Tomislav Brčić: Fenomen i kultura kinoklubova šezdesetih godina i utjecaj novih tendencija na festival GEFF

Osnove povijesti amaterskoga filma u Kraljevini Jugoslaviji

Razvoj amaterskoga filma prije 1940. u Zagrebu

Zahvaljujući izumu braće Lumière, Frank S. Mottershaw je 1904. snimio najstariji filmski dokument koji je konzerviran u Hrvatskoj kinoteci, a to je dokumentarni film Šibenska luka, gdje filmska kamera na panoramski način snima svu ljepotu te prelijepe luke Jadrana. Dokumentarna vrijednost izražena je na sporom, mirnom i preciznom panoramskom prikazu luke, što je ujedno i rijedak slučaj u tom razdoblju povijesti amaterskoga filma.

U prvom razdoblju razvoja amaterske kinematografije visoka buržoazija zauzimala je ključnu ulogu u kinoamaterizmu, jer je raspolagala novcem za tu luksuznu zanimaciju, a mogla je pokrenuti prikupljanje donacija i članarina za kinoklub. Tako je bilo i s ostalim umjetničkim djelatnostima na hrvatskom teritoriju. Većinu njih pratile su amaterske asocijacije, koje su poticale veliko zanimanje za kazalište, slikarstvo i fotografiju. Iznad svega važan je didaktičan aspekt i propaganda okupljanja, kao i pokušaji da se različiti aspekti umjetnosti približe građanima na lokalnoj razini plakatima, pozivnicama, katalozima izložaba i filmskim programima. Amaterske družine pomogle su u otvaranju puta ka državnim ustanovama koji su poslije prerasle u fakultete i škole. Prvo je kino 1906. otvoreno u Zagrebu u Gajevoj ulici br. 1. U Splitu kino otvara Josip Karaman 1910, a odmah potom, 1911, u Zagrebu svoje kino otvara i Josip Halla. U tim kinima počinju se prikazivati žurnali s novijim lokalnim događajima.

Uporaba uske vrpce 9,5 mm

Sama kinoamaterska produkcija postaje pristupačnija kinoamaterima 1921. s izumom kamere sa uskom 9,5mm vrpcom. Maksimilijan Paspa imao je model Pathebaby kojom snima svoju djecu, pa tako utemeljuje i prvi žanr kod nas koji se naziva ’obiteljski film’. Njegov prvi amaterski film je Plitvička jezera iz 1921. s kojim osvaja Drugu nagradu za amaterski film u Amsterdamu 1932. Iste godine započinju i prve otvorene projekcije kratkometražnih filmova u Jeronimskoj palači na Trgu Kralja Tomislava u Zagrebu.

Osnivanje Kinosekcije u Zagrebu

Oktavijan Miletić, 1935.

U sjedištu Fotokluba Zagreb osniva se 1928. Kinosekcija, koja se smatra prvom organiziranom skupinom kinoamatera na teritoriju Kraljevine SHS. Kinosekcija, a potom i Kinoklub Zagreb, imali su veliku ulogu kao odjeli za razvoj filma i filmske kulture unutar kasnije osnovane Akademije za kazališnu umjetnost. Prije osnivanja Akademije samo je kinoklub zainteresiranim građanima mogao ponuditi temeljna teorijska i praktična znanja o filmu. Najistaknutijim i najradišnijim članovima te sekcije smatraju se Oktavijan Miletić i Maksimilijan Paspa, veliki entuzijasti koji zajedno s drugim članovima kao što su Tošo Dabac, Ljudevit Griesbach, August Dekaris i Milivoj Kučić organiziraju sastanke svakih petnaest dana, na kojima razmjenjuju prijateljske kritike vlastitih filmova i izabiru sljedeće projekte. Ti rani filmovi, uglavnom kratkometražni, bili su različiti dokumentarci s putovanja, snimke sokolskih sletova, obiteljski filmovi, a potom snimaju kriminalističke filmove i filmove žanra komedije. Svi su snimljeni na crno-bijeloj 9,5 mm vrpci, bez zvuka i s glazbenom pratnjom koja slijedi ritam filma. Ta filmska vrpca bila je pristupačnija cijenom, a i lakše se distribuirala. Važniji obiteljski filmovi bili su Paspini Na plavom Jadranu (1932), Roditelji (1929) i Autom kroz Dolomite (1930) te igrani filmovi Šešir (1937) i Faust (1935), koje je režirao Oktavijan Miletić.

