Jasna Leljak, prof.
Rođena 1967. u Krapini, kao vjesnik proljeća, tu je pohađala i osnovnu i srednju školu odgojno-obrazovnog smjera, a oduvijek znala da želi biti učiteljica hrvatskog jezika. Osim studija u Zagrebu cijelo vrijeme živi i radi u Krapini, na početku je malo putovala po većim i manjim mjestima u okolici grada, a onda se ustalila u Osnovnoj školi Ljudevita Gaja, koju je i sama polazila, i baš se vratila doma.
Bila je voditeljica svih mogućih i nemogućih radionica povezanih s nastavom hrvatskog jezika, od recitatorske, literarne, novinarske, dramske, sve do učenja glagoljice, filmske te na kraju zadnjih pet godina i medijske družine. Pisala tekstove koje su učenici oživljavali sudjelujući na fašniku, priredbama na nivou grada. županije, škole... Svi su tekstovi na kajkavskom jer je to njen izričaj, tu je ona prava. U učionici se služi književnim, ali čim prijeđe prag, postaje kajkavka dušom i tijelom.
Za sebe kaže da je obična žena, majka dvojice odraslih sinova, odnedavno baka male Bele. Članica je KUD-a Ilirci više od petnaest godina, Kluba čitatelja Gradske knjižnice u Krapini, Gefuk-a, Planinarskog društva u Krapini, Udruge Hrvatska žena, a zadnjih desetak godina najprije članica, a sad i predsjednica žirija za natječaj Mali kaj u Krapini te svih povremenih natječaja na nivou grada Krapine. Redovito s učenicima sudjeluje na natjecanjima u Zelini, Zlataru, pa Udruge Baruni, Mlada pera u Koprivnici te Krapini.
Godinama je slušala o Školi medijske kulture u Trakošćanu, a od 2017., kad je ŠMK održana u Krapinskim Toplicama, ravnateljica ju je pitala kao voditeljicu medijske družine škole je li se voljna uključiti. Nije uopće razmišljala, objeručke je prihvatila ponuđeno i upisala Prvi stupanj medijske kulture jer je smatrala da treba krenuti od početka, naučiti najprije nešto teorije da bi se moglo prijeći na praktične stvari. Deset dana u Krapinskim Toplicama joj je samo proletjelo, svaki je dan, nekad dva, a nekad i tri puta vozila na relaciji Krapina-Krapinske Toplice i natrag, ali nije propustila niti jedno predavanje, nijednu radionicu, niti gledanje i analizu filma. Shvatila je da o filmu ne zna ništa, upijala sve što su ljudi oko nje govorili, bila zadivljena načinom komunikacije među polaznicima, ali i svim predavačima i voditeljima radionica. Vratila se u svoju krapinsku učionicu bogatija, puna dojmova, sretnih misli, drugačije gledala film i filmsko stvaralaštvo.
Otada je redovita sudionica Medijske škole, druge je godine u Varaždinu upisala Drugi stupanj, na kojem je ostala i iduće dvije, jer joj se čini da tu dobiva dovoljno teorije, a i svega potrebnog što može primijeniti i iskoristiti u nastavi predmeta koji predaje. Organizatori ŠMK se stvarno trude oko tema i predavača, sve ih pamti, naročito po neposrednosti u komunikaciji. Neki se polaznici više godina druže u Školi, neki su već i starosjedioci, a posebno je vesele nova lica, koji su tu prvi put. Smatra da bi trebalo biti još više polaznika učiteljske struke, Školu bi preporučila posebno učitelji(ca)ma hrvatskog jezika, ali i razredne nastave. Njoj je samo žao što se nije uključila u rad puno ranije, dok je bila mlađa.
Učenici vole film kao medij, vole i znaju se služiti raznoraznim tehničkim dostignućima za snimanje i uz dobrog voditelja i podršku, sposobni su čudo toga napraviti. Postaju i pisci, i scenaristi, i glumci, i snimatelji, i režiseri, montažeri. Kad naprave, snime film i gledaju svoj rad, a na kraju se vrte njihova imena, veselju nema kraja. U svojoj je školi preporučila kolegicama da se uključe, posuđuje im filmove koje je gledala u Školi, a misli da bi možda trebalo više reklamirati ŠMK po školama i razgovarati s ravnateljima.
Osobo će se, sve dok joj ravnateljica bude davala dopuštenje i potporu, odazivati u Školu medijske kulture. Ljudi, vesela atmosfera, filmovi i druženje joj napune baterije za cijelu godinu.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
