37. Revija hrvatskog filmskog i video stvaralaštva, Đurđevac

Bunarenja po Hripku, Jakupecu i Bukovcu

Prevladavajuće eskapistički ton 37. revije hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva imao je, u svom pasatističkom odvjetku, i nekoliko naslova što se, strukturalno, temelje na dokumentarističkom materijalu nastalu višekratnim snimanjima — u različitim razdobljima — uvijek iste osobe ili skupine ljudi, a sada završno oblikovanima najnovijim (posljednjim?) snimkama.
Riječ je o dokumentarcima: Moja generacija Ivice Hripka, Ne živi čovjek samo od kruha Zdravka Jakupeca i Dani slave Milana Bukovca.
Prvi filmski zapis što se pojavljuje u Hripkovu filmu načinjen je prije punih pola stoljeća; tada je tek novopečeni snimatelj bio zabilježio nekoliko eksterijera u slikovitoj okolici Ogulina. Zapravo, od tog trenutka pa do naših dana marni je filmaš ’ispucao’ na tisuće metara filmske vrpce, a u novije vrijeme i elektroničke, ali razlozi njegova nedavna posezanja u, vjerujem, prebogati vlastiti arhiv nisu vođeni tek običnom radoznalošću da se utvrdi čega sve tu ima i kako danas izgledaju neki kadrovi koji su nastali u osobitim okolnostima, nego da bi se, iz raznovrsna izobilja, izdvojio materijal koji je Hripko desetljećima planski snimao na ’zadanu temu’; riječ je o događaju obilježavanja godišnjice mature njegova ogulinskog razreda što se na istom mjestu i u ’elastičnim’ vremenskim intervalima uvijek iznova ponavlja.