Prva priznanja i osnivanje Kinokluba Zagreb

Poslovi konzula Dorgena, O. Miletić, 1933.

Film Oktavijana Miletića Skandal konzula Dorgena (1933) osvaja u Parizu drugu nagradu u kategoriji filma sa scenarijem, iste godine kada je proizveden, što je dokaz o praćenju suvremenih tendencija u ovdašnjim amaterskim krugovima. Putem obrazovnih tečajeva regrutiraju se novi članovi, dok stručnjaci poput Paspe i Miletića primaju profesionalne ponude za rad na reklamama i u profesionalnim uvjetima. Ni slaba tehnička opremljenost nije ih sprečavala da snime vrlo dotjerane i pomno razrađene filmove. U tom razdoblju bilo je teško razlikovati profesionalizam od amaterizma.

Edukacija ljudi prema filmskom jeziku ostaje teška i složena zadaća, zbog nepostojanja kulturne politike koju bi podupirale državne ustanove. Ostvariti karijeru općenito je teško na polju kinematografije i danas. Svi poslijeratni filmski tehničari prošli su određeno razdoblje rada i u samu Kinoklubu, koji je tako postao epicentar filmske kulture u Hrvatskoj i šire. U Barceloni se 1935. održava Međunarodni kongres kinoamatera na kojem, pored Španjolske, sudjeluju Francuska, Njemačka, Čehoslovačka, Nizozemska, Švicarska, Belgija, Sjedinjenje Države, Kanada, Japan i članovi Kinosekcije Fotokluba Zagreb kao predstavnici Kraljevine Jugoslavije. U studenom se otvara Sveslavenski konkurs za film u Zagrebu, na kojem pobjeđuje film Nocturno (1935) Oktavijana Miletića. Iste godine održava se osnivačka skupština samostalnoga Kluba kinoamatera Zagreb (budućega Kinokluba Zagreb, op. ur.), a time završava prvo razdoblje organiziranoga kinoamaterstva u Hrvatskoj. U Parizu se 1937. osniva Međunarodno udruženje filmskih amatera — UNICA, koja tada udružuje osamnaest zemalja, a jedan od osnivača bio je i Kinoklub Zagreb.

Aktivnost kinoamatera tijekom Drugoga svjetskog rata

Kinoklub Zagreb odlučio se povezati s ostalim kinoamaterskim organizacijama u svijetu. Posebno se isticala suradnja s klubom Pathe iz Praga, bečkim Klubom kinoamatera, berlinskim Savezom filmskih amatera i s kinoamaterima iz Francuske i Mađarske. Osim na natječaju UNICA-e, Kinoklub Zagreb sudjelovao je i na drugim amaterskim priredbama. Tako su 1936. filmovi Kinokluba Zagreb obilazili Austriju, Njemačku, Čehoslovačku i Dansku. Novinske recenzije bile su vrlo pozitivne. Dok su članovi ostvarivali dobre kontakte prije Drugoga svjetskog rata, na domaćem teritoriju u to doba nije bilo gotovo nikakvih kinoamaterskih manifestacija. Sam Kinoklub Zagreb ne posjeduje službene podatke o svojoj filmskoj aktivnosti tijekom Drugoga svjetskog rata, dok od članova kluba dolazi potvrda da su realizirana trideset tri filma i autori ih smatraju dijelom produkcije Kinokluba. Još 1943. u Zagrebu gostuje UNICA, ali u to doba podijeljena i nepriznata od Svjetske organizacije. Sudionice su bile Njemačka, Italija, Mađarska, Belgija, Švedska, Švicarska i Hrvatska.

