevoljkosti saspe tekućinu u sebe...
Da, Ranse je izrazito racionalan čovjek, koji, prihvaćajući izazov rizika bez oklijevanja, svejedno umije upravljati svojim životom; svoje će životne ciljeve, koje zna formulirati, staviti visoko iznad kušnja svojstvenih većini ljudi. Da bi istjerao ono do čega mu je stalo, a stalo mu je do tvrdoglava i beskompromisna ustrajavanja na svojem poimanju civilizacijskih normi, spreman je, bez ičije izravne pomoći, sama sebe gurnuti i u najrubnije situacije... S druge strane, u toj se duhovitoj filmskoj ’čestici’ zrcali sva magika Fordova umijeća. Koliko nam je dražesna ta topla scenica, u kojoj energična Nora sa svojom kćeri ’urotnički’ miješa ubojiti pripravak za došljaka, a Ranse (u magistralnom tumačenju Jamesa Stewerta) duhovitim mikrogrimasama izkazuje svu svoju zbunjenost po pitanju bizarna okusa napitka, toliko nas očarava spontanost naoko zabavna realističkog prizora, koji nam, nenametljivo, nudi svu silu podaka bitnih za brzo profiliranje likova i važnih za razumijevanje njihovih daljih postupaka, pa i nezamjenjivih u kasnijim rekonstrukcijama pripovjednih dionica djela... Skriveni udar na Tomov mali imperij S dolaskom ambicioznoga pravnika u grad, strasti su se ponešto uskomešale. U kuhinji Ericssonovih cura je bila ta koja je prva zapazila diskretne vibracije do kojih je došlo kada su se njih dvoje, pod onako dramatičnim okolnostima, bili ugledali, dodirnuli; doduše, bit će da je Ranseu, onako rigoroznu i nepopustljivo privrženu vlastitim načelima, tada bila posve strana i pomisao da bi se išao pačati u djevojku čovjeka koji ga je spasonosno doveo Ericssonovima i neopterećeno izručio upravo u Halliene ruke da mu vida rane. Slučaj je ipak tako umio podesiti da su se njih dvoje, za sve opuštenijih zbivanja u kuhinji, znali zateći u situacijama koje su mogle produbiti neke sumnje u duši ordinarne dobričine kakav je bio Tom; dapače, da tu ipak ima ’nekog vraga’ postalo mu je ’jasno’ kada je u dobru raspoloženju i svečano odjeven, s kaktusovim cvijetom u ruci, banuo na vrata kuhinje i zatekao ih u ’prisnu’ zagrljaju, ne znajući što je tomu zagrljaju prethodilo; za razliku od gledatelja koji zna kako je došlo do toga (bezazlenog) zagrljaja, Tom to ne zna, jer iz njegove, prethodnom elipsom dokinute (jukstapozicijske), vizure stvari izgledaju više nego sumnjivo. Dakako, snažni momak nije od onih koji su spremni olako prepustiti voljenu prvom prolazniku šarmeru; on će nekom zgodom nedvosmisleno upozoriti ’putnika’ (kako ga je od sama početka blagoizvolio prozvati) da je Hallie njegova djevojka i da se drži podalje od nje. Duboko svjestan osjetljivosti situacije, Ransom će ga zdušno pokušati uvjeriti da među njima nema toga o čemu Tom razmišlja i čega se pribojava. No, pravnik (obuzet svojim htijnjima, svojim idejama) očito nije bio svjestan činjenice da je Hallie — trenutno privučena njegovim slobodoumljem i njegovom odlučnošću da ustraje u potpunoj predanosti svome životnom poslanju — povjerovala da joj je usud poslao čovjeka koji je, u svakom pogledu, blizak njezinu otvorenu temperamentu, njezinim snovima i njezinoj poduzetnosti, koja se ne razlikuje od one u muškaraca. ’Duhovita’ elipsa Fino i nadahnuto pletivo uvodnoga dijela filma (ono ’kuhinjsko’), u kojemu prevladavaju lirični tonovi ispresijecani sitnim disonantnim ispadima, dopadljivo portretiranje ’malih’ likova, kadšto jetke pošalice — dobit će na akceleraciji kada posredovanjem ’duhovito’ tempirane elipse, visokoobrazovani pravni savjetnik, odjeven od glave do pete u prikladnu pregaču, osvane — živ i zdrav — u kuhinji Ericssonovih u ulozi već uhodana perača suđa, koji se čak stigao posve prilagoditi novonastaloj situaciji. ’Sramotna’ se posla bio, bez ikakva zazora, prihvatio u skroz-naskroz patrijarhalnu miljeu da bi si vlastitim rukama zaradio za smještaj i hranu, da bi se jednostavno mogao održati tamo gdje je nanjušio itekako izazovnu situaciju. Ako su se tomu u Shinboneu neki bili skloni podsmjehivati (primjerice Tom, a poslije i sarkastično okrutni Liberty), Ranse će, zauzvrat, u ženskom dijelu ansambla, kćeri i majci Ericssson, dobiti više nego moćne saveznike. ’Dvokraka’ elipsa Nekoliko dana poslije (?) Tom će svoju Hallie, bez ikakva dodatnog objašnjenja, upozoriti da na neko vrijeme, po hitnu poslu, mora otići iz grada. Malčice zatečeni, pitamo se: što, zaboga, znači ta nagla eliminacija Tomova? Nije valjda mudri Ford ’nemotiviranim’ uklanjanjem Toma iz kuhinje Ericssonovih htio dati vremena da odnos između Ranse i Hallie evoluira?! S druge strane, kao da u tom činu njegova iznenadna energična odlaska ima nečeg simboličkog i kao da se naziru (slute) skore velike promjene: osjeća li to i sama Hallie kada ga zabrinutim pogledom ispraća? Ford ovdje, da se slikovito izrazimo, polaže osobito važnu (’dvokraku’) elipsu. Drugim riječima, autor će nam uskratiti izravne (na ekranu predočene) informacije kako o Tomovu izbivanju iz grada (zašto je žurno morao otići, i hoće li se izlažiti nekoj opasnosti), tako i o živopisnim zbivanjima u kući Ericssonovih, a osobito u njezinu dinamičnom kuhinjskome dijelu. No, događaji koji slijede također će nam olakšati da s dosta sigurnosti rekonstruiramo ono što je bilo s razlogom ispušteno. Bit će da je do Toma stigla dojava kako uvijek nemiran Liberty priprema novi pir smrti, pa je — opreza radi — odmah pohitao na teren da otkrije kakve su zapravo nakane revolveraša kojemu čovjekov život nije vredniji od glinena goluba u streljani. To što nije poveo sa sobom vjernoga Pompeya jasno govori da glasinama ipak nije pridao preveliko značenje. Ali, prevario se! Liberty je već počinio novi pokolj izvan grada: ustrijelio je vlasnika obližnje farme i njegova sina. Razjareni će Tom hrabro nasrnuti na bandu, ali će iz osobito žestoka i opasna okršaja jedva izvući živu glavu. Mala mu je utjeha što je, u brzoj izmjeni vatre, uspio smaknuti jednoga njihovoga. I dok se u divljini vodio ljuti boj na život i smrt — rekonstruiramo — odnos uspostavljen između Tomove djevojke i ambicioznoga pravnika već se stigao dobrano zakuhati. U dramatičnu vremenu kada se u tili čas može izgubiti glava — svjestan je toga promućurni Ranse — treba djelovati brzo, u visoku ritmu: podučavajući majku i kćer čitanju i pisanju, dosjetio se, pretpostavljamo, da bi kakvim smionijim obrazovnim programom (kojim bi se građane podučavalo i u stvarima njihovih građanskih prava) moglo mobilizirati kudikamo više ljudi. U tome su ga, sva je prilika, svesrdno poduprle Nora i Hallie, koje su se iskazale u brzu svladavanju gradiva; dapače, Hallie je, i mimo pravnikova znanja, već uspjela zagrijati neke prijatelje i mještane za ’Ranseovu stvar’.