Ivica Hripko: Moja generacija

Sam se ritual okupljanja — svjedoče Hripkovi kadrovi — odvija po ’zadanu’ receptu; okupljanje razreda počne na ulici, ispred ulaza u školu; već vremešni ljudi, koji su svojedobno godinama dijelili isti razred, pristižu sa svih strana, srdačno se pozdravljaju, izmjenjuju kratke primjedbe; dakako, ti se susreti međusobno razlikuju tek u ’sitnim’ ali jasnim nijansama ponešto izmijenjenih, sve starijih njihovih vanjština. Poslije se penju stubama, ulaze u razred, uzbuđeno debatiraju, sjedaju u klupe... Na tu će ’nastavu’ otpočetu prozivkom, kao i nekoć, uvijek netko zakasniti — onda koju minutu, sat ili cjelodnevnu nastavu, sada — zauvijek. Njima će se darovati ona tugaljiva ’krnja’ minuta šutnje...
Rado ću priznati da me obećavajući početak filma Moja generacija, poglavito utemeljen na gore spomenutu ’reminiscenscijskom’ materijalu, bio zainteresirao, a onda, bogme, i ’zgrabio’ kada sam ugledao osobit komadić prastara ’izgrebana’ filmskog materijala — nalik onim smećkastim fotografijama iz prašnjavih albuma s kojih u nas bulje fotografski ukočene lijepo odjevene prilike — materijala na kojem su se Hripkovi školske kolege — sada stali sablasno pomicati i kretati. Djelovalo je to kao da se uistinu pred nama djelić vremena oteo iz albuma i čudesno nakratko zaživio...
Zašto Hripkov film s tim njegovim fino započetim ’bunarenjem’ nije i sam dokraja zaživio? Autor je onom svojom (razumljivom) ponesenošću zavičajem, a napose gradom Ogulinom, koji je »tako lijep da ljepši ne može biti«, razasuo prelijepu ’arhivsku’ građu koju je tako marno sam stvarao i ljubomorno čuvao; umjesto da se maksimalno usredotoči na začudnu priču o redovitim ritualnim okupljanjima koji se — kada je riječ o školskome dijelu fešte — završavaju uvijek na identičan način tako što će se neki odvažni posjednik kvalitetnoga fotoaparata ispentrati na uvijek istu najvišu dvorišnu ’kotu’ i okinuti, Hripko je — mišljenja sam — podlegao nostalgičnu zovu lokalpatriotizma (prihvativši se poučne razine obrazovnoga filma) i ispustio odličnu priliku da čin okupljanja završi nadahnutim završnim pronicanjem rečene ritualnosti koja — kušajući na trenutak vratiti vrijeme — zapravo svjedoči o njegovu nezaustavljivu protjecanju iskazanu skokovitim svojstvima stilske figure poznate pod nazivom elipsa.
Da je autor imao više vjere u svoj materijal (prošlosti), a bilo je mnogo razloga da je u izobilju ima, zasigurno bi nas poštedio i prekomjerne blagoglagoljivosti koja je nekom Hripku prošlosti, Hripku uvjerenu u sugestivnu snagu slikovne građr, odmogla.
Dojmljivom arhivskom građom nes/p/retno se p/r/oigrao i Zdravko Jakupec u tvorevini Ne živi čovjek samo od kruha, dugoj 39 min i 20 sek. Bio se prihvatio lijepe i zahtjevne zadaće evociranja životnoga puta velikog pitomačkog snimatelja, filmskog pedagoga i utemeljitelja znamenite filmske manifestacije FEDAF — Mirka Lauša. I kao u Hripkovu slučaju, i ovdje početak plijeni finim usporedbama dvaju vremena iz života Pitomače, što je i bila postala nadaleko poznatom upravo po uspjesima kinokluba Slavica. Uvijek smo, pa i u slučaju Jakupecova dokumentarca, osupnuti kada se iz nekog dobro pogođenog, možda nadahnuta pretapanja naoko ’bogečkog’, a zapravo sugestivnog crno-bijelog filmskog materijala prošlosti mirakulozno — na istom mjestu — iznjedri definirani urbanitet.
Tu ćemo, pokraj obveznog službeno-ritualnoga znamenja indoktrinirana vremena (štafete, smotre, povorke, govori...), zateći i sitne znakovite detalje potisnuta duha minula vremena što su izmaknuli ’kontroli’. A netko će u gradskim mimohodima dječice odjevene u slikovite primjerke iz životinjskog ili biljnog carstva uočiti već blago prepoznatljive naznake budućih fizionomija, kao što se to dogodilo i članici žirija ovogodišnje Revije, poznatoj pjesnikinji Božici Jelušić, koja, na pojavu minijaturna vlastita izdanja na ekranu, nije mogla, a da ne ispusti prodorni krik upozorenja.
U simpatičnu uvodnom dijelu filma osobito je dragocjen detalj, sretno sačuvan na filmskoj vrpci. Premda su filmovi darovite djece pitomačkoga kinokluba visokokvalitetnim ostvarenjima postizala svake pažnje vrijedne uspjehe, što na domaćoj što na međunarodnoj festivalskoj sceni (o čemu svjedoče mnogobrojne nagrade u vitrinama kluba, osobito za dokumentarac Mlin), jedan se kolosalni uspjeh — onaj u Beogradu gdje su klinci iz Slavice bili pokupili baš sve najvrednije nagrade — stanovnika Pitomače osobito duboko dojmio; svoje su male ’heroje’ na postaji dočekali s jednakim oduševljenjem i, s obzirom na broj stanovnika, podjednako ’masovno’ kao što će, toliko godina poslije, Splićani dočekati pobjednika Wimbledona — Gorana Ivaniševića.

