Dubravka Premar

Akademska filmska i TV montažerka Dubravka Premar prvi se put pojavila u Školi medijske kulture Dr. Ante Peterlić 2006., kao voditeljica specijalizirane radionice za postprodukciju zvuka za film i video, koju od tada kontinuirano vodi. Rođena Zagrepčanka prije toga je 1978. završila II. gimnaziju i srednju Funkcionalnu muzičku školu u Zagrebu, odsjek klavira (rijetko ga ali ipak i dalje svira, a prošla je i fazu sviranja bubnjeva), 1984. na Akademiji dramskih umjetnosti diplomirala na odsjeku filmske i TV montaže i još za studija počela raditi pa je u prvih dvadesetak godina angažirana na brojnim dugometražnim i kratkim igranim, animiranim, dokumentarnim, eksperimentalnim, TV-filmovima, televizijskim serijama te sitcomima, kao montažerka i dizajnerica slike i zvuka, skripterica ili asistentica montaže.

Od 1985. do 1993. godine bila je vanjska predavačica kolegija Montaža zvuka na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, a 2001. je otvorila vlastiti studio za montažu i obradu zvuka. Na filmskom festivalu u Puli 2000. godine je nagrađena prvom Zlatnom arenom za zvuk za igrani film Nebo, sateliti redatelja Lukasa Nole, a uslijedile su još dvije. Između ostalih, surađivala je s redateljicom Snježanom Tribuson (Ne dao Bog većeg zla, Pod vedrim nebom, Tri ljubavne priče, Sve najbolje, Roland Garros), Daliborom Matanićem (Fine mrtve djevojke, Suša, 100 minuta slave, Volim te, Kino Lika, Majka asfalta, Tulum, Ćaća, Mezanin, Majstori), Petrom Kreljom (Ispod crte), Krstom Papićem (Infekcija), Igorom Mirkovićem (Sretno dijete, Noćni brodovi, Balavica), Silvestrom Kolbasom (Sve o Evi, Ratni reporter), Lukasom Nolom (Krađa, Ne pitaj kako, Pravo čudo, Foto atelje, Svi uvjeti za priču, Šuti, za kojeg je 2013. dobila i treću Zlatnu arenu te Čuvar dvorca), Ognjenom Sviličićem (Oprosti za kung fu), Višnjom Biti i Miljenkom Bolančom (Ljubav nije slijepa), Danom Budisavljević (Sve pet, Family meals), Ivanom Faktorom (Moj mjesec, Autoportret, Kangaroo Court, Strange fruit, Sve bi ostavio ovdje), Vedranom Šamanovićem (Grad, gradovi, Maturanti i plesači) odnosno Sanjom i Vedranom Šamanović (Prolaz za van, Terasa) i Sanjom Šamanović (Naslijeđe), Nevenom Hitrecom (Snivaj zlato moje, Riba ribi grize rep), Ivanom Goranom Vitezom (Posljednja pričest, Šuma summarom, Narodni heroj Ljiljan Vidić ), Matijom Klukovićem (Ajde, dan... prođi...), Zdravkom Mustaćem (Bastion, Noćas, Blizine), Damirom Čučićem (City killer), Matijom Pisačićem (Fantastična odiseja doktora Zodijaka), Goranom Devićem (Tri ), Danilom Šerbedžijom (72 dana), Goranom Devićem i Zvonimirom Jurićem (Crnci, druga Zlatna arena 2009.), Vjekoslavom Živkovićem (Tišina mora), Danielom Kušanom (Koko i duhovi, Ljubav ili smrt, Zajedno), Draženom Žarkovićem (Zagonetni dječak, Alka), Vukom Ršumovićem (Ničije dete), Vanjom Sviličić (Zagreb Cappucino), Čejen Černić (Uzbuna na zelenom vrhu), Zornitse Sophiom (Vojvoda), Domagojem Burićem (Republika Dubrovnik), Stipom Majićem (Srce Vukovara) i drugima. Više je godina  radila sitcom Bitange i princeze odnosno TV seriju Odmori se, zaslužio si. Prošle je godine napravila igrani Tereza 37 Danila Šerbedžije, dugometražni dokumentarni Tusta Andreja Korovljeva i dokumentarni Tihi let Sandija Novaka.

Pomno se priprema uoči svake radionice na ŠMK, kako bi polaznicima osigurala najbolje filmske primjere na kojima će vježbati postprodukciju zvuka i najprimjereniji način edukacije, ali i voli znati što više o sudionicima i njihovom ranijem radu, prilagoditi im se, a prati ih i poslije završene nastave. I pomaže, kad treba i ako je zamole. Jedino i poslije svih tih godina i brojnih javnih nastupa ne voli baš govoriti pred publikom. Nije jedina.

Uz postprodukciju zvuka aktivno se bavi plesom, u novije vrijeme i plesnom scenografijom odnosno osmišljavanjem scene, a upravo u Domu hrvatskih likovnih umjetnika u Zagrebu (znanom i kao Meštrovićev paviljon ili Džamija) traje izložba na kojoj je postavljena i njena umjetnička instalacija. Stalno u otkrivanju!  

Prema Rankerovoj listi slavnih montažerki zvuka (Famous Female Sound Editors) zauzima 23. mjesto. Na svijetu!

Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com