Gledano iz Halliene vizure, bit će da je do kraja povjerovala kako se u došljaku iz velegrada utjelovilo neko nestvarno biće u koječemu različito od muškaraca u Shinboneu, pa i od muškarca koji još slovi kotira kao njezin dečko — jednostavnoga Toma Doniphona. Primjerice, kada bi Tom odlazio u neku od svojih brojnih akcija (iz koje se, ne jednom, vraćao prašnjav, iscrpljen pa i krvav), ona jedva da je smjela pitati kamo to ide (strepeći hoće li se živ vratiti). Otvoreni i poduzetni Ranse ju je, kao Tomova sušta suprotnost, ponajviše očarao otvorenošću i odnosom prema ženama, a osobito prema njoj samoj, povjerivši joj laskavu ulogu osobe koja će održavati red i poticati rad za edukativnih seansi koje su već zaživjele. Na krilima te nove probuđenosti nije mogla, a da ne shvati kako se njezina ’predodređena’ životna uloga, koju joj je Tom, podrazumijeva se, bio namijenio (revna domaćica što strpljivo čeka svoga kauboja, brižna majka koja podiže djecu i skrbi se o kućanstvu okruženu najljepšim vrtom u gradu), stubokom razlikuje od Ranseova čarobno široka pristupa, koji je posve u suglasju s njezinim skrivenim htijenjima i po mjeri njezinih golemih, a dijelom i zatomljenih mogućnosti. Dakako, uhvaćena silama ljubavi i osokoljena divno probuđenom samosviješću, Hallie će, nakratko, zaboraviti i na svoje primarne vrline koje su je činile tako posebnom: svoju finu razboritost i tankoćutnu ljudsku obzirnost. S druge strane, obrazovani, inteligentni i samouvjereni Ranse nije mogao, a da i sam ne uoči kako, u vremenu apsolutne muške supremacije u obitelji, majku Noru i kćer Hallie resi neka netipična autonomnost: kao da su te dvije po koječemu slične dame uspjele uspostaviti svoj privatni mali materijarhat nametnuvši dobrohotnom trećem članu obitelji filozofiju samosvojnosti i nekog (preuranjenog?) ženskog aktivizma u uglavnom divljim životnim okolnostima. Uostalom, i sama Hallie, kao očeva obožavana jedinica, dobro zna koliko joj je njezin plašljivi roditelj bio kooperativnim i trpeljivim saveznikom u doba njezina sazrijevanja, kada je, za mjesne prilike, od drugih vršnjakinja svojim malim vragolijama i povremenim slobodoumnim ispadima tako mnogo odudarala. Doduše, da su događaji potekli onako kako je bilo poodavno planirano i da se, prema ranijem dogovoru, udala za Toma, lako moguće da bi svoj prepoznatljivi ja bila prisiljena podrediti interesima obitelji, ukratko da bi se njezina osobnost s vremenom utopila u rutinu i ritualinosti obiteljskog života u mjestašcu bogu iza leđa. Ali, eto, pojavio se taj Ransom Stoddard, koji kao da je s neba pao da baš nju, Hallie Ericssson, probudi iz hipnotičkoga sna i da joj ukaže na raskoš njezinih neprijepornih vrlina. Semantički potencijali Fordovih elipsa Sada je trenutak da odgovorimo na važno pitanje kako to da nam ne predstavlja problem zamisliti (rekonstruirati) one poduže dionice radnje koje su u filmu ispuštene, kojih materijalno nema, a ipak su ’u igri’ — tiho nas nutkajući da ih, prema stupnju svoga sudjelovanja u radnji filma, a valjda i prema mjeri svojih imaginativnih potencijala, u svome duhu letimice uobličavamo. U Fordovu slučaju, dakako, odmah treba eliminirati pomisao da je — neprikazano, a ’lako’ zamislivo — zapravo posljedica operiranja sa stereotipnim, istrošenim i lakoprepoznatljivim obrascima. Uostalom, kad se pravo zaroni u to izobilje uočljivih, ali i zakamufliranih elipsa, suočit ćemo se s iznimno zahtjevnim i psihološki bremenitim materijalom, koji, iz tamne pozadine, određuje smjer kretanja radnje i u znatnoj mjeri objašnjava narav određenih postupaka protagonista još itekako presudnih za njihove živote. Zapravo, iznimna važnost elipsa u Čovjeku koji je ubio Liberty Walancea temelji se na Fordovu ingenioznom umijeću dramaturški pregledna i vrlo koncizna postavljanja glavnih prijepora u filmu (fizičkih i metafizičih), potom na brzim i začudno učinkovitim potezima reljefna oslikavanja punokrvnih likova (njihovih karakternih osobina, temperamenta, međuodnosa i mijena međuodnosa, svjetonazora...) i, naposljetku, na moći da se eliptičnim ubrzanjima podare bogati semantički potencijali; naime, iz fenomena tek ovlašno naznačena (započeta) društvenoga procesa i u ’oštru’ rezu brza suočavanja s dobrano poodmaklim rezultatima toga procesa, iščitavamo ohrabrujuće silovito oslobađanje zapretene energije u onih građana koji kao da su bili rezignirali čekajući da, iz duga čemernog uzništva, napokon netko ili nešto probudi njihovu (uspavanu) volju i neodgodivu potrebu za temeljitim promjenama. A to je, kada je u pitanju tako slojevito djelo kakvo je Čovjek koji je ubio Liberty Walancea, više, kudikamo više — kako stoji u Peterlića — od (neprijeporne) važnosti elipse »u tretmanu ritma i lakoće razvoja priče«. Svi su ljudi jednaki Prebacivši radnju filma iz kuhinje Ericssonovih u učionicu improviziranu u pobočnoj prostoriji Peabodyjeve tiskare, autor filma prvom velikom i za radnju filma nadasve važnom elipsom ne samo što preskače neko nespecificirano razdoblje (svakako dosta kratko), nego nas suočava i sa stubokom izumijenjenom životnom situacijom u mjestu: u Ranseovoj učionici već se okupio znatan broj što mladih što starih polaznika. Sada posve smireni i blagonakloni Ransom vrlo dobro zna da je obrazovna novina u mjestu već zaživjela zadobivši više nego motivirane sljedbenike: te neuke, a bistre ljude jako zanima u kakvoj to zemlji žive, na kakvim se načelima temelji njezin ustroj, kakva su njihova prava i mogu li svojim glasovima izricati zadovoljstvo ili pak nezadovoljstvo ljudima koji ih iz Washingtona zastupaju i vode. S druge strane, kada crnac Pompey (koji je također postao Ranseovim učenikom!) demonstrira svoje znanje na pitanju temeljnoga dokumenta zemlje, Deklaracije o nezavisnosti, taj je siguran da dokument počinje riječima »Svi su ljudi...«, ali se ne može sjetiti kako završava, pa dobrohotni Ranse tu civilizacijski presudnu rečenicu (i ne samo za crnca Pompeya) dovršava rječju »...jednaki«. Svi su ljudi jednaki. »I mnogi drugi su je zaboravili«, tješi ga ironični Stoddard, dok se licem Pompeya, koji će u cijelom filmu izgovoriti tek nekoliko šturih rečenica, širi blaženi osmijeh Spoznaje. Metafizičke elipse Pokrenuvši mali ’obrazovni program’, Ranse je uspio, u ’probuđenoj’ Hallie, dobiti gorljivu zagovornicu. Dakako, zbliženi ’zajdničkim’ obrazovno-prosvjetiteljskim programom, njih su dvoje imali tek sada dovoljno vremena da se međusobno još bolje upoznaju, da razaberu u čemu se sve, u toj zaostaloj i divljoj vukojebini, podudaraju i koliko si međusobno pripadaju. Te će ispodpovršinske osjećajne mijene (’metafizičke elipse’), na ne malo iznenađenje i Ransoma i Toma, izbiti u Hallie osobito silovito upravo u trenutku kada će Tom, onako prljav i izmoren, banuti usred nastavnoga sata obznanjujući da je Liberty počinio novo razbojstvo i da se, zbog latentnih pa i neposrednih opasnosti, nastava mora smjesta prekinuti; dakako, nije daleko od pameti da je Tom tako burno nasrnuo na malu pitomu zajednicu (faktički objavivši ratno stanje u gradu) i zato što ga je, bit će, dobrano zatekla spoznaja u kolikoj je mjeri Ranse, za njegove odsustnosti, uspio animirati, pa i okupiti ljudi oko sebe; uz Hallie i Noru, tu je i njegov vjerni Pompey, i toliki drugi). No, kako li će ga tek šokirati njegova uvijek dražesna, odmjerena i pitoma djevojka kada mu, na njegov zahtjev da smjesta napusti prostor, odbrusi da joj tako što ne pada na pamet, jer da ona nije njegovo vlasništvo. Za razliku od ’militantne’ Hallie, Ranse će posve drukčije shvatiti Tomov alarmantni nastup: pronicav i metodičan kakav jest, smjesta će razabrati da u regiji uporno opstaje naglašeno retrogradna grupacija (stočari), koja uporno i beskrupulozno radi na promicanju svojih krvavih ciljeva i, ako ih se ne uspije zaustaviti, srušit će se njegov ambiciozni projekt! Radnja kojom vladaju brojne vidljive i tolike teško zamjetljive, ali pokretačke elipse (skokovitost osjećajnih mijena), iznosi na vidjelo i Ranseovo izravno aktiviranje nezanemarljivih potencijala u visoko osviještena mjesnog novinara Duttona Peabodyja, koji će, upravo na zdušni poticaj odvjetnikov, objaviti na naslovnoj stranici svoga Shinbone Stara članak u kojemu poučava narod da zapravo opasnost prijeti od pohlepnih i okrutnih stočara, što — angažirajući revolveraše ubojice tipa Walance — zapravo sustavno progone i ubijaju male farmere, one koji svojim svake hvale vrijednim aktivnostima daju život regiji i uvode civilizacijske novine (što utiru put gradnji civilizirana urbaniteta i modernih željeznčkih pruga). I eto, vođeni Fordovom nadahnutom lakom rukom stigosmo do trenutka kada su se do kraja artikulirale dvije sukobljene strane, jedna ekstremno nepomirljiva i spremna da eksplozivno eskalira u obračun do istrebljenja, druga implozivnih inklinacija. Posljednju čini trokut Tom — Hallie — Ranse; između dvojice muškaraca što su se, s različitih ’radnih’ pozicija, našli na zajedničkoj zadaći suprotstavljanja nadolazećem zlu — Tom konkretnom akcijom, Ranse zagovorom uvođenja pravnih normi — našla se Hallie koja će, mijenjanjem svojega osjećajnog težišta s Toma na Ransea, dodatno zapetljati krajnje složenu situaciju u gradiću. Libertyjev odgovor
