Medijska kultura u nastavi

KAKO PET KUMI OŽIVJETI U SEDAM DANA?

Napraviti pravi crtani film? Činilo se to stvarno teškim zadatkom za raznorodnu skupinu polaznika radionice za animirani film, nastavnike hrvatskog, likovnog, tehničkog, učitelje,
članove kinoklubova …koji su se toga utorka ujutro okupili u radionici. Oni iz početničke skupine zbunjeno su pogledavali crtaće stolove, računala, kameru i ostale tehničke krasote, a oni napredni, tek s blagom neizvjesnošću, zauzimali svoja mjesta pucketajući prstima i loveći olovku…svi s nestrpljenjem čekajući prvi zadatak.

TRAGAJUĆI ZA IDEJOM

Da, prvo je trebalo pronaći, uhvatiti i pripitomiti ideju, ali jednom kad je led probijen, uz malu pomoć voditelja Ede Lukmana, polaznike više ništa nije moglo zaustaviti, ideje su nicale kao gljive oko trakošćanskoga dvorca, jedna zanimljivija od druge. Pobjedu je odnijela ideja da se pjesma Pet je kumi skupine Cinkuši pretoči u crtani film. Logično je zato bilo prvo nekoliko puta preslušati pjesmu, što je neizmjerno razgalilo polaznike i označilo stvarno dobar kraj prvoga radnog dana. Mogli smo se baciti na razradu ideje, pisanje priče i za tren su u našim mislima oživjele kumice iz pjesme u borbi sa svojim muževima, padovima, vrčevima vina, i crtani film se već počeo vrtjeti u našim glavama.

CRTANJE, CRTANJE I SAMO CRTANJE

Ali kako to nacrtati…pitali smo se dok smo zurili u flomastere, olovke, filir papir, štiftove i ostale egzotične stvarčice. Zaključili smo da je najbolje biti izrazito profesionalan: za početak održali smo natjecanje u crtanju kumica, odabrali najuspjeliji crtež, a njegova autorica postala je glavni crtač. Odabrali smo crtača pozadina, animatore, počeli razgovarati o snimanju, predlošcima, temeljnim kadrovima za animaciju, redoslijedu animiranja, ekstremima i fazama….Gotovo da smo se osjećali kao majstori animacije dok smo se bacali na crtanje, crtanje, crtanje…Uskoro ste se mogli uhvatiti kako automatski i potpuno očarani brzate u radionicu, obično "radim u bilo koje vrijeme, osim u vrijeme objeda", a osjećaj cjelodnevnoga radnog napora postupno je zamjenjivalo zadovoljstvo onim što nastaje na papiru, pod budnim okom voditelja, uvijek spremna da savjetom ili potezom olovke potakne posustala crtača na još veću ustrajnost i preciznost, studij pokreta, jer ipak, sve je to čista geometrija, zar ne?

SUSRET S RAČUNALOM ČUDOVIŠTEM
(KAKO GA PREŽIVJETI I BRZO ZAVOLJETI)

Voditeljeva asistentica Jasminka Bijelić mogla se često vidjeti u povjerljivim malim razgovorima s polaznicima nagnutim nad svoje crteže ili bi priskakala u pomoć kad bi kakav računalni program zarežao na užasnuta polaznika, nevična i potpuno nepripremljena na ćudljivost računala. Svaki crtež, ubačen i obrađen u računalu, umnožen u komadić filma, odgledan je sa znatiželjom i zanimanjem. Nerijetko se događalo da polaznici dobiju ozbiljan napadaj radišnosti i entuzijazma i ostanu u radionici do duboko u noć, kao da vrijeme stoji, dok slika oživljuje i teče sljedeći kadar crtanog filma, a vama se čini da računalo čudovište sada zadovoljno prede kao mačić. Konačno nas je zahvatila groznica animacije pa smo i za vrijeme objeda razgovarali o našim kumicama, mužikašima i kako jednu spasiti od blata, drugu izliječiti od ljubavnih jada, a treću izvući ispod stola. Svoje smo sobe rijetko viđali, a i zašto bismo, kada smo se izvrsno zabavljali i onda kada nismo radili.
ZAŠTO PREMIJERA I NIJE TAKO VAŽNA?

Uslijedilo je slaganje kadrova u montaži, ozvučenje filma, konačna dorada, još koje poboljšanje i…naš je film bio gotov, a pretpremijera priređena u noći s ponedjeljka na utorak. Osjećaj zadovoljstva koji nas je obuzeo kad je radionicom odjeknuo posljednji takt pjesme i posljednja sekunda crtanoga filma neizmjeran je: znali smo, sutra, na predstavljanju radova, premijera i neće biti tako važna, osim za slušanje aplauza.
Može li radionica biti bolja? Možda opremljenija (brojem računala i sl.), a najbolje ljude, voditelje, već ima.

Sanja Vranković