Nove knjige

Zagrebačka škola crtića u inozemnoj monografiji

Animaton Art, ur. Jerry Beck, Flame Tree Publishing, London, 2004.

Monografski pregledi svjetske animacije inozemnih izdavača nezaobilazno posvećuju barem nekoliko stranica fenomenu hrvatske animacije i zagrebačke škole crtanoga filma. U tome nije iznimka ni Animation Art u izdanju britanskog nakladnika Flame Tree Publishing, atraktivno ilustrirana publikacija objavljena 2004, koja ukratko sažima povijest svjetske animacije, ’od olovke do piksela’, a posebnu pozornost posvećuje suvremenim fenomenima kao što su japanske anime i računalno stvorene animacije u studiju Pixar.

Hrvatska animacija prati se tekstom i slikom u nekoliko monografskih poglavlja, počevši od poslijeratnoga razdoblja (1945-1949) do početka krize u 1980-ima i konačnog zamiranja proizvodnje u glavnoj produkcijskoj kući Zagreb film tijekom 1990-ih. Prapočeci zagrebačke animacije lociraju se u predratnom razdoblju i crtanim reklamama koje su na tlu Hrvatske izrađivali imigranti iz drugih europskih zemalja, a njezina pojava i procvat stavlja u politički kontekst titovske Jugoslavije kao zemlje koja se distancirala od istočnoga komunističkog bloka. Posebna se pozornost poklanja Fadilu Hadžiću kao animacijskom pioniru zaslužnu za okupljanje prve skupine animatora oko prvog animacijskog studija Duga film, te njegovim suradnicima Walteru Neugebaueru i Dušanu Vukotiću. Kao rano zamjetljive posebnosti zagrebačke škole autori teksta navode odmak od ’realističkih’ diznijevskih standarda i sklonost reduciranoj animaciji (u Vukotićevim, Grgićevim i Marksovim djelima).

Drugo poglavlje hrvatske animacije počinje preusmjerenjem animatora prema novom producentu Zagreb filmu u razdoblju 1956-1960, nakon što je Duga film počeo gubiti financijsku potporu države. Studio koji je dotad proizvodio isključivo dokumentarce započeo je sa sustavnom proizvodnjom animiranoga filma, iz koje je konačno nastala priča o zagrebačkoj školi crtića. Spremnost umjetnika okupljenih oko Zagreb filma da se izmjenjuju u ulogama scenarista, crtača, animatora i redatelja, stvorila je, kako se kaže u tekstu, crtiće prepoznatljivih crteža, prizvuka i poruka, koji su u nadolazećim godinama osvojili nekoliko stotina međunarodnih nagrada, uključujući i Oscara Vukovićevu Surogatu (1962).

Zagreb film u svojem zlatnom dobu, koje traje do početka 1970-ih, jedan je od čimbenika svjetske animacijske ’eksplozije’, kojom se bavi osmo poglavlje monografije. U žarištu su autori poput Zaninovića, Štaltera i Dragića, tvorci ’međunarodnih hitova’ u 1970-im i 1980-im godinama, Gašparović (Satiemania, 1978), Zimonić (Album, 1983) i Joško Marušić (Neboder, 1981), a posebni pasusi posvećeni su Borivoju Dovnikoviću Bordu, kao majstoru geg-crtića, i opusu Zlatka Grgića.

Utvrdivši da se već u 1980-ima u zagrebačkim studijima osjeća stvaralačka i produkcijska kriza, priču o zagrebačkoj školi monografija završava s tranzicijskim 1990-ima, kada je gotovo potpuno zamrla proizvodnja u Zagreb filmu, dok je status kuće u novoj državi ostao nedefiniran.

Iako pobire uglavnom opća mjesta iz povijesti hrvatske animacije, ova monografija stranome čitaocu ipak daje sažet i instruktivan pogled na jednu od najbitnijih sastavnica suvremene hrvatske kulture.

Diana Nenadić