Zapravo, Libertyja Walancea doživljavamo kao Zlo koje živi za opačinu i od opačine: silovit, brutalan i agresivan, taj je uvijek spreman na tučnjavu, pijančevanje, sukobe, pljačku, palež, silovanje i ubojstvo. Kada se svojim korbačem, koji kao da je postao sraslim dijelom njegove okrutne ruke, okomi na žrtvu, mlatit će je do smrti, osim ako se njegovi pomagači (koje u filmu tumače također odlični Lee Van Cleef i Strother Martin) ne bace na njega da ga silom spriječe. Ipak, ako pomnije promotrimo tog samouvjerena i bahata silnika, shvatit ćemo da imamo posla s lukavim, pronicavim, čak obrazovanim čovjekom: takvu je dovoljno da pogledom preleti uvodnik u mjesnim novinama Shinbone Star pa da jasno shvati kako je teško pogriješio što je, ne tako davno, tvrdoglava Stoddarda ostavio na životu. Što mu je činiti?! Zna se: uteći se provokacijama kako bi se ’budalasti’ čovjek, koji se istodobno ne stidi prati suđe i drsko širititi slovo zakona — zauvijek ušutkao. Ford je autor koji zna kada je stigao trenutak da se rečeni predstavnici suprotstavljenih strana, prije predočeni pojedinačno ili u manjim skupinama, okupe (ubojito sabiju) na istom mjestu, u ’zajedničkom’ prostoru; on također umije temeljne, usko isprepletene dominante filma — intimističku i dramatsku — pravodobno podignuti na višu razinu. Njegova moć razumijevanja postupaka ljudi koji su razapeti između osobnih htijenja i izvanjskih imperativa nešto je čemu su vični samo ponajlucidniji duhovi: u Fordovu viđenju složena trenutka, u restoranu Ericssonovih pred brojnim gostima, Tom će, štiteći nenaoružana i bespomoćna Ranesa od Libertyja, nehotice radikalizirati određene tendencije: Liberty će, iz Stoddardova neobuzdana urlanja (da njemu ne treba zaštitnik, jer da se on umije sam braniti), shvatiti da se svojeglava i samouvjerena (malčice i tašta?) došljaka zapravo može lako navući na tanki led odmjeravanja snaga u najomiljenijoj disciplini divljezapadnjačkih običaja — dvoboju. No, u tom će odvjetnikovu egzaltiranu istupu zaljubljena Hallie dobiti konačnu potvrdu da u Ranseu ima nedodirljiva idola koji je, i goloruk, posve spreman u ime svojih slobodoumnih ideja smiono prkositi nasilju. Tom će, ignorirajući naloge svoga srca, tragično naslutiti da je stvar općega dobra već stavio ispred osobnih želja, vlastite sreće. Ranseov direkt u Tomovu bradu Za razliku od junakinje filma, koja je odmah shvatila kako je Ranse daleko od uvjerenja mnogih u mjestu — da se u smiješnom knjiškom odvjetničiću s istoka otjelovila šeprtljava i napuhana budala — Tomu će trebati vremena da sliku došljaka ponešto korigira; dogodit će se to kada na nagovor zabrinute Hallie pođe provjeriti zašto se taj čovjek u potajici prihvatio pištolja (dao mu ga je novinar Peabody) i da li uopće ima i najminimalnija znanja kako se to oružje, bez kojega život pojedinca na Zapadu ne vrijedi ni pišljiva boba, upotrebljava. Dakako, Tomu je neizmjerno smiješan Ransev ’damski’ pištoljčić i odvjetnikova nesposobnost da s relativno male udaljenosti pogodi kanticu za boju; općenito, do suza ga nasmijava taj uzaludni Putnikov trud da se i sam promovira u revolveraša koji će, dođe li do toga, znati na provokacije s poznate adrese uzvratiti — vatrom. No, stvar je u tome da Tom, u trenutku kada se odlučio da se na račun pretenciozna intelektualca neukusno našali, zapravo još ne zna koga ima pred sobom. O tipovima kakav je Ransom Stoddard već smo se bili dobrano informirali iz brojnih pustolovnih filmova i knjiga: riječ je o žilavim i fanatično nepopustljivim pojedincima, najčešće anglosaksonskoga podrijetla, koji — uhvativši se namjerno ukoštac s nekim teško rješivim ili posve nerješivim problemom, ili neplanirano uletjevši u pogibeljnu pustolovinu iz koje se ne bi umjeli izvući ni najiskusniji — nadljudskom upornošću koja ne priznaje granice i ruši sva iskušenja te naposljetku, u dramatičnoj završnici — pobjeđuju. Kada Tom, precizno gađajući u kantice s bojom, pogodi i onu točno iznad Ranseove glave, boja će se spektakularno rasuti po zatečenu Putnikovu licu; on će tad bez oklijevanja srdito krenuti na Toma, da bi mu, samo trenutak poslije, svom silinom uputio moćni direkt u bradu i srušiti ga na tlo. Vješta kauboja i prekaljena šakača, suprotno očekivanjima, taj kolosalni udarac natjerat će da, s nevjerici, ali i blagonaklonim uvažavanjem, opipava svoju bradu, a bogme i da razmisli nije li čovjeka, kojemu je sam bio nadjenuo ime Putnik i od kojeg se očekivalo da krene dalje, posve slabo procijenio. Ipak, gledano iz vremenske distance, Tom s tim nadimkom zapravo i nije odveć pogriješio: Ransom Stoddard Putnik, stigavši u Shinbone kao nitko i ništa, ubrzo će i otputovati kao — veliki Netko! Ranseov kairos! U tom se razdoblju Stoddardove borbe s pravom čini da je Putniku kudikamo životno važnije raspetljati pitanje Libertyjevih opasnih provokacija, kako bi se načinio novi krupni korak na putu civilizacijskog oljuđenja sredine, nego sama Hallie kao žena koja mu je pomogla na diskretan način, da se prilagodi novim uvjetima života. Dakako, Ransea zaokupljaju i druge važne stvari na tegobnu putu uvođenja demokratskih navika u živote mještana već željnih (a i nestrpljivih) da uhvate korak s civiliziranijim sredinama Velike Zemlje. Kako i u slučaju prvih slobodnih izbora za delegate u pokrajinskom domu zatječemo sugestivnu (spoznajnu) nazočnost Fordovih lucidnih elipsa, što nam podastiru tek vrhunce divno zaigrana društvenog procesa, više nas ne može iznenaditi status improvizirana prostora izbora (u gradskoj birtiji), koji je odveć tijesan da bi primio sve one što su shvatili da se u Shinboneu sprema nešto veliko, neponovljivo; čini se kao da je u te uzbuđene i pokrenute ljude ušao neki virus koji ih je počeo tako grozničavo tresti da se čini kako tu njihovu, i radosnu i divno djetinjastu, probuđenost više nitko neće moći ignorirati, zaustaviti.
Dijabolična ličnost Libertyjeva sada definitivno zna što se događa i što bi trebalo poduzeti da predstojeća zbivanja ne bi skrenula u opasnu smjeru za njega i njegovu rabotu. U skladu s tom spoznajom, i sam se pojavljuje na izbornom mjestu s jasno formuliranom namjerom: da istakne svoju kandidaturu za zastupnika! On bi da, na višoj regionalno-zakonodavnoj razini, predstavlja interese Shinbonea! Istini za volju, tu bi svoju zamisao još jučer — kada je pasivno i uplašeno mjestašce tek tupo tavorilo, iz straha puštajući da razbojnik čini što ga je volja — lako ostvario, ali brzo će — s nemalom srdžbom — ustanoviti da ga je nevažni anonimus iz velikog grada već pretekao: Ranseov je nauk probudio gradić iz mrtvih, njegovi stanovnici sada već dobro luče što je bio i što još jest Liberty Walance u njihovu čemernu životu, za koga radi i zašto onako nemilosrdno ubija, a što ’čudak’, kojemu su se, kada se u Shinboneu bio pojavio, mnogi podrugivali. Bi li ipak, zbog Tomove nazočnosti na izborima, osjećajna linija filma mogla narušiti uspješnost glasačke procedure? U Fordovu iznijansiranu tumačenju skrivenih aspekata intime dvojice muškaraca koji su imali dovoljno razloga da se međusobno zbliže, ali ih je u tome omela djevojka, stvari stoje ovako: teško se može razabrati da li izrazito racionalan i fanatično dosljedan Ranse skriva u sebi mrvu prave osjećajnosti, ali se, zauzvrat, odmah vidi da odvažan i naglašeno osjećajan Tom još itekako umije misliti; on je, unatoč činjenici da gubi voljenu Hallie, znao što čini kada je glatko odbio Ranseov prijedlog da ga se promovira u delegata, kao što je imao snage da osobno apostrofira i nametne Putnika kao onoga koji će znati, na višoj zakonodavnoj razini, uzorno zastupati interese građana Shinbonea. A sam Ransom Stoddard kao čovjek koji je, u tako malo vremena, postigao toliko toga, i sam sada savršeno razumije što je to što se ispriječilo na njegovu plemenitu putu civiliziranja prve važne čestice zapadnjačke divljine. Zove se: Liberty Walance! Ranse, koji se iz petnih žila trudio da pod svaku cijenu ukloni pištolj kao oblik rješavanja međusobnih prijepora (i koji je, sigurnosti radi, potajice bio počeo s pištoljčićem vježbati), sada dobro zna da se s Walanceom, koji je, u međuvremenu, vandalski uništio tiskaru Shinbone Stara i brutalno pretukao njezina vlasnika Peabodyja, mora pokušati riješiti spor — silom, izravnim dvobojem! (Kako li je tek ta ’elipsa’ zatekla Hallie, Toma, građane i publiku u dvorani!). Taj tvrdoglavi momak također zna da se u