Počeci kinematografske kulture u Beogradu

Kinematografska kultura u Srbiji prošla je tri temeljna razdoblja. Prvo je između dva svjetska rata; drugo od 1945. do šezdesetih godina, a treće od šezdesetih do danas. Svi moderni umjetnički pravci na početku dvadesetoga stoljeća bili su prisutni i u srpskoj kulturi. Ta je kultura izrodila i svoje autohtone pokrete, kao što je zenitizam, a dio avangardne srpske umjetnosti povezan je s idejama futurizma i konstruktivizma koje su obilježile časopis Zenit, osnovan 1922. godine.

U trenutku ekspanzije kinematografske kulture na prostoru Srbije, koji je obilježen tradicionalizmom i filozofijom ’palanke’, nastao je veliki kulturni i građanski šok. Kao što kaže Boško Tokin, jedan od prvih filmskih estetičara u Srbiji: »Godine 1920. bila je potrebna hrabrost da bi se sineast uopće shvatio i bio prihvaćen kao propagator filma«. Tokin je ujedno napisao prve kritike i teorije o filmu, navodeći fotogeničnost, svjetlo i pokret kao izražajna sredstva kinematografske subjektivizacije. Teoretičar Tokin ističe niz filmskih postupaka koji su povezani s avangardom: »S pomoću različitih metoda uveličavanja, dekupaža, stavljajući pet ili više motiva u jedan kadar može se odmah dati slika onoga što se događa nama.« Njegove teorije nisu, nažalost, realizirane u praksi među beogradskim amaterima, a ponovno otkrivene nakon pedeset godina ostaju vrijedan dokument o filmskoj umjetnosti na teritoriju Srbije.

Prva skupina kinoamatera u Beogradu

U proljeće 1924. osnovan je Klub sineasta u Beogradu, koji odmah uspijeva okupiti tristo članova. Prvi film nije imao karakter eksperimenta ili avangardnih obilježja. Boško Tokin i filmski kritičar Dragan Aleksić pokušavaju realizirati komediju u burlesknom stilu, ali bez rezultata. Aleksić piše o tom razdoblju i filmskim entuzijastima: »Amater ima entuzijazam i malo tehnike, to je slika amaterske scene u Beogradu, čisto zadovoljstvo i neznanje.« A ta definicija vrijedi i danas. Član Kluba sineasta bio je i Slavko Vorkapić, koji poslije odlazi u Sjedinjene Države te postaje veliki teoretičar i filmski estetičar. Radio je kao stručnjak za montažu u studijima Metro-Goldwyn-Mayer. Njegovim putem poslije je krenuo i današnji američki teoretičar filma Vlada Petrić, koji o eksperimentalnom filmu kaže: »Danas avangardni filmovi imaju daleko više značaja po onome što su značili za razvoj sedme umjetnosti, nego po onome što sami sebi predstavljaju.« Što znači da je eksperimentalni film, razvijajući se autonomno izvan komercijalnoga područja sedme umjetnosti, polako uspio ući u jezgru profesionalnoga filma. Avangarda i eksperimentalne ideje unaprijedile su profesionalnu kinematografiju. Nedostatak ideja nagnao je profesionalce da traže rješenja izvan komercijalnog sustava. Kako se novi izumi, poput zvuka, nisu odmah mogli primjenjivati, profesionalna kinematografija poseže za rješenjima koja pronalazi u eksperimentalnom filmu. Tako i izvorna ideja koja podupire nezavisan i originalan stav, distribuirana na komercijalan način, nalazi svoje mjesto u masovnoj produkciji.

Tomislav Brčić