Zdravko Jakupec: Ne živi čovjek samo od kruha

Nažalost, Jukupec će dobro zamišljen ’dvojni portret’ — kluba i njegova utemeljitelja Mirka Lauša — ubrzo degradirati dvostrukim premašajem; valjda u želji da ponudi i efektnu alternativnu priču o zvjezdanim uspjesima kluba i njezina utemeljitelja eksplikativnom smotrom nagrada znatne međunarodne težine, nesmotreno će ’odrediti’ upravo protagonista svoje priče, Mirka Lauša, da sam objašnjava ne samo nagrade što pripadoše mladim umjetnicima nego i one brojne kojima se i sam bio okitio. Trećim će pak ’stavkom’ dokraja umrtviti film: bio je napenalio Lauševa prijatelja Krunu Hajdlera ispred kamere — kako kažu Podravci ’na kipec’ — i pustio ga da priča li priča o Laušu kao izvanrednoj ličnosti (što stoji) i o kinomaterizmu u Pitomači kao pandanu naivnom slikarstvu!
’Slučaj’ dokumentarca Dani slave Milana Bukovca, autora respektabilnih eksprimentalnih filmova, ponešto je drukčiji. Bio se prihvatio izrade portreta bizarna koprivničkog ’bajsista’, koji je, i ne samo u tom kraju, bio postao glasovit sa svojih ekscentričnih izvođačkih nastupa mahom na bogatim ’podravskim svatima’. Njega je, kako sam objašnjava u Bukovčevu filmu, počela zamarati ubitačna monotonija uloge zabavljača vazda zadana glazbenog repertoara, pa se počeo domišljati kako da nastupima svoje grupe podari i zeru performerskoga u pučkom stilu i tako poveća broj nastupa i — gaža. I domislio se! S početka je glazbu s bajsa (kojemu je nedostajala jedna žica) ’podizao’ pojačanom dinamikom tijela i mahnito žestokim trzajima glave, što je, sinkronizirano sa sve ubrzanijim ritmom, znalo dovesti izvođače i publiku u stanje blisko ekstatičnom. Poslije bi, nadahnut novim ’smjelim’ zamislima, zalegao na pod, položio na tijelo svoj instrument i, naposljetku, pozvao mladenku da zajaši i njega i njegov glazbalo kako bi, s nedvosmislenim erotičkim implikacijama, ’njih troje’ delirično poskakivalo u divljačkom ritmu glazbe — dok bi svatovi sa strane svesrdno sudjelovali u poticanju tog mladenkina više nego bizarna plesnog jahanja ili jahačkog plesa. Dakako, prema svjedočenju supruge vođe benda, lova je nemilice pljuštala.

Milan Bukovac: Dani slave

Ta vulgarnostima začinjena samopromocija rečenoga benda u protagonista svatovskih svetkovina svakako je ’revolucionirala’ tu vrst svadbi što se tradicionalno temelje tek na tri čvrsta načela — iću, piću i mahnitu tancanju do zore.
Bukovac je utemeljio dokumentarac na vlastitu snimanju benda i na već postojećim elektroničkim zapisima njihovih nastupa po svadbama. Nije mi poznato jesu li te kasete prošlosti plod odluke sama benda da slikovno registrira neke atraktivnije momente iz svojih ’nastupa’ ili vlasništvo maldenaca, koji su posao snimanja povjerili prokušanu ’profesionalcu’. Posljednja pretpostavka ’drži vodu’ zna li se da se u nas razvila prava ’industrija’ snimanja svadbi ’u izvedbi’ čak filmski visoko obrazovanih pojedinaca; upravo ta činjenica bila je svojedobno nadahnula Krunu Hajdlera da u Koprivnici pokrene festival svadbenih filmova.
Bukovac raznorodnu građu miješa ležerno, mahom vođen primarnim kriterijem da ’izvođačke specifičnost’ sastava predoči što zornije. No, nakon publici zanimljiva prvoga dijela saznat će se i to da se i supruga vođe benda bila jednom popela na instrument da bi ubrzo završila na podu zadobvši lomove s trajnim posljedicama, da čelni čovjek benda prednjači u ’tankanju’ golemim količinama metanola po nastupu kako bi se cijelu svadbenu noć i sam mogao uspješno nositi s nepopustljivim ritmom ’fešte’, da su se u novije vrijeme dramatično stanjile gaže, da se — od najnovijega — uvukao među članove benda i crv prijepora — slijedi dramaturško ’opuštanje’ kao posljedica autorski neriješena pitanja u kojem smjeru ’zavrnuti’ finale privlačnoga filma i kako ući dublje ispod kože onoga koji je sve to zakuhao — što zapravo učiniti da se potencijalno bogata građa, naposljetku, ne svede na uvodnu atrakciju. Sve u svemu, Bukovac se našao pred zahtjevnom zadaćom iznalaženja određenih oblika dokumentarističkog ’fabuliranja’, zapravo pred onim nečim — njemu kao predstavniku eksperimentalističke poetike — očito stranim pa i odbojnim...
P.s. Metode dokumentarističkog ’bunarenja’ bio sam se, nema tomu dugo, i sam prihvatio. Očekujem da o mom uratku trojica gore tretiranih ’bunarmana’ podstru tri odvojene analize pod zajedničkim naslovom Bunarenja po Krelji.

Petar Krelja