tom (samoubilačkom) izlasku na megdan, protiv čovjeka koji, ako išta zna onda zasaigurno zna kako se poteže pištolj, rješava baš sve: i pitanje njegove gole egzistencije, i budućnost žitelja maloga mjesta, pa i dovršetka njegova ambiciozna projekta i koješta drugo... Konačno, zaista mu ne može biti baš sasvim svejedno što su zbog njega i njegovih ideja počeli stradavati i drugi ljudi u kojih je uspio užgati snove, probuditi nadu, mobilizirati zapretenu energiju. Dakako, kada se taj nepopustljivo tvrdokoran i dosljedan momak ništavna znanja u stvarima uličnih obračuna u hipu odluči da sam izazove opaka momka na dvoboj, učinit će to u revoltu, kao osoba koja je nagonski naslutila da joj je usud udijelio neponovljivost trenutka sadržana u mističnoj riječi — kairos! Reklo bi se, sad ili nikad! U protivnome... Sekvenca je to u kojoj ponovno blista, u svoj punini, Fordov redateljski genij. Autor je, u trenutku kada se prelamaju stvari temeljne za sudbinu mjesta, za izbora i Ranseove inauguracije u delegata, upravo duhovito razigrao svoje uzbuđene, obijesne, blagoglagoljive likove, baš kao da je tu riječ o nekoj neobveznoj igri za razonodu, a ne o tome kako će grad ubuduće živjeti, ako uopće bude živio. U primjeru opipljive prezentnosti Fordove (prepoznatljive) galerije likova, koju trese prava pravcata izborna groznica, kamera bilježi mirakulozne trenutke kada se, pred našim očima, iz gotovo djetinjega nereda i snažne potrebe da svi buče u jedan glas počne jasno artikulirati jezgra glasačke demokratske procedure. Doduše, ordinarnom će se pijancu Peabodyju činiti ponešto sumnjivom ta demokracija koja ne dopušta da za glasovanja ostane otvoren šank, a gotovo ’neprihvatljivom’ kada izgubi pravo i na nešto što se teško može držati alkoholom, a to je — mala krigla piva! Ismijani će pak i populjuvani Liberty morati stubokom mijenjati svoju strategiju... Geneza tajne Ranseu odana i u njega zaljubljena Hallie ne vjeruje da je taj njezin nepromišljeni zanesenjak, trenirajući potajice s pištoljčićem kojega bi se i predstavnice nježnijega spola postidjele, stekao vještinu dovoljnu da pobijedi Libertyja Walancea u otvorenom uličnom doboju; upozorivši svoga Toma da je Ranse pozvao Libertyja na dvoboj, Hallie će zapravo pokušati osujetiti novi Walanceov zločin — hladnokrvno ubojstvo čovjeka koji se sa svojim znanjem ne bi mogao suprotstaviti čak ni kakvom gradskom adolescentu. Dakako, i Walance to dobro zna i zato će, ne obazirući se na preklinjanja ljudi iz krčme da ne griješi dušu, euforično i zlurado pohitati da se s odvjetnikom poigra mačke i miša. Zavirivši nakratko u svoj tekst iz 1974. o Fordovu filmu, kako bih ustanovio što sam tada bio napisao o bizarnu dvoboju između dvojice neravnopravnih revolveraša, nisam se mogao odlučiti čemu da se više čudim: da li onom svom uzvišenom i ponesenom ’fabuliranju’ ili tolikim tadašnjim poznavateljima Fordova filma koji su mi, s pravom, mogli pa i morali spočitnuti da sam zaista ’maštovito’ nadogradio velikog majstora, a nisu! Istini za volju, tada nije bilo VHS-a ili DVD-a kako bi se određeni prizori, mogli višekratno provjeravati, ali taj se film, kao i toliki tada silno popularni vesterni, dovoljno dugo održao na kinoprogramu da sam ga mogao više puta pozorno pogledati, a očito nisam (kao što sam to činio s nekim drugim dragim ostvarenjima, primjerice s Damom iz Šangaja Orsona Wellesa, koju sam gledao desetak puta). I sam nasilnik je, u stvari, u prvi mah zaprepašten drskom smionošću čovjeka koji jedva da zna držati pištolj u ruci; stojeći jedan spram drugim, a onda prilazeći lagano jedan drugom u susret, oni umjetno odlažu trenutke jedne egzekucije koja se mogla već davno odigrati i po kojoj izlazi da se unaprijed zna tko je pobjednik, a tko zagarantirani poraženi. Liberty Walance, predodređeni pobjednik, ipak oklijeva iz nekoliko razloga; u prvome redu i njemu je nejasno odakle toliko ludo smione kuraže u te revolveraške nevježe, kakva je to ludost što goni čovjeka u pregači, čovjeka koji se ranije iskazao relativno razumniom čovjekom, da zagazi u direktnu smrt. U nekom skrivenom pretincu zločinačke podsvijesti što zadržava malu rezervu opreza, možda radi znatiželja koja se pita nije li riječ ovdje o vještoj zamci i o nekom skrivenom oružju koje će u pravom trenutku proraditi. Svojedobno smo, uzgred budi rečeno, takvu vrst dvoboja, zasnovanu na psihološkom taktiziranju, upoznali i u čuvenom Kurosawinom filmu Tjelesna straža. Ali, u laganom odugovlačenju Libertyjevom naslućujemo i oblik zločinačkog naslađivanja u mukama osuđenika na skoru smrt; Liberty čak sladostrasno upozorava da će uskoro njegovo tane prostrijeliti nesretnika u smiješnoj bijeloj pregači, a to naslađivanje je tim veće i radosnije što je Libertyjeva spoznaja bliža činjenici da će uskoro ležati prostrijeljene glave na prljavom prašnom tlu tijesne uličice čovjek koji mu se odmah, već prigodom prvog susreta, nije svidio. U dojmljivu nizu detalja koje sam tada samo ja vidio u tom filmu, bujnošću vidno odskače onaj Libertyjeva ’oklijevanja’ da odmah dokrajči protivnika, kao da je tu riječ o kakvu bliskom srodniku glasovitoga danskog kraljevića. Dakako, već se iz prvoga videopregleda (neke davne, ali još tehnički pristojne kopije) savršeno razabiru Libertyjeve ubilačke nakane. Riječ je, da još jednom dotaknemo i antagonista Fordove nevesele priče, o dijaboličkoj kreaturi koja kao da utjelovljuje arhetipsko poimanje sama Zla (dakako, u moćnoj interpretaciji neponovljivoga Leeja Marvina!). Ne zna se tko je i odakle je došao, pretpostavlja se da je svoju biografiju (svojevrstan smrtopis) posuo brojnim leševima mahom zlosretnih pojedinaca, ali svakako se dobro zna da mu svjetonazor diktiraju dva rekvizita: pištolj i bič! Društvo mu čine jedan poludebil (koji povremeno iskazuje sućut prema Libertyjevim žrtvama) i jedan hladnokrvni šutljivi ubojica. Njegov je govor psovački, nasilnički, ciničan; sadistički uživa u mučenju nemoćnih žrtava, naslađuje se u sarkastičnom ponižavanju onih koje kani dokrajčiti. I eto, takvom se ’palom anđelu’ odlučio suprotstaviti čovjek fanatično privržen svojim načelima, a posve neuk u stvarima izravnih uličnih obračuna. Neki su gledatelji koji ne znaju ishod dvoboja, dakako, uvjereni da će se, prije ili poslije, umiješati svemogući Tom i da će, naposljetku, hrabri naivac Ransom izvući živu glavu, ali nikako ne razumiju zašto se za neravnopravna dvoboja uporno ne pojavljuje taj zakleti Libertyjev protivnik. Naš čovo još nije stigao naciljati, a Liberty je, uz gromoglasno pijani smijeh, efektno pretvorio u krhotine vrč pun tekućine, koja se razlila po osupnutom i poniženom Ranseu; drugim će mu metkom, ranivši ga, izbiti pištolj iz ruke; slijedi i treći popraćen grohotom i jetkim porugama, dok ubogi, ali i dalje nepopustljivo tvrdoglavi Ranse glavinja za odbačenim oružjem... Zašto je pijani i lukavi Liberty učunio to što je učinio prije konačna obračuna, zašto je svojim trećim metkom, kada se zna da vješto gađa i pogađa kudikamo udaljenije ciljeve, (namjerno) promašio Ranseovu lijevu ruku? Učinio je to, dakako, da bi se i dalje bolesno naslađivao, ali i da bi, u naoko poštenu dvoboju odigranu po svim važećim pravilima, što efektnije smaknuo čovjeka koji je prisiljen boriti se svojom nespretnom ljevicom, kad već ne može drukčije. Naposljetku, Liberty objavljuje da je došao trenutak kada će ga dokrajčiti izravnim pogotkom u točno naciljano mjesto — ono između očiju. Ako je džentlmen Stoddard imao tek jedva spomena vrijedne teoretske šanse na uspjeh dok je pištolj držao u desnici, sada s pištoljem u nespretno ispruženoj lijevoj ruci — ne pokolebavši se, ne ustukvnuši — kreće odvažno u smrt! Suknu meci, Liberty — pogođen! Liberty!? Eno ga gdje se pokušava održati na nogama, tetura, posrće, pada, ruši se na prašnjavo tlo. Ali ne mrtav pijan, nego stvarno mrtav da ne može biti mrtviji. Iznad njega koči se pano koji poziva građane da izađu na izbore... Da je pravnik pobijedio u tom samo koji trenutak ranije po njega neravnopravnom dvoboju, da se — dakle — odigralo ono što niti jedan zdravi razum nije mogao niti pomisliti, a kamoli predvidjeti, u to nas uvjerava posve zdravo i ništa manje zaprepašteno prisustvo pravnikovo koji i dalje s pištoljem u ruci s makismalnim zaprepaštenjem promatra posljedice svoga malopređašnjeg čina. Ljudi se ubrzo okupe sa svih strana, zapravo pohrle k neobičnom događaju i sami još ne vjerujući da je jedan nespretnjaković — došljak učinio ono što nitko nije imao hrabrosti niti pomisliti i zauvijek otpremio na onaj svijet čovjeka što je toliki niz godina zadavao strah svemu živom, poludivlju osobu koja je sve to vrijeme pljačkala i zlostavljala i građane i prolaznike i došljake. Kada koji trenutak kasnije vuku Libertyjevo brespomoćno tijelo, sve to još uvijek djeluje kao nekakva