Povodi

HRVATSKI EKSPERIMENT I VIDEO U BEOGRADU

Za predstavljanje recentnog hrvatskog eksperimentalnog filma i videa u Beogradu početkom travnja,, u okviru Festivala kratkometražnog filma, izbor je sastavio dr. Hrvoje Turković, kao i tekst koji prati sedam ostvarenja na njihovo prvo prikazivanje u Jugo

Devedesete, možda baš zbog okolnih nesreća, a možda i mimo njih, u Hrvatskoj su bile godine neobičnog opstanka, kvalitetnog oživljavanja i širenja filmskog eksperimentalizma, sada srođenog s ekspanzivnom video umjetnošću, tom novom tehnološkom varijantom starog movie-a. Na amaterskim revijama među nagrađenima redovito su dominirali eskperimentalisti, i to nešto oni iz osamdesetih, ali uz priličan priljev novih imena. Novo utemeljeni Dani hrvatskog filma (1992, u Zagrebu), danas pandan beogradskom festivalu kratkog metra, dobili su legitimnu i neovisno ocjenjivanu kategoriju eksperimentalnog filma (uračunavši i video), na koju je bilo stalnih i dobrih prijava radova. Što na filmskim festivalima, što u sklopu Zagrebačkog salona (likovne umjetnosti) i galerijskih izložbi – sve su se više javljali novi likovnjaci sa svojim video-djelima, bilo autonomnim bilo uklopljenim u instalacije. U drugoj polovici devdesetih Ivan Ladislav Galeta osnivač je 'medijskog smjera' na Likovnoj akademiji u Zagrebu, gdje podučava eksperimentalni film i eksperimentalnu animaciju, a u Splitskoj Umjetničkoj akademiji Vlado Zrnić i Dan Oki osnivaju odjel za video umjetnost i tamo se do danas javilo trinaestak imena zavidne različitosti i osobne vrijednosti. Godine 1996. Branko Karabatić pokrenuo je splitski Festival novog filma i videa, oživljavanje, ali sada internacionalno, starog Sabora alternativnog filma. A od 2000. i Ministarstvo kulture u okviru svojeg subvencijskog programa za filmske djelatnosti uvodi i službenu kategoriju 'alternativnog' (eksperimentalnog) filma, te se danas to opredjeljenje programski sufinancira. Kako bi rekao Hašek, 'nakotilo se' eksperimentalista, te danas aktivno djeluje njih četrdesetak vrijednih isticanja, s postojanim prilivom novih imena.

Slika – ovako predočena – izgleda idealnom, ali nije. Scena je još uvijek prilično rasuta. Poneki djeluju kinoklubski (npr. u sklopu najplodnijeg kluba Autorski filmski studio, Zagreb), mnogi individualno. Nema standardnog mjesta prikazivanja video djela, osim Revija i festivala, nego se stvari organiziraju prigodno i neredovito, a i nema nekog artikuliranog proizvodnog centra za eksperimentalni film i umjetnički video, iako Hrvatski filmski savez (svojedobni Kino savez) – organizator ove Beogradske prezentacije – posljednje dvije godina pokazuje takvo profiliranje. Mnogi se autori financiraju sami, koriste svoju ili prijateljevu tehnologiju, tek prigodno posegnuvši za (besplatnim) tehničkim i stručnim uslugama kojeg kluba ili Hrvatskog filmskog saveza. Međutim, na ovome polju 'nesređenost' i nužda da se snalaziš kako znaš, nije zlo. Ta sve ovo opisano odvijalo se spontano-nasimičnim, međusobno jedva čime vezanim (osim ponekim autorima), ali čudno koincidentnim - potezima.

Izbor ovdje predočen osobit je utoliko što sam prednost dao novijim i najnovijim radovima uglavnom čuvenih starijih autora: Tomislava Gotovca, Dalibora Martinisa, Gorana Trbuljaka, Ivana Ladislava Galete i Zdravka Mustaća. Vjerujem da će stari njihovi poznavatelji biti radoznali vidjeti što danas rade, a mlađi dobiti bar neki uvid u profil rada imena koja se motaju po strukovnoj literaturi. Od obilja novih imena uključio sam, žalibože, samo dva: Simona Borojevića Naratha, nekad 'maketarski' zaigranog, a danas čarobnjaka kompjutorskih fantazmagoričnih filmova i svježe 'istrčalog' autora sklonog video-autoperformansima – Marijana Crtalića.

Zagreb, 13. II. 2001.

1. Simon Bogojević Narath: Untitled, 1992.
2. Goran Trbuljak: L'Air du Large, 1995.
3. Tomislav Gotovac: Glenn Miller 2000, 2000.
4. Zdravko Mustać: Nigredo, 2000.
5. Dalibor Martinis: Parken Verboten, 2001.
6. Ivan Ladislav Galeta: EndArt 2, 2001.
7. Marijan Crtalić: Ronjenje, 2001.

Hrvoje Turković