37. Revija hrvatskog filmskog i video stvaralaštva, Đurđevac
Eksperiment s gledateljevim strpljenjem
Kao dobar uvod za ovaj tekst posvećen odgledanoj produkciji
radova, pa tako i onih koje su njihovi autori odredili kao
»eksperimentalne«, pristiglih na ovogodišnju 37. reviju
hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva poslužit će rečenica
eminentnog američkog teoretičara eksperimentalnoga filma
Freda Campera, koja glasi:
...Netko je, ne mogu se sjetiti tko (volio bih misliti da
je to bio Peter Kubelka, ali nisam siguran), rekao o eksperimentalnom
nešto poput: »Napravio sam mnogo eksperimenata u procesu
snimanja filma. Sve sam ih ostavio u svojoj prostoriji za
montažu. No, ono što ste vidjeli nije eksperiment, nego
dovršeno djelo.«
|
Uspjeliji eksperiment: Machiner
Land |
Čest nesporazum i uobičajena tema za raspravu među autorima,
teoretičarima (kritičarima!) i ostalim zainteresiranim stranama
pokušaj je definiranja onoga što se podrazumijeva pod terminom
»eksperimentalni« film/video. Bez ambicija da dajem prinos
vječnoj raspravi, koju ipak prepuštam zainteresiranijima
od sebe (pišem kao autor/umjetnik koji proizvodi autorski
kratki film, a ne kao teoretičar/kritičar) smatram da je,
a pogotovo za svrhu ovog teksta, najkorisnija jednostavna
i naglašeno općenita eliminacija, odnosno otklanjanje filmskih
vrsta koje zasigurno nisu »eksperimentalni« film/video:
1. igrani narativni film (koji uključuje jezične (mizanscenske,
snimateljske i montažne postupke karakteristične za film
koji se naslanja na konvenciju glume — kazališta ili književnosti
i koji se produkcijski oslanja na zakone tržišta, odnosno
profita);
2. reklama — zbog svog utilitarnog, odnosno interesnog karaktera
— toga što joj je isključiva svrha prodati neki proizvod;
3. glazbeni videospot, koji unatoč deklarativnim »autorskim«
aspiracijama, ipak ostaje u domeni oglašivačke kampanje
glazbenoga projekta;
4. dokumentarni film, koji zbog pseudoautentičnoga karaktera
egzistira kao »propaganda« određenog svjetonazora (ne zaboravimo
da je montažni postupak onaj koji presudno usmjerava film,
a postoji unutar svakoga dokumentarnog filma) i gdje je
jezično zastranjenje (eksperiment?) više nego riskantna
situacija;
5. animirani film, koji je ponajprije tehnološka a ne isključivo
umjetnička ili estetska odrednica. (Primjer: lik Golluma
iz Jacksonova Gospodara prstenova.)
Navedeni niz ne treba shvatiti dogmatski. On ne niječe vrsnoću
ni igranom, ni dokumentarnom, ni animiranom filmu, kao ni
reklami ili glazbenom videospotu, nego želi potaknuti na
razmatranje o razlikovnosti filmskih/video oblika i inicirati
introspekciju domaćih autora o tome kakav zapravo film proizvode.
No ipak postoje iznimke od navedenog niza, odnosno žanrovski
ekscesi (koji se, srećom, katkad i dogode, ali očito rijetko),
koji samo potvrđuju iznesenu tezu.
Ono što je sržno, rekao bih i najvažnije, za upuštanje u
eksperiment u filmu/videu, jest osobni, intiman, autorski
razlog za izraženi zahvat/pristup filmu, odnosno dosljedna
artikulacija stanovitog autorskog stajališta u slici i zvuku.
U video/filmskom »eksperimentu« autorovo putovanje u nepoznato
uvijek znači veliki rizik, usporediv s Kolumbovim putovanjem
— ne zaboravimo kako je većina njegove posade ozbiljno razmatrala
mogućnost propadanja u bezdan na rubu svijeta.
Velikim dijelom filmova prijavljenih na ovogodišnju reviju,
čiji su autori, ne misleći dvaput, prijavljivali radove
pod krinkom »eksperimentalnog«, zaista se dogodilo propadanje
u bezdan besmisla, loše izvedbe, pretencioznosti i ponekad
iritantnoga podcjenjivanja publike. S druge strane, našlo
se i nekoliko neočekivano kvalitetnih radova, koji uvelike
nadilaze podjelu na »amatersku« i »profesionalnu« produkciju
— sretan ishod »rizična« ponašanja!
Simon Bogojević Narath
|