halucinacija, mada se ljudi sa Divljeg zapada brzo navikavaju na nagle promjene te vrste i odmah se, poput djece, vesele što im je zlo skinuto s vrata pa makar i na tako neočekivani, potpuno bizarni način. Junak u zagrljaju (priželjkivane?) Hallie U nastavku priče uočavamo nove dokaze o Fordovu superiornu autorstvu, o njegovoj izvanredno suptilno razrađenoj strategiji u praćenju svih sada tijesno isprepletenih silnica djela koje u sebi povezuje i dramatično, i komično, ali i odmjereno melodramatično. Zapitajmo se, ponajprije, što nam govore događaji koji su uslijedili naposredno nakon dvoboja s više nego bizarnom završnicom; naime, kada euforična i Ranseovim junačkim činom uznesena Hallie spontano grli onoga koji je pobijedio strašnoga Libertyja Walancea, s pravom se pitamo da li je i ta razborita Šveđanka, pod učinkom zahvalnosti i nabujalih emocija, stvarno pomislila da je Ransom mogao, bez Tomove pomoći, svladati revolveraša? Nešto trezveniji Ranse s određenom nevjericom gleda u svoj pištoljčić zdvojno ga prevrćući u rukama. Dapače, u tom trenutku preča mu je — od intrigantna pitanja kako se, naposljetku, moglo dogoditi čudo da baš on svlada nepobjediva razbojnika — potreba da razdraganu Hallie, koja ga je obasula neskrivenim nježnostima, diskretno upozori da u cijeloj toj priči, osim zere sumnje, postoji još netko od krvi i mesa čije bi osjećaje, valjda, trebalo također uvažavati — Tom Doniphon! Čini se da Ford, u tom prijelomnom trenutku, traži od publike da dokraja vjeruje u dobre, iskrene i čestite namjere čovjeka koji također još ne zna da bez Tomova sudjelovanja u dvoboju ne bi bilo njegove zajedničke budućnosti s Hallie. I da se nije dogodilo ono što se dogodilo koji trenutak poslije, kada je ’dotučeni’ Tom banuo u sobu slagavši da je zakasnio na dvoboj i da cijeni to kako se Ransom izvukao, pravni savjetnik bi, zacijelo, pokušao na neko razumno vrijeme odgoditi Halliene izljeve nježnosti... Ovako ili onako, svojom svake hvale vrijednom odvažnošću Ransom Stoddard postao je Hallien junak stekavši status i nove zvijezde regije vične da neometano pristupi realizaciji višega stupnja uspostave civilizacijskih normi u tom dijelu zapadnjačke divljine; je li se, tek podsvjesno, nadao da će mu pripasti i najljepši, pa i najpametniji cvijet iz maloga Shinbonea — tankoćutna Hallie Ericsson? O tome veliki majstor mudro šuti. Kuća u plamenu Zašto je Tom te noći svih noći slagao? Zašto je sve zasluge pripisao Ranseu, kada dobro zna da time zauvijek gubi voljenu Hallie? Zašto je s onih nekoliko riječi uništio sav svoj život? Napokon, čemu ta tako velika žrtva kada za nju nitko nikada neće saznati? Zašto? Zašto?...
Zamislivši svoga protagonista kao naglašeno emocionalna intuitivca, kao jednostavna i impulzivnog čovjeka koji pušta da ga urođeni instinkt vodi i da postupa u dosluhu s nekim svojim (elementarnim) poimanjem pravde, Ford ga, svejedno, nije lišio moći da jasno vidi čega se to nadobudni došljak prihvatio i što je konačni cilj njegova (uzaludna! neostvariva!) plana; pa ipak, jednu stvar ključnu za ishod drame i sudbinu protagonista, sve da je i htio, nije mogao predvidjeti — a ta je da će čovjek koji je stigao niotkuda, koji je odmah pokazao da uopće ne razumije zakone sredine što ga je dopala i da ne umije baratati oružjem, demonstrirati još neviđenu upornost pa i spremnost da, i nakon tolikih nevolja, nepokolebljivo ostane u gradu kako bi nastavio pronositi svoje ideje, čak prihvativši, u trenucima očajanja i neke lude racionalno teško objašnjive smionosti, Libertyjev izazov da se s njim konfrontira u dvoboju — bez povratka. Za čestita i pravdoljubiva Toma posve dostatno da postupi kako je postupio, da dokraja zaniječe sebe sama... Ford se, duboko svjestan činjenice da se radnja filma temelji na bogatim ’naslagama’ osjećajnosti, koje bi svakog trena mogle skliznuti u melodramsko, takvim tendencijama umio suprotstaviti britkom neumoljivošću same zbilje, koja nema i ne kani imati baš nikakva razumijevanja za junaka čiji se život ruši... No, nižući naoko suzdržane izrazito realistički strukturirane trenutke neposredno nakon junakova razornoga životnog poraza — one kada Tom u birtiji pokušava svoju pregolemu bol utopiti u piću i kada ga u tome iritantno ometaju Libertyjevi pomagači što traže da se Ransea, zbog počinjena zločina, smjesta objesi (a on ih pun silovita gnjeva nogira na ulicu), ili one kada, sa svitanja, izbezumljen od boli i do kraja slomljen, upada u svoju kuću, pali petrolejku i jarosno je baca u sobu koju je podignuo za svoju Hallie puštajući da ga, zajedno s prokletim domom, proguta vatra; naposljetku i one kada ga, u posljednji tren, izvlači Pompey, a Tom tek krajičkom svoga razbora što se gasi moli Pompeya da iz vatre izvuče konje — dakle, bilježeći te koliko sugestivno dramatične toliko i potresne trenutke, Ford nas odmah izravno napada novom ’ubitačnom’ elipsom izborna mjesta gdje se građani Shinbonea nadahnutom žestinom bore da njihov sada nedodirljivi junak, čovjek koji je dokrajčio Libertyja Walancea, pobijedi i posljednjega neprijatelja na putu za Washington, predstavnika agresivnih, primitivnih stočara — onih ’poslodavaca’ koji su si krčili put do apsolutne vlasti u regiji s pomoću Libertyjevih zločina. Što nam je ta elipsa, počevši od Tomova neuspjela samoubojstva pa do početka burne završnice na izborima, uskratila pokazati, a mi je, poput kakvih ’forenzičara’, uz pomoć indikativnih detalja, ali i cjeline djela, možemo i želimo rekonstruirati? Kako su, primjerice, tekle stvari s Hallie, Ranseom i njihovom romansom? Ranseova ranjena desna ruka, koje će se brižna i ponesena Hollie zdušno prihvatiti, svakako će dodatno ubrzati njihovo zbližavanje na intimnom planu; ipak, nije isključeno da je Ranse, i ne samo forme radi, pružao još neke sitne otpore Hallienim nedvosmislenim htijenjima. Čak bismo mogli ustvrditi da bi se dosljedni Ranse, da je život tako odlučio, svakako imao snage dokraja držati podalje od Hallie. Za razliku od velikog emocionalca Toma, pravni savjetnik Ranse, čini nam se, nije sklon osjećajnim eskapadama, a o tome neumoljivo svjedoče i činjenice da mu autor nije podario baš ni jednu scenu u kojoj se bjelodano vidi da je jako zagrijan za Hallie. Da je simpatizira i da mu je od velike pomoću u njegovim naporima da ostvari svoje ideale — to da, ali ne mnogo više od toga. Sva je prilika da će od ljubavi, uvažavanja i razumljive euforije obnevidjela Hallie tek poslije, za duga života s uvijek dosljednim i slobodoumnim suprugom — (bolno?) shvatiti što je tim izborom dobila, a što je, potisnuvši dublje naloge srca, svojim nedolično brzim raskidom s čovjekom kojega su resile jednostavnost, neposrednost, elementarna ljuskost i odanost bez ostatka, zauvijek izgubila. A Tomov život nakon — ’smrti’? Možda ga je, onako obilježena dvama zgarištima — doma i duše — spopala neodoljiva želja da pobjegne koliko god je moguće dalje, što dalje... No Ford je taj koji će, u tim trenucima revolveraševa neprijeporna poraza, pokušati uzdići ga u veličanstvenu osobu koja će, na sebi svojstven način — jednostavna, ali i izrazito bistra čovjeka — jasno razabrati da u tom mjestu još ima posla za njega. Koliko mu je bilo savršeno jasno da je čin Libertyjeva smaknuća bio plod i njegova osobnoga truda, zapravo da su tek združeno njih dvojica mogli ukloniti taj tako opipljiv simbol Zla, toliko je bio vičan intuirati da će njegova žrtva imati nekakva smisla ako se još jednom nađe uz Ransea kako bi mu, zatreba li, pomogao da na putu promoviranja jedne velike ideje — ta ideja zaista zaživi. Dobri poznavalac okolnosti u tom kraju nije mogao previdjeti da je Liberty tek oružje u rukama bahatih i posesivnih stočara i da će, ne bude li pameti, svoje zločinačke namjere i svoju silu uspjeti i — ozakoniti. Ide li Ransom Stoddard u Washington? A samouvjereni Stoddard i nema mnogo vremena da tankoćutno raspleće zakučastu intimnu stranu svoga ’slučaja’: njega sada, u duhu očekivanih elipsi koje kroče ’širokim’ koracima, zatječemo pred novim podjednako teškim, ali po svemu i presudnim životnim izazovom: bira se delegat za predstavnika regije u američkom Senatu. Jedan od dvojice najizglednijih delegata je i Ransom Stoddard. Budući da je, u vremenu nagla buđenja naprednih znatno demokratičnijih ideja, retrogradnim cikusantskim programom Stoddardov protukandidat izgubio na vjerodostojnosti, ali i potpori glavnine glasača (kauboj se, kao promotor stočara, uz gromoglasnu svirku, na konju popeo na pozornicu i tamo izveo nekoliko majstorija s lasom) mnogi će iz probuđena Shinbonea već vidjeti svoga junaka u središnjem zakonodavnom tijelu Sjedinjenih Država! Uostalom, Ranse je bio probuđenim građanima Shinbonea već stigao potanko objasniti da agresivni stočari ne žele uspostavu države na tom dijelu američkoga teritorija iz