50. revija hrvatskog filmskog i videostvaralaštva djece
Od Zadra do Zadra

Martina Trešćec sudjelovala je 2004. godine na 42. reviji hrvatskog filmskog i videostvaralaštva u Zadru, kao učenica osnovne škole i jedna od autorica dječjeg filma. Ove je godine ponovo u Zadru, sada kao voditeljica školske filmske skupine. Ako je Martin išao u Zagreb, pa se vraćao doma, tek tako, za Martinu se to doista ne može reći. Njen je krug, od Zadra do Zadra, zatvoren tek prvi put. I valja se nadati da će ona još dugo živjeti u kruzima koji se šire. Učeći klince kako se to pravi film.

Jubilarna je Revija obilježena prvim dolascima mnogih voditelja, koji se tek počinju javljati s radovima djece nastalim pod njihovim vodstvom, i odlascima ponekih od njih. Teško je povjerovati, ali i voditelji znaju doživjeti mirovinu! Neki se nisu ni pojavili, nakon mnogo godina, pa se izgubio i njihov zarazan smijeh. Tek do iduće zgode, u Kutini 2013., nadamo se!

Na tradicionalnim razgovorima učenika s članovima stručnoga žirija odnosno voditelja s organizatorima i priređivačima Revije, ove je godine bilo mirnije nego inače. Obično se razgovori održavaju nakon dodijeljenih nagrada, pa je dio pitanja autora redovito usmjeren na ono tradicionalno – a zašto naš film nije nagrađen? Ovaj put svi su, i učenici i članovi žirija bili usmjereni na suštinu, na detalje, tehnologije, pristupe...Slušali su savjete o različitim mogućnostima filmske kreacije, žedno upijali neka nova znanja i valja očekivati da će se dio rezultata vidjeti već na idućoj, 51. reviji hrvatskog filmskog i videostvaralaštva djece.


Snimio Ivan Ćorić

Voditelji su bili puno suzdržaniji. Ili im je sve jasno (iako se sve do nove Revije može očekivati da će u međusobnim kontaktima ili u razgovorima u Hrvatskom filmskom savezu iznositi svoja promišljanja o novim oblicima organizacije, o sustavu nagrađivanja, o potrebama i mogućnostima nabavke opreme, o financiranju...) ili su donekle skeptični da se u sadašnjim uvjetima nešto bitno da izmijeniti. Pa im se nije dalo puno govoriti. Šteta! Ovakvi bi razgovori trebali biti pravi brainstorming, žustra i žestoka, ako treba, razmjena mišljenja i stavova, ne bi li se skupa stiglo do što boljeg rezultata. A, možda su svi bili pod svečanim dojmom jubilarnosti ovogodišnje Revije, pa nisu htjeli burjati u tom svečanom času.

No, nekako je najljepše kada se pojavi netko kao plavokosa Martina. Djevojčica koja je u školskoj filmskoj skupini upoznala kreativan odnos prema filmu i koja ga sada s jednakim (i većim!) žarom širi među mlađe.

Možda će se za desetak godina, na nekoj novoj zadarskoj Reviji, ili već negdje, kao voditeljica pojaviti neka nova curica koja danas ozbiljno ili razigrano, kako već bude, upija svoje i filmove svojih vršnjaka, hoda zažarenih očiju gledajući srebrne odsjaje sunca na moru, pa juri u mrak kazališno/filmske dvorane gdje se najglasnije zviždi i topta nogama kada se pojavi naš film, ali se s uvažavanjem gledaju i radovi kolega, zaneseno osluškuje zvuke orgulja i liže vrhunski sladoled kupljen pri kraju Kalelarge (sladoledar te pita hoćeš li preliv, pa bez obzira što ti rekao, tresne čokoladu na vrh slatkoga kupa, a kada ti kapne na bijelu bluzu, negdje oko srca, namjerno ga ne brišeš, nek' stoji i sjeća te kako je lijepo bilo), koja trčkara za svojom voditeljicom po zadarskim ulicama i pažljivo sluša upute gdje će se i kada ponovo vidjeti, i onda se vratiš u hotel i kasno, prije spavanja vidiš nju i druge kako vuku stativ i kameru po hodnicima. I snimaju kadrove svog novog filma!

Duško Popović