posve prozirna razloga: s državom bi se, po naravi stvari, morali položiti i čvršći pravni temelji prema kojima bi se i građani novoutemeljene države trebali ravnati. Jer, neka vrst stalnoga anarhoidnog stanja kudikamo više odgovara onima koji svoja prava na vlasništvo istjeruju silom, a tu je silu personificirao upravo plaćeni ubojica Liberty Walance. Ali, ne lezi vraže. Patetični će stočarev zagovornik, u histerično povišenu tonu i groteskno podignuta kažiprsta, ustvrditi da čovjek koji je zagovarao inauguraciju slova zakona, a onda, na ulici, mimo zakona, ustrijelio čovjeka, ne može, prema tom istom slovu zakona, predstavljati sredinu tamo gdje se traži da se strogo poštuju temeljne pravne regule zemlje. Ma koliko je Stoddardu bilo stalo da upravo on, ispred regije koju je osobnom hrabrošću uzdigao, sjedi u Senatu, tek je njemu savršeno jasno da je u pravu čovjek koji ga je na taj način dezavuirao, faktički diskvalificirao. I premda većina s temperamentnoga skupa doslovce urla da je Ranse postupio ispravno kada je likvidirao osvjedočena ubojicu i tim činom znatno pomogao da se napokon uzdigne regija, pravnik će se — da pred sobom i onima do kojih drži ne bi izgubio na vjerodostojnosti — tiho iskrasti iz dvorane. U kratkoj bih digresiji htio napomenuti da je motiv koji je, čini se, među prvima snažno apostrofirao Fordov film (i najordinarnijem se ubojici treba osigurati pošteno suđenje) trajna opsesija američkoga filma, osoboto njegova moćnog kriminalističkog krila. Da je tomu tako, uvjerili smo se uporno gledajući američke filmove s tekućega kinoprograma; i u trenutku pisanja ovog teksta (proljeće, 2008) na repertoaru se nalazi film utemeljen na samovolji policajca (Keanu Reeves u filmu Kraljevi kvarta), koji će, ne oklijevajući, brutalno usmrtiti četvoricu okorjelih dilera i ubojica. Flešbek istine A sada će jedna ’neobična’ elipsa biti vraćena — flešbekom. Zdvojni gledatelj, osobito onaj koji je potiho počeo suosjećati s Tomovom sudbinom, nije mogao, a da ne zapazi kako je naočita ljudina u jednom trenutku iznenada iščeznula; Toma čak nije bilo tamo gdje ga je svakako trebalo biti, u onom tako presudnom dvoboju za junake filma, za sudbinu maloga Shinbonea i njegovih građana... Zar je moguće da je ubogoga Ransea jednostavno prepustio njegovoj sudbini?! Možda se nikada ne bi saznalo što se u tim trenucima zbivalo s Tomom i zašto nije bio tamo gdje je morao biti, da se Ranseu nisu, iz spomenutih razloga, izjalovile sanjarije o odlasku u Washington. Kao što ni toliki drugi nikada ne bi razumjeli zašto se Tom one večeri ’nije’ napokon suprotstavio svom vječnom rivalu, sumnjičeći starog momka da se, prepuštanjem Ransea njegovoj sudbini, zapravo htio riješiti rivalstva na osjećajnom planu, u delikatnim pitanjima djevojke Hallie! To što će se ipak pokazati da je Tom iz prikrajka pratio zbivanja na izborima i da se, u trenucima Ranseova ispadanja, aktivno i sam umiješao u tijek izbora, dodatno osnažuje pretpostavku da Tom nije intelektualno ograničen snagator meka srca, koji tek vješto barata pištoljem; Tom je osoba koja je itekako jasno razabrala tko je i što je uporni došljak, kakva morala i kakvih nakana; zapravo, on je zarana shvatio da taj čovjek hoće i može stubokom mijenjati pa i promijeniti neke stvari u gradiću, u regiji, i da vremena kada su se stvari rješavale na ulici s Ranseovom pojavom odlaze u zaborav. Romantični se junak, svakako, morao suočiti i s jetkom spoznajom da je on učinio svoje, da više nije potreban i da su sada u igri drugi momci — vizionari. Da je brzinu potezanja pištolja kao temeljnoga zakona opstojnosti zamijenila moć plauzibilnijega ponašanja i dalekometnijeg umovanja. No, ni tvorcu filma Johnu Fordu nije baš lako: stareći usporedno sa središnjim junakom svojih filmova (i ne samo vesterna) sada osobno mora obaviti njegovu konačnu detronizaciju, nemilosrdno skidanje s idealizirane pozornice okrutnoga Divljeg zapada. Pa kad već mora biti tako, a mora, učinit će to na svoj poznati fordovski sućutno topao način: prije no što će svom junačini Tomu dopustiti da vlastitom žrtvtom trajno zaduži ženu koju je volio, muškarca kojega je morao cijeniti i grad kojemu je dao cijeloga sebe, podarit će mu nadljusku snagu da obeshrabrenomu Ranseu vrati samopouzdanje tako što će otkriti stvarnu istinu o dvoboju u kojemu je zločinac Liberty usmrćen. Slijedi ne baš tako čest postupak flešbeka u flešbeku. Do Toma je, proizlazi, na vrijeme stigla Halliena poruka o dvoboju koji je s Libertyjem osobno zakazao brzopleti Ranse. Sada se dvoboj s ’poznatim’ ishodom još jednom ponavlja, ali viđen očima Tomovim i njegova vjerna Pompeya. Znakovitom eliptičnom korekcijom Ford nas uvodi u radnju tek kada je Liberty ispalio svoj treći hitac u smjeru Stoddarda. Gledajući raniju scenu iz novoga, znatno udaljenijeg i sveobuhvatnijeg kuta, nameću nam se mnoga pitanja: Zašto Tom već prije nije ispalio hitac u Libertyja i tako prekinuo mučno poigravanje s Ranseom. Zar na Libertyjevo ranjavanje Ransea nije trebao uzvratiti ranjavanjem (onesposobljavanjem) sama Libertyja? Želi li se Tom uistinu umiješati u dvoboj? Jedno je svakako odmah jasno: Tom se, kada je riječ o dvoboju u kojemu dvojica muškaraca sporazumno ili ne rješavaju spor, prvi put u životu našao u vrlo ponižavajućoj situaciji da iz prikrajka viri na omrznutu osobu i vječna rivala. Ipak, čini se da će oružje upotrijebiti tek u krajnjoj nuždi, samo ako se pokaže da vazda pijani Liberty još nije toliko pijan da ne bi mogao iz prve pogoditi nemušta i bespomoćna Ransea. No, ako i bude morao pucati, a čini se da će morati, svakako neće posegnuti za svojim pištoljem: za prekaljena revolveraša koji se uvijek džentlmenski pridržavao nepisanih pravila koja vrijede za tu vrst raščiščavanja međusobnih računa bilo bi nečasno, čak kukavički, da iz prikrajka potegne pištolj i puca u čovjeka, pa makar se taj (ne)čovjek zvao i Liberty. Učinit će to tek u krajnjoj nuždi, u trenutku kada postane jasno da će Liberty, kao na streljani, ustrijeliti fanatično dosljedna, do kraja nepokolebljiva Ransea. I, eto, taj trenutak je stigao... Podižući pištolj, zločinac kani uputiti smrtonosno zrno posred Ranseova čela, između očiju. Na Tomov mig Pompey mu hitro dobacuje pušku: razlegne se grmljavina... Pogođeni Liberty, zaustavljen u nakani, glavinja, ruši se, pada mrtav... Tom ga je pogodio preciznim i razornim oružjem, kojim se usmrćuje krupna i krajnje opasna divljač. Flešbek iz 1974: moje ondašnje viđenje događaja Intimni i izuzetno bolni razlozi sadržani u sve otvorenijoj naklonosti njegove simpatije (Hallie) prema došljaku koji se pak našao na domaku smrtonosne cijevi pištolja, mogli su s lakoćom natjerati robustnog i sentimentalnog momka da mirno dopusti izvršenje tog zločina, da se ne umiješa u Libertyjevo sladostrasno obračunavanje s bezobraznim došljakom. Nitko kasnije ne bi se niti usudio pomisliti da je moglo biti drukčije, junak filma bi s lakoćom i možda s mnogo sasvim uvjerljivog žaljenja objasnio da je stigao kada je sve bilo gotovo. I sve bi išlo svojim normalnim tokom, djevojka bi najvjerojatnije napokon morala popustiti pred njegovim sve učestalijim bodljikavim izljevima naklonosti — poklonima sadržanim u pustinjskim kaktusima, a stvarno vrijeme obračuna s Libertyjem opet bi se moralo odgoditi za neki drugi, povoljniji trenutak. Ali ne, unatoč te visoke cijene, naš junak jednim jedinim vraški dobro proračunatim i upućenim tanetom puca zapravo u vlastiti život, oduzima i zadnju priliku da pridobije onu do koje drži više no do vlastita života. Čovjek i džentlemen u njemu je do samouništavajućih vidova jak, on jednostavno nije u stanju da miruje kada se pred njim vrši izravni zločin i u onom kratkom, ali nadasve nadahnutom, trenutku kada se ponekad u životu gubi sve, on upućuje smrtonosno tane na pravo mjesto. A preciznost pogotka je nešto što osobito uzbuđuje; trebalo je, naime, onim posebnim čulom osjetiti vibraciju onog jedinstvenog trenutka i uputiti tane samo djelić sekunde prije Libertyjeva pucnja, ali opet tako tijesno uz taj pucanj da ga buka pokrije i da niti znalačko uho ne otkrije da je pucanj sa strane riješio dramu. Junak je stavio cjelokupno umijeće u službi nečega što će se kasnije pokazati znatno većim od sentimentalne i životne drame jednog mjesnog kauboja. Magični zov politike i — moći Vidno uzdrman događajima koji su mu stubokom uneredili život, život čovjeka koji se spremao da u mirnu obiteljskom ozračju provede posljednje dionice svoga burnog života, Tom ’u paketu’ podnosi još jednu žrtvu: otkrivši svom rivalu tko je ubio Libetrtyja, odriče se i svoje drage (»Naučio si je čitati i pisati«, egzaltirano na odlasku poručuje Ranseu, »sad joj daj nešto da čita«), tjerajući ga natrag, među birače, da uzme ono što mu pripada — krvavo izboren privilegij delegata.
James Stewart taj je tako dugo očekivan i priželjkivan trenutak znao zaista sjajno odglumiti: Ne osvrćući se više na rezignirana Toma, političar Stoddard (sada intimno oslobođen sputavajućeg prijestupa) hrli u dvoranu onom ponesenošću koju u čovjeka željna karijere može proizvesti samo sirenski zov politike i moći. Toga ni sto vragova više ne bi moglo zaustaviti: u burnoj raspravi koja se, bit će, tamo zapodjenula više mu nije bilo važno da istjeruje takve trice i kučine kao što su tko je stvarno ubio Libertyja Walancea. Ostat će da ga je ubio on, a upravo je to ono što će najveći dio glasača privoljeti da mu poklone svoje glasove i da ga otpreme u Washington, među zvijezde... Sagledavajući i tu Fordovu elipsu, ustanovljavamo da je, sve vrijeme, uvaženi senator Stoddard, u glavnome gradu države, ponajviše bio poznat kao onaj koji je smiono likvidirao svojevrstan simbol divljaštva na način Zapada — Libertyja Walancea. Dakako, nitko nije mogao ni pomisliti da negdje tamo postoji još jedna osoba koja je, turobno dotrajavajući svoje dane, i sama zaslužila određeno poštovanje. A u glavnom gradu malotko je mogao shvatiti zašto je uvaženi Stoddard tako samozatajno suzdržan kada bi ga molili da im potanko ispriča kako je uspio usmrtiti nepobjediva revolveraša, redovito pripisujući tu suzdržanost prekomjernoj skromnosti političarevoj. Bračni je par zaista vrlo uspješno odšutio što se to nekoć odigralo u malom Shinboneu i tko im je omogućio uspješnu karijeru, udobnost velegrada i skladan život. Stoddardovi su se Toma pravo sjetili tek kada ih je zatekla vijest o njegovoj smrti. Zadušnica za revolveraša Opet smo tamo gdje smo bili na samu početku: ispred depresivna drvenog sanduka s Tomovim ubogim posmrtnim ostacima. Novinar je političarevu priču uredno zabilježio, ali je svejedno ne kani tiskati u svojim novinama. Zašto, pita se u čudu čovjek koji je tek pomogao da se likvidira Liberty Walance. Urednik mu odgovara: ako u Americi legenda zaživi — kao što je to slučaj s ovom — onda ostaje legendom. Dakako, tako se, na mitske stvari američkih početaka, moglo gledati prije dva stoljeća. Koliko li su se poimanja o ’svetim’« stvarima nacionalne povijesti u međuvremenu stubokom izmijenila! Kada bi se danas kakav medijski samuraj dokopao kompromitantnoga detalja iz američke novije povijesti, taj bi ’detalj’, uz maksimalnu medijsku pompu, časkom obišao svaku pa i najudaljeniju točku sada tako čvrsto povezana ’selca’ koje nazivasmo globalnim. Ali, eto, Fordov je genij s pomoću moćna medija 20. stoljeća dao svoju neušminkanu, grubo izravnu, pa i potresnu interpretaciju jednog događaja, tumačenje koje je točnom dijagnozom i snagom neprijeporna proročanstva steklo svevremenski status. Autor je u završnici filma ostavio i nekoliko nadasve ’jetkih’ elipsa. Potkraj tog kratkog, ali maksimalno opora ’bdjenja’ uz Tomov lijes, bračni će par neočekivano primiti i najsnažaniji i najbolniji udarac: Ford, poznat sa svoje neskrivene obzirnosti prema juncima koji su mu na srcu, dopušta da se samo nakratko, u trajanju koje omogućava da se tek registriraju reski oblici, pokaže Tomov otrcani prašnjavi šešir i blatnjave, potrošene čizme. Čak se i neuviđavni pogrebnik koji je, da bi uštedio, dao Tomu izraditi najjeftiniji kovčeg, ustručavao (ili možda čak gnušao) položiti te ostatke ostataka pokraj čovjeka koji im ništa nije značio, o kojemu nisu ništa znali! Jer je i on, tako sveden na ponižavajuće tjelesne ostatke, samo čovjek, također čovjek. Ford nam je, u tom vremenskom treptaju, kudikamo sugestivnije predočio jedano dugo čemerno umiranje, no da je to umiranje pokušao fabulistički zorno razraditi; čovjek koji potišteno sjedi u kutu mrtvačnice, vjerni Pompey, mogao bi nam ispričati podjednako strašnu i tužnu storiju o dičnom kauboju koji je u hipu izgubio sve i onda se sadomazohističkom upornošću ubijao, iz dana u dan, iz dana u dan...Zamišljamo ga i... Zamišljat ćemo ga kako sipa u sebe i najgori viski, kako tegobno tone u samozaborav alkohola, kako s vremena na vrijeme zapodijeva bezrazložnu kavgu i tuču, jednu od onih velikih i sveopćih, a onda kako, sramotno izbačen od jakih momaka, završava u nekoj pustoj mračnoj uličici zaboravivši tko je, zaboravljen od sviju. A onda ga opet vidimo kako do iznemoglosti skiče kao neka ukleta i davno zaboravljena sjena Zapada, šutljiv, nepristupačan, suvišan i sebi i drugima — kako obija pragove znanih i neznanih gradova i kako ne umije da se oslobodi svoje pregoleme tuge... Zamišljamo ga kako više ne prepoznaje ni brižno Pompeyevo lice — svoga nerazdruživa druga koji ga je toliko puta izvlačio iz nemogućih, izgubljenih situacija... A onda gruba stvarnost mrtvačnice i bračni par pokraj drvena kovčega. Na rastanku oholi Ranse gura u ruke slomljenom Pompeyu zgužvane banknote, govori mu ispod glasa da je to za odreske i tom sramotnom i ponižavajućom gestom briše iz našega sjećnja sliku mladoga pravnika koji je nekoć — pun romantičnih ideala, mladenačke energije i bezumne odvažnosti — stigao u mali grad Shinbone... Sve za čovjeka koji je ubio Libertyja Walancea Čini se da su u vlaku, na putu u Washington, bračni drugovi napokon postali svjesni veličine počinjena grijeha. Ranse misli da bi mogli posljednju dionicu života, koja stiže uskoro, provesti u Shinboneu; Hallie nalazi da je to dobra zamisao. Uostalom, zar se velegradska džungla išta razlikuje od negdašnje zapadnjačke divljine? I kad im se učinilo da su se pokajnički katarzično oslobodili teške sjene davnoga prijatelja, ona će ih posjetiti u obličju dobro raspoložena konduktera vlaka. Taj je uzbuđen što se političar Stoddardova kalibra našao u njihovu lokalnom vlaku; senatoru s ponosom pokazuje nove detalje koji podižu udobnost putovanja, kao što je pljuvačnica koja je tu da gospoda više ne moraju hračkati po podu. Hvali se da će čak na idućoj stanici (protupropisno) zadržati brzi vlak kako bi ga bračni par, prigodom presjedanja, stigao uhvatiti. Ranse važno upozorava da će se pismeno zahvaliti upravi željeznice, a razgaljeni mu kondukter odgovara riječima koje njih dvoje više nikada neće moći zaboravliti: »Nema stvari koju ne bismo napravili za čovjeka koji je ubio Liberty Walancea!«. Tajna katusova cvijeta Sada bi trebalo, kako to dobri običaji nalažu, esejistički umno završiti ovaj tekst o djelu poglavito realističke fakture, o filmu koji je žanr vesterna demitologizirao, o tvorevini vizionarskih potencijala, o... remek-djelu koje se okitilo tolikim elipsama da nam je uspjelo ’podmetnuti’ raskoš — više filmova u jednom.
Ne, ne i ne! Zadržat ću se tek na eksplikaciji jednoga cvijeta, onoga bodljikava kaktusa iz Fordova filma, koji nadobudni tumači uspoređivahu s mnogo popularnijim i poznatijim ’pupoljkom’ iz Građanina Kanea Orsona Wellesa. Kaktusov cvijet jest cvijet, a pupoljak je tek naznaka za nešto što bi trebalo postati cvijetom; dakako, i kaktusov cvijet mora biti pupoljkom da bi se vinuo do cvijeta... Pa ipak, ako ima nečeg dodirnog između Wellesova nježna pupoljka (čije ime na samrti izgovara nekoć moćni medijski guru Kane) i Fordova bodljikava stvarna cvijeta, onda ga možda ima tek u stalnoj, a ipak uzaludnoj čežnji čovjekovoj prema nečemu silno privlačnom, a magičnom i neobjašnjivom, što mu je uvijek nadohvat ruke i za čim čezne, a ipak mu izmiče, bježi... Dakako, predajući kreposnoj Hallie na dar kaktusov cvijet, šarmer, poštenjačina i jednostavno čovjek od srca Tom Doniphon, poručuje tim darom svojoj dragoj, njezinim roditeljima, svijetu, pa i Ransomu Stoddardu, da se bliži trenutak kada će i pred oltarom izreći svoje nepokolebljivo da i kada će, skrasivši se u toplini bračnoga gnjezdašca, nakon burnih i dramatičnih životnih dionica, pohitati da, u nježnoj suradnji s onom koju obožava, napuči kuću Ericssonovih dječjom galamom. Kako je taj cvijet stigao na pravo mjesto, ali u pogrešno vrijeme (to je onaj glupi trenutak kada je Hallie zatekao u Ranseovu zagrljaju), veliki će Tom — onako dobrohotan i nasmijan, a zbog nova svečarskog odijela izmijenjen do neprepoznatljivosti — ispasti groteskno nespretan i poput kakva klauna upravo tužno smiješan, s ispruženom rukom u kojoj je, umjesto pištolja, bodljikavi kaktusov cvijet! Taj bi Tomov cvijet, koji je Hallie smjestila na istaknuto mjestu u kući, možda tiho trajao i dotrajao da ga nije zamijetio Ranse; diveći se Tomovu daru, Hallie, s dubokim uvjerenjem, izgovara nevinu i sudbonosnu konstataciju kako je kaktusov cvijet nešto najljepše na svijetu. Tada će joj zatečeni Ranse, kojega je dirnula tolika Halliena prostodušnost, postaviti pitanje koje će stubokom izmijeniti djevojčin život. »Jeste li ikada vidjeli ružu?« — pita je Ranse. Dakako, bistra će Hallie — kao predana članica Ranseova aktivističkog tima — lako spoznati da je lijepi kaktusov cvijet tek jedan u tolikom mnoštvu podjednako bajnih, ali da i svijet u cjelini ne počinje i ne završava na opasnim prilazima malom Shinboneu. Kako nas u ovom ’dodatku’ raspravi o čudnovatosti sudbina ljudi različitih profila i htijenja, nakratko povezanih u jednom gradiću s ruba američke civilizacije, i dalje zanimaju spomenuta preskakanja (stručno: elipse), ponajprije ona koja prisno opće s metafizičkim, htjeli bismo nakratko evocirati ono vrijeme nakon prevratničkoga dvoboja, kada se novoutemeljeni par morao odmah okrenuti silovito nadolazećoj budućnosti. No, htjeli bismo znati je li se Hallie — jednom nogom još u Shinboneu, a drugom već u Washingtonu — makar na časak stigla upitati kamo je nestao njezin Tom i zapravo smije li napustiti grad, a da čovjeka koji je toliko za nju i njezinu obitelj učinio i koji joj je još jučer tako mnogo značio, ostavi bez riječi, da se od njega ne oprosti... Ili, ako su je predstojeći događaji (odlaska u prijestonicu) takvom silinom bili zaokupili da je sve ostalo moralo ustuknuti, nije li je usputni pogled na Tomov kaktusov cvijet silovito natjerao da krene u očajničku potragu za čovjekom kojemu se, u međuvremenu, zameo svaki trag? Dakako, bit će da trezvenoj majci Nori, koja je odmah razabrala kakva se životna perspektiva otvara kćeri, nije bilo baš previše teško da, kao prvo, ukloni cvijet i da, potom, svoju Hallie uvjeri kako joj je Božja providnost podarila umna i odvažna pravnog savjetnika Ransoma Stoddarda, kojega, zacijelo, čeka blistava budućnost. Budući da nam nije bilo teško zamisliti što se poslije s Tomom zbivalo, zadaća da odgovorimo na pitanje što je i kako je bilo s Hallie za duga vremena Tomova umiranja, mogla biti bi još lakša. Naime, toliko se toga da iščitati iz njezina izgleda i ponašanja dok sjedi uz mrtva Toma ili u vlaku, pokraj muža. Izrasla je u pravu gradsku damu koja je, na račun svoga temperamenta, prihvatila suzdržanost i odmjerenost kao zadane norme ponašanja svojstvene bogatoj velegradskoj eliti. No, uskoro je morala shvatiti da joj velika kuća ukusno opremljena stilskim pokućstvom, njezina djeca, pa posluga, brojni znaci i poneki prijatelji s kojima, u pravilnim razmacima, ritualno razmjenjuje uštogljene i krajnje dosadne posjete — ne mogu nadomjestiti uvaženoga muža i viđenoga političara Stoddarda, osobu koja je znatan dio svoje goleme energije morala posvetiti svojoj karijeri, zajedničkim od javnosti pozdravljenim naporima da se poradi i na stvarima od općega dobra. Osim toga, Ranse je u okolnostima stalnih žučnih rasprava s političkim neistomišljenicima relativno brzo izgubio svoj šarm i neposrednost koja ga je krasila u šinbonskoj fazi i koja se Hallie toliko bila svidjela; kada bi se, za blagdana, malčice znao i opustiti, podsjetio bi Hallie na negdašnjega sebe, ali tada bi kakav hitan poziv s vrha grubo prekratio iznuđene trenutke intime. Uvijek dražesna, ali sada i ponešto melankolična, dugo se buneći protiv samoće, pa i svojevrsne izoliranosti, Hallie je i sama naposljetku morala rezignirati prepustivši se rutini okamenjenih aristokratskih rituala. U njezinoj kući, uvijek obasutoj cvijećem, nikada nije mogao naći svoje mjesto i poneki kaktusov cvijet. I sada ta smrt. Zar je moguće da je prošlo toliko vremena od ’onda’? Tek što je ugledala uništenu tiskaru Shinbone Stara i onu pokrajnju prostoriju gdje su Ranse i ona održavali obećavajuće edukativne satove, sada grubo ogoljelu i pretvorenu u gradsku mrtvačnicu, gdje su u sramotan sanduk utrpali njezina Toma — odmah je shvatila svu veličinu svoje slijepe sebičnosti. Od toga trenutka s njezina lica neće sići izraz duboke tuge, skrhanosti i postiđenosti. Kako bi i mogao, kada je od dvojice muškaraca njezina života jedan već mrtav i neće moći imati čak ni mali građanski pogreb, a drugi, onim svojim povišenim tonom i gradski oholim ponašanjem gotovo da više i ne podsjeća na negdašnjega sebe. Da, Ransom je, htio-ne htio, pokupio mnogo toga iz sredine visoke politike — izbija to iz ukupnosti njegova samouvjerena nastupa, iz njegove moći da u potpunosti upravlja svojim osjećajima, njegove odvagnute rečenice, suzdržane mimike. Dečki će, dogovoriše se sa senatorom, malčice sjesti i proćaskati u prikladnijem prostoru, a dama će, u društvu s bivšim šerifom, sentimentalno obići mjestašce svoje mladosti. Na Hallienu napomenu da je Shinbone u međuvremenu dobio neke nove građevine, dobri stari znanac, koji se bio u kuhinji Ericssonovih toliko puta omastio, odgovara da se grad njihove mladosti pretvorio u pravu pravcatu pustinju... Dakako, šerif i bez pitanja dobro zna što bi Hallie najradije posjetila; kada stignu do Tomove kuće ili do onoga što je tek ostalo od kuće njezina svojedobnog prijatelja, premda duboko potresena, lako će iz zgarišta Tomova doma iščitati kako je dobrom starom momku bilo kada ju je izgubio i kako su izgledale posljednje postaje njegova života. A onda, divna li čuda: u podnožju ’njezina’ dijela srušene i izgorjele kuće — svježe izrasle pregršti kaktusovih cvjetova! Nijemo će zamoliti tronuta šerifa da ubere ponajljepšeg i najraskošnijeg... Kada, malo kasnije, taj cvijet osvane na kovčegu u kojem leži Tom, učinit će nam se da je to onaj isti davni koji je Tom bio darovao svojoj odabranici... Skriveni duhovi Hallienih flešbekova Možda bi kakvo tankoćutno spisateljsko pero moglo, za Halliena i Ranseova povratka u Washington, dokučiti što se sve zbivalo i kakve su se sve uspomene bljeskovito palile i gasile u Hallienoj pokrenutoj i uznemirenoj intimi za kratka i rušilačkog boravka u malenom i dragom mjestu njezine mladosti. U pokrenutu filmu uspomena nepoznato Nešto pristiglo iz zagušenih dubina podsvijesti najvišom autonomnom voljom i za svoj račun gradi i uspostavlja neki novi poredak stvari i događaja što su su se dugi niz godina uspješno opirali činu suočenja. Poredak koji je oduvijek tiho trajao, da bi se, naglo oslobođen dugogodišnjega prisilna uzništva, netaknutom raskošnom puninom iznova objavio. Poznati Netko, odveć poznati Netko, sada je opet pokraj nje, ništa manje opipljiv i stvaran nego što je nekoć bio, jednako bučan i nasmijan kakva ga je oduvijek poznavala, a opet na samo njemu neponovljivo svojstven način duboko osjećajan i plemenit, kakav je stvarno do kraja ostao. Ranse, koji možda nešto sluti, pita svoju Hallie tko je na Tomov kovčeg stavio kaktusov cvijet; supruga mu, posve smireno, odgovara, da je ona to učinila. Vremešni Ranse možda tek u tom tenutku shvaća narav, dugovječnost i neuništivost ljepote cvijeta Halliene mladosti. A Hallie sada zna zašto je baš taj cvijet, dozvan iz dugogodišnjega zaborava i postavljen uz mrtva Toma, uistinu najljepši cvijet među cvjetovima i zašto će zauvijek ostati — ukletim cvijetom njezina života.
 Pregled ostalih članaka u ovom broju...
|
 |
|
 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
